Marketing
Magija ili stvarnost...
Malo zbilje i puno snova.
Mogu li tako živjeti? Pitala sam se.
Pričali su mi o prozi rođenja na ovozemaljskim stazama, a ja sanjah plave daljine. Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid zbilje. Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena, odupirala se Amorovim strijelicama, bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine. Zaustavih se na vrutku istine. Osjetih njihanje zipke života, oćutih istost koljevke i snivanja.
San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u magiji sunčanog kalendara. Vidjeh ga na obrisima druidskih vjerovanja. U pejsažu Alpi šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija. Slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja. Najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.
U katedrali grada na Reini, u središtu kruga svih krugova doživjeh snagu ljetnog suncostaja. U panorami zbilje odraz druidskog vjerovanja u snagu boga Sunca.
Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti.
Izronio si iz privida i na žrtveniku trenutka užgao ognjilo strasti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.
Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.
Venera u zviježđu Vage…
Trenutak spoznaje,
možda strah,
„bojim se
sada se poznajemo“
ipak
bježim iz zbilje,
od svrhovitosti,
iz svijeta bez pokrića.
Venera je uronila
u moje zviježđe,
u zviježđe Libre,
ljubav je
prevagnula.
Na kraju tunela
svjetlost,
iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje,
razmaknuo oblake,
osmislio plave daljine.
Duša je udahnula plamen,
izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.
U krošnji žalosne vrbe
su usnule sretne ptice.
Venera se smiješila.
Odlučih se za ljubav.
Trenutak spoznaje,
možda strah,
„bojim se
sada se poznajemo“
ipak
bježim iz zbilje,
od svrhovitosti,
iz svijeta bez pokrića.
Venera je uronila
u moje zviježđe,
u zviježđe Libre,
ljubav je
prevagnula.
Na kraju tunela
svjetlost,
iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje,
razmaknuo oblake,
osmislio plave daljine.
Duša je udahnula plamen,
izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.
U krošnji žalosne vrbe
su usnule sretne ptice.
Venera se smiješila.
Odlučih se za ljubav.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 18.01.2016. u 08:28 sati.