Iza zrcala zbilje...
Misli lutaju, odlaze i vraćaju se. Planet se vrti oko sebe i oko sunca. Dvije ekliptike, njihova nedodirljivost i spektar boja, virtualna premostivost sna i zbilje. Sićušnost veličine nas spaja s tajnom početka, veličanstvena vizija krije nedosanjanost istine...
Nad nama pionir ljepote, olujni oblak, titraj njegova srca i raspuknuće prijetnji...
Razumijemo li govor najavljen bljeskom... sučeljavanjem energije i materije... i kasnije oplakivanje grijeha... prelamanje svjetlosti u poeziji suza... post nubila phoebus...
Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje...
Prekomjerna sreća bi izazvala entropiju, ne bi je znali cijeniti. Postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje, bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije. Jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota. Postaje nešto tako obično, beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva. Bila bi to hladnoća koja ledi spoznaju, omamljuje svijest, ne oplemenjuje dušu.
Kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i ćulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...
Zaleđeni u santi nepostojanja u postojanju ljepote mi više ne bi osjećali, ne bi misli pretakali u čuvstva... bili bi zombiji nesavršenog savršenstva... bez spoznaje postojanja ljubavi... a ljubav je i hladna i mlaka i topla i goruća istina... ideokinetička slika u kojoj se ogleda nepostojeća uzaludnost mahnitanja, ludovanja, tugovanja... iz nje nam se smiješi neuzaludnost življenog života... ljubav je kalež prepun taloga sjećanja, pjenušca uspomena i nektara trenutka...
Trošimo li život uzaludno?
Život je kao crno vino. Čuvano u evanđeoskim mješinama, pohranjivano u klijetkama zbilje i predklijetkama sanja…
Život to smo mi… satkani od istih struna kao i kozmos… ples miliardi sunčića u beskraju vremena... mi kraljevi bez krune… mi ratnici svjetlosti… mi sužnji sebe samih ispisujemo elegije, sonete snova i balade ljubavi… antologiju sretno življenog života…
Mi smo djeca sunca na dlanu vječnosti...
Koreografija svakodnevice
Ušavši misaono u novi svijet, pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti da nemam sjećanja, da je svaki novi trenutak nova slika bez mogućnosti misaonog povezivanja s onom prošlom.
Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bezvremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe dijeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog dijeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći da bih tada bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
Kocka je pala. Stojim na pozornici života pod reflektorima svakodnevice i igram premijeru trenutka. Zavirujem iza kulisa ove teatarske predstave i gle tu su se sakrile želje, nadanja, opraštanja i čežnja za životom, ljepota, matematički odnosi, boje, zvukovi, dakle sve ideje koje su kao i mogućnosti vječne. Zaborav ih je potisnuo u dubinu svijesti i ja u ovom trenutku neznam što bih s njima započela. Iz trenutka mi se smješi moj goli život bez atributa i poziva me natrag na rampu pod svijetla sna. Isprepletene misli i osjećaji, blješte pod reflektorima i podsjećaju na labirint. To je misaono osjećajni labirint po kojem lutam već godinama. Moram pronaći njegovo središte. Tu se krije tajna mog povratka u zbilju.
Trenutak se ispuni mirisima maslina, timijana i lavande, a jedino svijetlo koje vidim je ogroman svjetleći tepih. Ušla sam u polje puno krijesnica. Zatitrala je vizija odsanjane budućnosti.
Šapnuh, razgrnuo si tminu, pomiješao je s poezijom kapi, stvorio kolajnu i poveo me u svijet iza zrcala svijesti. Tu uronih u san, nedosanjan ali moj. Čuvarica Lunina hrama, boginja mjesečeva sjaja zatitra tajnim kodom izričaja. Zaustavio si me na rubu bezdana, nisi dozvolio da mi bezdan uzvrati pogled. Začuh tišinu nietzschenaske istine. U tvojim očima mjesec, bilo je zapisano u mojim zvijezdama. Nisi tražio ništa, samo si šapnuo, pronašli smo se na putevima obilježenim krijesnicama... sjetih se jedne davne noći... Uronih u dubine iz zrcala zbilje, u ljubičasti san, moj i tvoj. U njemu se ogleda istina o tebi i meni i snu. Ljubičastom, prepunom mirnih nemira, naših.
Ljubav, kao peta dimenzija, zaigra svoj do tog trena nečujni ples, sva "ja" se skupiše u ovom metatrenutku. Kao da sam ušla u svijet kristalnih ogledala predamnom zasja moje razlomljeno vrijeme. Milioni trenutaka se zazrcališe pred mojim očima. Nađoh se u središtu legendi o nastajanju svijeta. Iz svakog blještećeg ugla me gleda neko drugo vrijeme. Prepoznah Vergila i Dantea, Lukrecija i Giordana Bruna, vidjeh Petra Zoranića kako luta planinama. U tom razlomljenom vremenu osjetih bezbroj mogućnosti ostvarenja sna. Metatrenutak traje ljepotom misaonih slika.
Zatvorih oči i pomislih.
U kojem li ću se vremenu zaustaviti?
Dijana Jelčić
Nadahnuće u zrcaljenju vremena
Slike... Freydonn RasouliOznake: zakon zlatnog reza
|
