Karavana...
Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena. Nemoć, proces nečemu nevažnom, nečemu čega nije ni bilo. Nemogućnosti obrane, vrijeme muka i grijeha i na koncu osuda kao spas. Pomirenje sa sudbinom, a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa. U jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina. Vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva, nedorečenost, radnja bez raspleta, nagost čovjeka pred nevidljivom porotom, nagost duše bez utočišta. Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećemo sami sebe, ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećamo druge.
U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena kao stranica otrgnuta iz albuma slika. Samo bol tihuje u zaliscima srca, zaraštava rana. Ostaje otisak ožiljka u pamćenju i koprena korote u koju umotah dušu da tiho odtugujem izdaju same sebe u sebi.
Bilo je teško, priznajem, pronašla sam se u zamki bezilaznosti iz kovitlanja kučine koju je prela preslica sudbine. Sve što nam se dogodi u životu događa se sa smislom i naizgled besmisleno dobija konture svjesnosti. Kostur istine na kojem možemo graditi i nadograđivati prostor- vrijeme. U međuprostorima titraju nepostojeće praznine. Horror vacui koji treba ispuniti ljepotom, posložiti trenutke u njihovom novom sjaju, ne dozvoliti gorčini da se prelije u izvor rijeke nevraćanke. Sreća je u istini neponovljivosti životnih epizoda, ni sretnih, ni tužnih. Panta rei, premijera do premijere, nova slika, novi zvuk, novi miris.
Ne, nisu to reprodukcije, to su unikatna djela naše svjesnosti, dovršena spoznajom, signirana umom. To su siluete sjećanja u odorama ovoga ovdje i ovoga sada.
Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu trenutka prisjećanja. Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno. Zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno, opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela… opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali… oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis, metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…
Pitam se tko sam? Odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije, krećem iz žarišta, iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela, iz čina logične i etične misli. Osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…
Otvaram vrata kafkijanske krletke, završavam proces nečemu nedorečenom, nečemu čega nije ni bilo. Koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine, sebe necijenjenu i cijenjenu, sebe nevoljenu i voljenu, sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni koja me veže s tobom, u milostivoj sudbinskoj igri, u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja.
Bez tebe bijah tek titraj u sablašnoj tišini muka, tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima, sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine, tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje, kap koja je pisala poeziju suza, kap u karavni oblaka koji dolaze s juga i nestaju na pučini beskraja.
Preživjeli smo…
U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.
Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.
Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.
Preživjeli smo.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
Dijana Jelčić
Oznake: život
|
