Njemu iz svih mogućih razloga...
Koju boju ima vrijeme upitah sjećanja, mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta. krenuh u potragu... shvatih ... moje vrijeme ima boju nepostojeću u spektru duginih boja... znanost mi nije uspjela raskrinkati ljepotu nutarnjih boja... sanjam ljubičasto... ljubav je to...
Jutros sam sa suzama
boginje svitanja
dobila ljubičastu ružu,
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.
Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće poslaganih zrcala u
mozaik moje sretne duše.
Volim te, šapnuh.
Rečenica sa zakrpama,
pomislih,
otrcanost mašte?
ali ja te volim,
kličem svitanju.
u ime čega?
u ime prošlosti?
Ne, ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka.
Volim te!
zbog zagrljaja uzbuđenja
i tišine
Volim te
pjesmom nad pjesmama,
knjigom iskrenosti
bez korekture,
bez korica,
bez svilenog uveza.
Moja ljubav je
brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja,
u krošnjama stoljetnih kestena,
u moru sudbine i
oceanu sna.
Volim te!
to nisu riječi
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
pisana strahovima,
pisana tugom i neizmjernom srećom
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.
Volim te!
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.
Volim te!
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
ne dozvoljam prašini
da oduzme sjaj i snagu
ljepoti trenutka.
Volim te!
da dodiri ne postanu opasni
da poljupce ne zagrli strah.
Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam san.
Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.
Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
i vraća se k meni i tebi
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica i
prospe ljubačasti san o ljubavi.
Dijana Jelčić
Njemu i vama
Oznake: boje vremena, ritam moga vremena.
|
