Vojnovićeva ulica. Miris lipa i bagrema omamljuje svijest, budi sjećanja, odnosi u carstvo pamćenja. Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti. Koračam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Prisjećam se, davna jutra poezije, Lapidarij, Ružica Orešković, promocije zbirki pjesama „Osamnaest crvenih ruža“... "Odakle dolazi ljepota" ... pitala sam se u vremenu koje nazivam poezijom ruža… tragala za njenim izvorištem… tražila odgovor u snovima… u sjećanjima… u krhotinama čaša iz kojih ispijasmo ljubav... pod mostovima iza vrata zatišja… pitala se… možda je istina zapisana u nekom stoljetnom kalendaru… možda se dogodila u trenutku kada sam rođena… možda je ipak sve počelo davno, među zvijezdama… možda su suđenice prele, tkale i rezale tkivo naših života… možda je boginja sudbine svojom nevidljivom rukom zasadila klicu ljepote u našem ovozemaljskom perivoju… prelomila Mjesečev sjaj u naše boje… dozvolila zvijezdi ljubavi da svojim prahom dotakne tišinu… da uskovitla strune naših svemira… da zavrtloži spirale naših genoma… da se osjetimo… da u dubini pogleda prepoznamo izvorište sreće… i dogodio se susret na prašnjavom peronu jedne male postaje… bili smo djeca… odakle dolazi voda?... upitah… iz zemlje… odgovorio si… u dubini tvog pogleda se zrcalilo podnevno sunce…
događali su se sureti pogleda u davnim svitanjima na trgu cvijeća… u tvojim očima se zrcalila boja sna… moga nedosanjanog sna…
Dogodio se susret u kupeu vlaka koji je tebe nosio u dolinu mladosti… a mene u pustolovinu koja još uvijek traje… odakle dolazi voda?... upitah bojažljivo… iz zemlje… odgovorio si smiješeći se… u tvojim očima se zrcalio zenit ljetnog dana…
da, moćna je nježnost pamćenja.
Listopad 1986. Vratih se te davne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav, osjećaj koji sam utkala u pjesme, ljubav koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Riječi Giordana Bruna iz knjige koju je neznanac odnio sa sobom iz vlaka koji me je odnosio u pustolovinu koja još uvijek traje. Osjetih lepet u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živjeh godinama.
Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje nutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja.
Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, pronađoh izgubljen osmijeh srca, doživjeh osmijehe ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše praotaca.
To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti moći srca, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli.
Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, postade rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena.
dogodio se susret u jutru poezije… u katakombama Gornjeg grada… bio si dječak sa suncem u očima… šapnuh… bila si djevojčica s osmijehom Diane na licu… šapnuo si… dogodila se ljubav… san se pretočio u javu… stvarnost je postala poezija…
Dijana Jelčić...
ovo je djelić zbirke eseja „Umijeće vremena“ pisane dvadesetak godina… djelić povijesti naše ljubavi objavljen 2007- me godine na virtualnom nebu… često se vraćam tom štivu… prerađujem ga… dorađujem… ali njegova srž ostaje uvijek ista… pronađeno izvorište ljepote u svetom gralu… u kaležu života… u srcu… to je priča o ljubavi koja se događala u susretima i snovima između njih… zbirka eseja o filozofiji, fenomenologiji, psihologiji i fiziologiji ljubavi i umijeću njenog vremena… možda je jednoga dana pretočim u štampano izdanje… kao svjedočanstvo tvrdnji… ljepota se događa u očima promatrača…
Na fotografiji su Ružica Orešković, voditeljica jutra poezije i moja mama Vesna Starević Smiljanić... davna 1986 godina. promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža...
Naš prvi ljubavni dijalog...
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.
Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Pjesma Vesne Parun postade poslanje.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je vozio prema jugu.
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.
On se nasmiješio.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ja"
Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman dječak očiju boje sna s torbom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" odgovori mi dječak očiju boje sna…
„Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986.
Sjedim za pisaćim stolom. Na zaslonu računala piše datum i vrijeme. 20.11. 2016. 06 i 56 minuta. Dok sam upisivala podatke prošlo je nekoliko sekundi. Dogodilo se vrijeme, uronila sam u novi trenutak noseći u sebi sjećanje na prošli
Nagomilava se životna iskustvenost, širi se geometrija uma. Nema apsolutnog vremena, ono nestaje i nastaje, ono je umijeće i sloboda, a ljubav je sloboda. Minutnik se kotrlja i evo već je prošlo pola sata. Trenuci odlepršali u nepovrat.
Je li ih požderao Kron? Možda, ali ostala su sjećanja na njih. Šizofrenija postojanja u entitetu vječnost. Osjećanje je sjećanje, vječno obnavljenje već doživljenog. Jutros se poigrah starim fotografijama i sjećanjima. Uspomene uskovitlaše trenutke, vratiše me četrdesetak godina unazad.
Rado se misaono vraćam u vrijeme davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme plača pustinjaka u magičastom svijetu pješčane oluje osjećanja, u svijetu bez horizonta, bez prelamanja dana u noć, bez amplituda osjećaja. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi, koja me vukla prema smrti. Gledala sam beskonačni krug zlatnih ribica i u posljednjeg žutog leptira koji je najavljivao proljeće.
Živjela sam na margini svjesti i podsvjesti, života i sjećanja, sna i zbilje. Pisah pjesme koje ne znadoh obojiti bojom, ne znadoh oplemeniti mirišljavom koprenom sa Elizejskih poljana vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći koje nisu željele dočekati zornice novih svitanja, nego su na oltaru života palile svijeće bježeći od samovanja u ubitačnu usamljenost.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, pretakao ih u dubine oceana snova koji nije reagirao na plime i oseke uzbuđenja. Samovala sam na hridi vječnosti ne ćuteći nježnost carstva koje me je grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapljao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama žuđenog zaborava. U satenu neba se iskrila istina koju dijelih tek sa prestrašenim srnama na obroncima vilinskog jezera, na trgovima cvijeća i ptica na kojima sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje bezvremna, usamljenost kao eliksir alkemije bezvremena i uronih u nutrinu tišine. Na koraljnom sprudu vjerovanja osjetih toplinu ognjišta koje tražeći istinu napustih. U izmišljaju izmišljene stvarnosti me Vestalke prigrliše u zagrljaj ognja istine i pretvoriše život u hram ljubavi, izvedoše me iz kruga usamljenosti u krug samoće.
Usamljenost i osamljenost zaplesaše vještičji ples sa sjenkama nepostojanja. Promatrala sam tu igru kradljivosti i samotnosti duše koja se gubila u bezdanu neznanja. Prekrila ju je laž kojom se hranila, lažnost iz koje se pokušala iznjedriti samosažaljivim jecajima praznine. Odbaciše je i pjena i pjesak, bistra voda sa izvorišta sreće se zamutila njenim dahom, svijeća na oltaru noći je zatitrala strahom, pastiri su tjerali stada sa obronaka lažnih sutona i odvodili ih u koridore u koje ulaze samo sretne duše i srca puna ljubavi. Sjenka usamljenosti ostade na vjertometrini sudbine moleći oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi. Oćutih sram i spoznah da je usamljenost kob nesretnih duša koje same sebi kradu eliksir i traže utjehu u paklu izgaranja na ognju svojih sotonskih šapata.
Skupih napisane pjesme u torbu samotnice, ukorićih napisano u zbirku "Osamnaest crvenih ruža" i 1986- e godine, u Lapidariju, na jutru poezije stadoh pred publiku. Pozdravili su me pljeskom.
Osluhnuh rapsodiju boja kojom je nebeski orkestar pozdravljao novo srcozorje. Samoća je carstvo bogatih duhom, zašuh misao ispisanu rukom nobelovca i osjetih otvaranje dveri nove spoznaje. Osluhnuh zov nutrine i osjetih izvorište rijeke vremena, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Samoća je sanatorij u kojem tišina liječi i pretače se u simfoniju života, lječilište u kojem se iz zagrljaja pjeska i pjene rađa biserje kojim našu životnu lađu sidrimo u doku sreće.
Dijana Jelčić...
U dnevnoj sobi moga djetinjstva je stajalo veliko kristalno ogledalo... odaja ogleda i odjeka u kojoj doživjeh vrhunac samoće, a onda u njemu vidjeh sebe nasmijanu i njegov lik u dolasku... Dogodila se ljubav.
