Točka prividnog mira...
Duboko u nama postoji jedno mjesto do kojeg stižemo slijedeći titraje misaone spirale u čijoj se zadnjoj točki zrcali Božje oko... to je točka prividnog mira... titraj nutrine koji nas definira kao svjesno biće i omogućuje nam da osjetimo zagrljaj tijela i duše... da oćutimo snagu tankoćutne energije koja se razlila kad je nevidljiva ruka "Stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, do tada ničim, prosulo sjeme života iz kog se rodio svemir...
Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja rađaše život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme... na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje niknulo biće koje će postati njegova svijest...
U središtu tog bića zasja božanska iskra... i prodrije u tamu do njenog korjena, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života, tada postajemo sudionikom vremena i svjesno spoznajemo trenutak u kojem poželimo progovoriti o svemu što mislimo...
Tada više ne vrednujemo vrijednosti nego značenja, spavamo manje, a sanjamo više... u tom komadiću života spoznajemo ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja nacrtajmo na komadiću leda i pričekajmo izlazak sunca... krenimo... sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročimo... Sretni, mi govorimo ono što osjećamo i uistinu činimo ono što mislimo...
Živimo taj trenutak kao da je posljednji... budimo čuvari ljubavi na vratima sna iz kojeg se tada više ne želimo probuditi… osluhnimo glas onih koji nas vole i pamtimo lijepe riječi da bi ih slušali u beskraju trenutka kada se otaplja led naših tuga i nesreća... to je glas istine, simfonija univerzuma koja nam priča da sutra možda neće doći i da jučer više nije važno...
Vjerujte mi dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim, onda ću sigurno žaliti što u ovom času nisam rekla da volim, što nisam izrasla iznad običnih ljudskih slabosti, što nisam pružila ruku za pomirbu...
Ovo je trenutak u kojem govorim istinu... molim za oproštaj i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.
Dijana Jelčić
Božje oko
Oznake: zakon zlatnog reza
|
