A onda se dogodilo...
Promatrala sam ptice i iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene, ali sebe samu nisam osjećala. Proganjala su me tugaljiva sjećanja. Čula su se međusobno spoticala , sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Bila sam izvučena iz sna, bezoblična, besperspektivna, besprisutna u trenutku. Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti. Živjela sam u svijetu bez iluzija, otrovana dahom samotnice razoružala srce, postala plijen čistog razuma, stranac samoj sebi.
Sve u meni se pretvaralo u misao koju sam željela, stizalo do usta nepromjenjeno. Kao glineni golubovi , spremni za odstrijel, misli su izlijetale u sučeljavanja bez truna suosjećaja.
„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…“
Osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli… i dogodilo čudo.
Bila sam u Chartresu, u katedrali. Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo kamen drugačije boje od ostalih.
Vidjeh iscrtani labirint,nazvan biblija u kamenu. .
"U središtu kamena se krije duša svemira, sveti gral" pomislih osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju. Srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnjeg svjetla, ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral.
Ovo mjesto je izvorište ljubavi, tu izrastaše mnoga svetišta, tu su druidi pozdravljali zagrljaj sutona i zore... katedrala je kopija ljudskog srca.
Činilo mi se, netko svira orgulje. Pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna.
Gdje započinje svijet?.
Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?
Sunce zaustavljeno u trenutku je svojim svjetlom ležalo na kamenu, a maglovita slika neviđenog se širila i mjenjala boje oblikujući nove prostore, stvarajući vječnost.
Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, usta su to novo osjećanje osjećaja pretvarala u ptice koje su slobodno odlijetale u prostor.
Nešto nježno, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom, uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru, razigrano u lahoru, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno prije vremena, izronjeno iz poezije suza, izkukičano iz svilenog ovitka, otrgnuto iz duše kamena, sjenkama tmine doneseno, svjetlošću oživljeno, osmišljeno, opjevano, to nešto nježno što imenom tvojim zovem.
Dijana Jelčić
|
