Uranjam u dubinu sebe. Osjećam titraje zlaćane spirale i sjaj božjeg oka. Vidim titraje svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati njegova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korijena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.