Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.
U tvojim očima san.
Koračam sunčanom
stranom ulice,
gubim se u izričaju bez srži.
Izmišljam riječi,
a znam
da ti ne znače isto.
Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.
iz vremena oluje ruža…
Moje buđenje je uvijek počinjalo ranojesenjskim šuštanjem lišća i slavljem rođendana. Jesen mi svojim trajanjem daruje puninu ljepote. S neba kaplju sjećanja. Nepovratnost ljepote. Ostala je uspomena na osamnaest crvenih ruža. Buket osušen u herbariju pamćenja. Prolaznost vremena. Trenuci postaju prošlost, tek sjećanja na ruže i jesen…
Vraćam li se ponovo u prošlost? Tebe ne susrećem više u snovima. Živim ljubav uskrslu iz celofana nepostojanja. Iza trenutka se kovitla prohujalo vrijeme. Iza zbilje blješti ljepota uspomene.
Čokoti na obrancima podravskih brega mi daruju okus mladog vina. Obnavljaju moje i krštenje nektara.
Na čelu osjećam kapi svete vode…
Jesen u meni vjekuje. Slutim blagu zimu. Možda se više neće ni objaviti u mojoj zbilji. Tek sjećanja na tragove naših koraka u snijegu. U lakiranim cipelama sam slijedila tajnu. Nisam riješila rebus mladosti, tek ga ovjekovječila pitanjem „odakle dolazi ljepota“… ukoričila u pamćenje.
Rastanak nas je oplemenio ljepotom zbilje. Danas koračam sunčanom stranom ulice.
Nadam se i tvoj put je osunčan suncem zrelosti...
Psiha oslikana kao djevojčica s leptirovim krilima… vizija duše… Eros oslikan sa krilima, lukom i strijelom je njen smisao… njena sudbina… njihovo zajedništvo je privid naše dvojnosti… sklada tijela i duše… zemaljske i nebeske… ovo i onostrane… a ljubav premosnica među svjetovima… uvijek nastajuća snaga… uvijek kovitlajući nevidljiv, ali osjetljiv elan vital… besmrtnost ubrizgana u gustoću smrtnosti… nenestajuća sila savršenstva vječnosti… a kada se Psiha i Eros razdvoje… kada nestane strast i požuda… kada zavlada nesklad… kao se iznjedri kaos… ljubav postaje tajanstvena iscjeljiteljica i duše i tijela… osloboditeljica iz stanja melankonije… iz tunela na čijem kraju nema svjetlosti... iz koridora samosažaljenja... iz labirinta nepostojanja u trenutku...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Dođi, zagrli me,
voli me u zemlji
koju smo zajedno
gradili u snovima...
Bilo je to davno
na ravnicama uz veliku rijeku
tamo gdje je ostao dio mene
tamo gdje smo položili ispit zrelosti
tamo gdje smo prvim poljupcima učili opraštati,
tamo gdje je ljubav izražavana deminutivima.
Dođi jedno veče i donesi snove
snove ogrljene čekanjem trenutka,
trenutka koji nismo spoznali.
Dođi, ispruži ruke
i voli me, jednostavno voli
u zemlji koju smo zajedno
gradili u snovima...
Nije došao… pjesme napisane u vremenu koje nazivam olujom ruža su svjedočanstvo tadašnje melankonije koju pobjedih osjećajući ljubav u sebi… ljubav je izlječila i Psihu i Erosa u meni… ljubav je zasjala u očima jantarnog sjaja… u očima u kojima se svakodnevno ogledam… sretna...
Ljubav u meni danas piše nove, zrelije tekstove... piše eseje o ljubavi... toj začudnoj energiji koja se ne gubi... samo mijenja oblik i postaje moćnica sadašnjeg trenutka...
"Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986
Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević
Prolaze eoni, tisućljeća, stoljeća, vrijeme mjenja prirodi odore, smjenjuju se godišnja doba, svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan, zelena rijeka žubori zornicu, a ruže mirisom pišu poeziju…
Koračamo obalom bijelog oceana, na laticama svjetlucaju suze neba, sviće na horizontu sjećanja. Oluja ruža kovitla osjećanja.
Sjećam se… pisala sam poetsku priču o tuzi rastanka… sjetih se izreke… sudbine sretnih ljudi su slićne, a nesretnih?... svaka je tužna i nesretna na svoj način…
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
I bila sam osamljena na svoj način, nepovratno nesretna na svoj način, pričinjalo mi se… u neredu osjećanja su ruže pupale, cvale, procvale, odcvale…
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni…
Da, pisala sam pjesme… dosadne pjesme… ponavljajuće pjesme… bez pomaka, bez uzbuđenja, bez srži… srž se krila u ružičnjaku nedosanjanog sna…
Čitala sam knjige, prebirala po mislima i osjećajima umrlih poeta, znanstvenika, filozofa… tražila premosnicu za srce u kojem su se gomilali ugrušci boli… venama je kolao mulj neprerađenih osjećaja… iščekivala sam infarkt čulnosti… željela ga…
U magličastoj podsvjesti vidim miris ruža… oduvjek me opijao, omamljivao do gubitka svjesnosti… izazivao komatozno stanje spoznaje koje me branilo od potonuća u letargiji uma…
Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik… došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena… ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika… došao si sa buketom svjetlosti u rukama i sjajem mjesečine u očima…
Oči pamte, oči umiru zadnje… u očima vjekuju neisplakane suze i preslike lijepih iluzija… ruže mirišu tvojom blizinom… bjelinom buketa darovanog mi na oltaru ljubavi… bijelo more leluja ljepotom postojanosti… uz tebe naučih voljeti sudbinu i sva njena lica oslikana u poeziji rijeke nevraćanke… naučih roniti do dna, otkrivati zatomljene uzdahe neotvorenih pupoljaka… osluškujem tihovanje ruža… mirisom mi šapuću, carpe diem…
Vojnovićeva ulica. Miris lipa i bagrema omamljuje svijest, budi sjećanja, odnosi u carstvo pamćenja. Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti. Koračam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Prisjećam se, davna jutra poezije, Lapidarij, Ružica Orešković, promocije zbirki pjesama „Osamnaest crvenih ruža“... "Odakle dolazi ljepota" ... pitala sam se u vremenu koje nazivam poezijom ruža… tragala za njenim izvorištem… tražila odgovor u snovima… u sjećanjima… u krhotinama čaša iz kojih ispijasmo ljubav... pod mostovima iza vrata zatišja… pitala se… možda je istina zapisana u nekom stoljetnom kalendaru… možda se dogodila u trenutku kada sam rođena… možda je ipak sve počelo davno, među zvijezdama… možda su suđenice prele, tkale i rezale tkivo naših života… možda je boginja sudbine svojom nevidljivom rukom zasadila klicu ljepote u našem ovozemaljskom perivoju… prelomila Mjesečev sjaj u naše boje… dozvolila zvijezdi ljubavi da svojim prahom dotakne tišinu… da uskovitla strune naših svemira… da zavrtloži spirale naših genoma… da se osjetimo… da u dubini pogleda prepoznamo izvorište sreće… i dogodio se susret na prašnjavom peronu jedne male postaje… bili smo djeca… odakle dolazi voda?... upitah… iz zemlje… odgovorio si… u dubini tvog pogleda se zrcalilo podnevno sunce…
događali su se sureti pogleda u davnim svitanjima na trgu cvijeća… u tvojim očima se zrcalila boja sna… moga nedosanjanog sna…
Dogodio se susret u kupeu vlaka koji je tebe nosio u dolinu mladosti… a mene u pustolovinu koja još uvijek traje… odakle dolazi voda?... upitah bojažljivo… iz zemlje… odgovorio si smiješeći se… u tvojim očima se zrcalio zenit ljetnog dana…
da, moćna je nježnost pamćenja.
Listopad 1986. Vratih se te davne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav, osjećaj koji sam utkala u pjesme, ljubav koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Riječi Giordana Bruna iz knjige koju je neznanac odnio sa sobom iz vlaka koji me je odnosio u pustolovinu koja još uvijek traje. Osjetih lepet u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živjeh godinama.
Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje nutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja.
Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, pronađoh izgubljen osmijeh srca, doživjeh osmijehe ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše praotaca.
To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti moći srca, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli.
Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, postade rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena.
dogodio se susret u jutru poezije… u katakombama Gornjeg grada… bio si dječak sa suncem u očima… šapnuh… bila si djevojčica s osmijehom Diane na licu… šapnuo si… dogodila se ljubav… san se pretočio u javu… stvarnost je postala poezija…
Dijana Jelčić...
ovo je djelić zbirke eseja „Umijeće vremena“ pisane dvadesetak godina… djelić povijesti naše ljubavi objavljen 2007- me godine na virtualnom nebu… često se vraćam tom štivu… prerađujem ga… dorađujem… ali njegova srž ostaje uvijek ista… pronađeno izvorište ljepote u svetom gralu… u kaležu života… u srcu… to je priča o ljubavi koja se događala u susretima i snovima između njih… zbirka eseja o filozofiji, fenomenologiji, psihologiji i fiziologiji ljubavi i umijeću njenog vremena… možda je jednoga dana pretočim u štampano izdanje… kao svjedočanstvo tvrdnji… ljepota se događa u očima promatrača…
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Promatram fotografije u rasponu od tridest godina, da drugačija sam, a ista. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Vrijeme oluje ruža, traganje za izvorom ljepote, za umijećem svakodnevnog pokreta i spoznaje... nestvarno stvarna zbilja je trenutak sreće.
Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.
Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.
Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.
Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.
Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.
Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.
Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.
Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!
Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.
Svibanj je mjesec ruža, rožnjak... prolutah arhivom... stare pjesme, staro štivo... prohujale godine... Švicarska... bila sam daleko, ali sjećanja sam nosila sa sobom... prva ljubav, rastanak, odlazak u nepoznato... slavlja rođendana su me uvijek prisjećala na osamnaest crvenih ruža koje dobih za inicijaciju u punoljetstvo... 06. 10. 1967...
06. 10. 1977 napisah pjesmu...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu.
Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?... Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova...
Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine... zbirka “Osamnaest crvenih ruža” umjesto željenog buketa...
A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njena pjesma Isplovplov ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine, to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...
Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja. Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objava spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...
Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih... „zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“
Oprostih se od tugovanja, osušeni buket crvenih ruža bacih u zaborav, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...
Gomilale su se godine, vrijeme oluje ruža je davno završilo. Događalo se vrijeme snova, ljubičastih... Ruže su promijenile boju, a buket je svake godine sve veći... zrcali buket mojih godina...
Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta. Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Misaono koračah Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Zaustavljah se na mostu iznad rijeke vremena i promatrah kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga. Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju materijalnog, svjesna, njime ne bih uspjela povratiti narušeni sklad mene u meni.
U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli.
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.
Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se.
Alea iacta est!
Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obroncima mladosti.
Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
A prva ljubav?
Ostala je u labirintu prošlih godina, izgubljena u kaosu tek naslućujućih trenutaka sreće, zgusnuta u pjesama, u buketu "osamnaest crvenih ruža".
Pod snijegom procvjetaše mimoze.
Zavoljeh zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u dolini zelene rijeke, zavoljeh sutone i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mladi dan.
Sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Pun mjesec izranja na nahorizontu. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći, između tmine i svijetla, između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima. Lagano tonem u stanje prividnog mira.
Promatram kako se pale oči neba i znam, ta se predstava ne odigrava sada, ona je prošlost zvijezda. Pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje ka ovom trenutku.
Cijeli univerzum je veliki misaoni prostor, prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo u koje samo moja misao može prodrijeti. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Pričinja mi se, u ovom divovskom trenutku vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san, postao je java.
Zadnji dan prohujale godine je bio sunčan. Prohujala je najluđa noć. Odplesali smo ponoćni Tango, poljubili se pod imelom, poželjeli sreću u svemu dolazećem i utonuli u san.
Budim se. Na prozoru bijela golubica.
Dijana Jelčić
divno je biti dio ove novogodišnje ljepote... uživamo...
Sjedim za pisaćim stolom. Na zaslonu računala piše datum i vrijeme. 20.11. 2016. 06 i 56 minuta. Dok sam upisivala podatke prošlo je nekoliko sekundi. Dogodilo se vrijeme, uronila sam u novi trenutak noseći u sebi sjećanje na prošli
Nagomilava se životna iskustvenost, širi se geometrija uma. Nema apsolutnog vremena, ono nestaje i nastaje, ono je umijeće i sloboda, a ljubav je sloboda. Minutnik se kotrlja i evo već je prošlo pola sata. Trenuci odlepršali u nepovrat.
Je li ih požderao Kron? Možda, ali ostala su sjećanja na njih. Šizofrenija postojanja u entitetu vječnost. Osjećanje je sjećanje, vječno obnavljenje već doživljenog. Jutros se poigrah starim fotografijama i sjećanjima. Uspomene uskovitlaše trenutke, vratiše me četrdesetak godina unazad.
Rado se misaono vraćam u vrijeme davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme plača pustinjaka u magičastom svijetu pješčane oluje osjećanja, u svijetu bez horizonta, bez prelamanja dana u noć, bez amplituda osjećaja. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi, koja me vukla prema smrti. Gledala sam beskonačni krug zlatnih ribica i u posljednjeg žutog leptira koji je najavljivao proljeće.
Živjela sam na margini svjesti i podsvjesti, života i sjećanja, sna i zbilje. Pisah pjesme koje ne znadoh obojiti bojom, ne znadoh oplemeniti mirišljavom koprenom sa Elizejskih poljana vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći koje nisu željele dočekati zornice novih svitanja, nego su na oltaru života palile svijeće bježeći od samovanja u ubitačnu usamljenost.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, pretakao ih u dubine oceana snova koji nije reagirao na plime i oseke uzbuđenja. Samovala sam na hridi vječnosti ne ćuteći nježnost carstva koje me je grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapljao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama žuđenog zaborava. U satenu neba se iskrila istina koju dijelih tek sa prestrašenim srnama na obroncima vilinskog jezera, na trgovima cvijeća i ptica na kojima sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje bezvremna, usamljenost kao eliksir alkemije bezvremena i uronih u nutrinu tišine. Na koraljnom sprudu vjerovanja osjetih toplinu ognjišta koje tražeći istinu napustih. U izmišljaju izmišljene stvarnosti me Vestalke prigrliše u zagrljaj ognja istine i pretvoriše život u hram ljubavi, izvedoše me iz kruga usamljenosti u krug samoće.
Usamljenost i osamljenost zaplesaše vještičji ples sa sjenkama nepostojanja. Promatrala sam tu igru kradljivosti i samotnosti duše koja se gubila u bezdanu neznanja. Prekrila ju je laž kojom se hranila, lažnost iz koje se pokušala iznjedriti samosažaljivim jecajima praznine. Odbaciše je i pjena i pjesak, bistra voda sa izvorišta sreće se zamutila njenim dahom, svijeća na oltaru noći je zatitrala strahom, pastiri su tjerali stada sa obronaka lažnih sutona i odvodili ih u koridore u koje ulaze samo sretne duše i srca puna ljubavi. Sjenka usamljenosti ostade na vjertometrini sudbine moleći oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi. Oćutih sram i spoznah da je usamljenost kob nesretnih duša koje same sebi kradu eliksir i traže utjehu u paklu izgaranja na ognju svojih sotonskih šapata.
Skupih napisane pjesme u torbu samotnice, ukorićih napisano u zbirku "Osamnaest crvenih ruža" i 1986- e godine, u Lapidariju, na jutru poezije stadoh pred publiku. Pozdravili su me pljeskom.
Osluhnuh rapsodiju boja kojom je nebeski orkestar pozdravljao novo srcozorje. Samoća je carstvo bogatih duhom, zašuh misao ispisanu rukom nobelovca i osjetih otvaranje dveri nove spoznaje. Osluhnuh zov nutrine i osjetih izvorište rijeke vremena, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Samoća je sanatorij u kojem tišina liječi i pretače se u simfoniju života, lječilište u kojem se iz zagrljaja pjeska i pjene rađa biserje kojim našu životnu lađu sidrimo u doku sreće.
Dijana Jelčić...
U dnevnoj sobi moga djetinjstva je stajalo veliko kristalno ogledalo... odaja ogleda i odjeka u kojoj doživjeh vrhunac samoće, a onda u njemu vidjeh sebe nasmijanu i njegov lik u dolasku... Dogodila se ljubav.
Povratak na obronke uspomena, u zagrljaj umiranja i rađanja ljubavi. Osamnaest crvenih ruža je venulo u perivoju sjećanja, niska od trinaest crnih bisera je ležala na stazi koja nikamo nije vodila, a život se događao svitanjima i sutonima.
Brojala sam proljeća,
redala ogrlicu od crnih bisera
i voljela tvoje ludosti.
Uskoro će procvjetati visibabe,
stojim na obali života,
u pijesku rasute boli
i tragovi koji nikamo ne vode.
Trinaest crnih bisera prisjeća
da su godine kojih nije ni bilo
prošle.
Patetika nedorečenosti, epitaf na humku mladosti, ukoričeno tugovanje nad grobom jedne iluzije. Nije se ostvarila. Koračali smo stazom koja nikamo nije vodila, a završavala je na nedohvatnom obzoru snovitosti. San je umro. Ljubav je preživjela. Latentna između prostora i vremena, kao premosnica između jučer i sutra, na palisadama naslućivanog svitanja, je skupljala krhotine razmrvljene boli. Bila je svjedokinja na areopagu ponosa i branila srce od okova neosjećajnosti. Nije dozvolila da svijest o njoj potone u rijeci zaborava.
Uspjela je.
Dijana Jelčić- Stračević..."Osamnaest crvenih ruža" Zagreb, 1986.
Igram se sa mjehurićima sjećanja, prebirem po uspomenama i slažem kolaž od davno napisanih pjesama. "Odakle dolazi ljepota", naslov zbirke u koju utkah bol i pitanje sa tisuću odgovora. Čitajući u meni se budi tajansveno biće, za koje povjerovah da sam ga ostavila u dolini suza, i pričinja mi se da čujem njegov tihi plač. To je jecaj tišine koji me i danas liječi od tuge i duševnih boli. Dobro je vratiti se u vrijeme oluje ruža, odživjeti pustinju osjećaja, uroniti u ocean davnih snova i ponovo sretan izroniti u sunčanoj oazi sretnog trenutka postojanja. Ta davna knjiga je još uvijek moje Eratho carstvo... iz sjećanja izviru nova nadahnuća... igra riječima se nastavlja...
U poglavlju "Vrata zatišja" ispisah sitne crtice previranja i tihi plač anđela složih u kolaž osjećanja osjećaja.
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
pojačati sjaj sunca...
Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.
Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.
Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
tvoja sreća mi dotaknu misli,
zaustavi želje i
u ogledalu istine
vidjeh tvoju sjenu u odlasku.
Pod snijegom procvjetaše mimoze,
plavi baršun probuđenih želja
prosu ljubav mjesečinom.
Noć je mirisala na vino,
tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
njegov pogled, nebo puno želja.
U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju
rođenu u gluhoći osjetila.
Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži,
s isušenim i popucanim usnicama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost,
njegov je osmijeh plesao po tijelu
skidao inje sa kose
i palio vatru za zaleđeno srce.
Noćas je završila odiseja
mojih lutanja prošlošću...
Krcata osjećanja i želja
stojim na palubi sreće
dok ocean snova
blješti suncem i
tajnom vječnosti
noćas dozvolih vremenu
da poteče...
osjetih... trenutak je to...
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
godina 1986, zbirka "Osamnaest crvenih ruža" ugledala svjetlo dana, godina 1987, zbirka "Odakle dolazi ljepota" ogledala svjetlo dana... hvala svima koji me bodriše...
Čitam davno napisano. Živim naše naglo ljeto. Uspoređujem osjećanja. Osjećam, vjekuju u meni, ponavljaja se negubeća energija, tek mijenja geometriju izričaja, zablista kao nova ideja, kao nova zvijezda na obzoru moga neba. Prisjećam se odaje tugovanja, njene bjeline. Prelamanjem neboje u spektar dugina sjaja stihovi plešu tarantelu uzbuđenja. Slažu se u novi izričaj.
Davna pjesma se slijeva u esej trenutačne mudrosti. Ćutim pomak osjećaja, davne disonace se slijevaju u suglasje samoglasnika i suglasnika. Rađaju se sintakse, oslikava se nova arhitektura misli.
Promatram je na zaslonu računala i osjećam njenu četverodimenzionalnost. Napisano i ja, promatrač sebe same. Na putevima dolazeće noći se obznanjuju osjećanja. Pamćenje oplemenjuje nadahnuće. Svjesna sam ponavljajuće ljepote, opetovanja misli i novonastajuće čulnosti.
Sretna prepisujem samu sebe. U drevnom izričaju se zrcali svitanje novog.
Ti se smiješiš. Volim odraz prohujalog vremena na tvom licu. U njemu stoluju sva moja osjećanja, antologija slovkanja i preslaganja svetog petoslovlja.
Ljubav.
Ekvinocij dana, top s Giča, i sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...
Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.
ukorićena 2014, Zagreb.
nebo je bilo obićno,
i more i otoci,
pamtim
vrijeme utkano u
crno- bijelu ljepotu
trajanja.
Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu dolazećeg…
a danas ...
ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
s kojeg prozora,
u noćima kao ova,
pozdravljam
tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni.
Ti ne osjećaš
ljubav
u mirisu sna
koji smo
rastavljeni
zauvijek
prestali sanjati.
Danas sanjamo drugačije sne...
ti u svom, ja u svom vremenu,
znamenje je ostalo utkano
u zbirku...
Dijana Jelčić... tada Starčević... zbirka "Osamnaest crvenih ruža" Zagreb, jutra poezije, Lapidarij, 1986- a...
