Vojnovićeva ulica. Miris lipa i bagrema omamljuje svijest, budi sjećanja, odnosi u carstvo pamćenja. Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti. Koračam uranjajući u mirise nekih davnih slika, u melodje balada kojima smo slavili sutone u vremenu oluje ruža. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu tražeći sreću i izgubljeni osmijeh srca. Prisjećam se, davna jutra poezije, Lapidarij, Ružica Orešković, promocije zbirki pjesama „Osamnaest crvenih ruža“... "Odakle dolazi ljepota" ... pitala sam se u vremenu koje nazivam poezijom ruža… tragala za njenim izvorištem… tražila odgovor u snovima… u sjećanjima… u krhotinama čaša iz kojih ispijasmo ljubav... pod mostovima iza vrata zatišja… pitala se… možda je istina zapisana u nekom stoljetnom kalendaru… možda se dogodila u trenutku kada sam rođena… možda je ipak sve počelo davno, među zvijezdama… možda su suđenice prele, tkale i rezale tkivo naših života… možda je boginja sudbine svojom nevidljivom rukom zasadila klicu ljepote u našem ovozemaljskom perivoju… prelomila Mjesečev sjaj u naše boje… dozvolila zvijezdi ljubavi da svojim prahom dotakne tišinu… da uskovitla strune naših svemira… da zavrtloži spirale naših genoma… da se osjetimo… da u dubini pogleda prepoznamo izvorište sreće… i dogodio se susret na prašnjavom peronu jedne male postaje… bili smo djeca… odakle dolazi voda?... upitah… iz zemlje… odgovorio si… u dubini tvog pogleda se zrcalilo podnevno sunce…
događali su se sureti pogleda u davnim svitanjima na trgu cvijeća… u tvojim očima se zrcalila boja sna… moga nedosanjanog sna…
Dogodio se susret u kupeu vlaka koji je tebe nosio u dolinu mladosti… a mene u pustolovinu koja još uvijek traje… odakle dolazi voda?... upitah bojažljivo… iz zemlje… odgovorio si smiješeći se… u tvojim očima se zrcalio zenit ljetnog dana…
da, moćna je nježnost pamćenja.
Listopad 1986. Vratih se te davne jeseni i prošetah uspomenama. Ljubav me je dočekala na trgu cvijeća, ljubav odjevena u miris pečenih kestena i umirućeg lišća. Osjetih proljeće u srcu, renesansu osjećaja, lakoću postojanja. Ljubav, osjećaj koji sam utkala u pjesme, ljubav koju sam sanjala i živjela sama, te večeri, osjetih u povjetarcu, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke. Smješila mi se iz zrcala beskraja i pozivala me u pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Naslutih osmijeh srca, osluhnuh šaputanje duše, zaustavih se pred Talijinim hramom i začuh glas koji je mjesecima bio tek žubor ponornice koja se probijala kroz kamenjar mojih neživljenih trenutaka.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Riječi Giordana Bruna iz knjige koju je neznanac odnio sa sobom iz vlaka koji me je odnosio u pustolovinu koja još uvijek traje. Osjetih lepet u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živjeh godinama.
Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje nutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom osjećanju osjećaja.
Osjetih zagrljaj duše i materije, uđoh u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja i vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma, pronađoh izgubljen osmijeh srca, doživjeh osmijehe ćelija, osmijehe u kojima se kriju duše praotaca.
To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu, trenutak u kojem se osmijeh širio cijelim tijelom, erupcija sreće, krater u kojem je latentno životarila lava istinskog postojanja. Predadoh vlast svijesti moći srca, udomih sve želje i žudnje i osjetih sjedinjenje svih energija u ženu koja uistinu voli.
Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, postade rijeka optičkih varki u kojoj su svjesna zabluda i bezbroj laži određivali smisao i stav života. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi smijeh, te čudesne titraje svevremena.
dogodio se susret u jutru poezije… u katakombama Gornjeg grada… bio si dječak sa suncem u očima… šapnuh… bila si djevojčica s osmijehom Diane na licu… šapnuo si… dogodila se ljubav… san se pretočio u javu… stvarnost je postala poezija…
Dijana Jelčić...
ovo je djelić zbirke eseja „Umijeće vremena“ pisane dvadesetak godina… djelić povijesti naše ljubavi objavljen 2007- me godine na virtualnom nebu… često se vraćam tom štivu… prerađujem ga… dorađujem… ali njegova srž ostaje uvijek ista… pronađeno izvorište ljepote u svetom gralu… u kaležu života… u srcu… to je priča o ljubavi koja se događala u susretima i snovima između njih… zbirka eseja o filozofiji, fenomenologiji, psihologiji i fiziologiji ljubavi i umijeću njenog vremena… možda je jednoga dana pretočim u štampano izdanje… kao svjedočanstvo tvrdnji… ljepota se događa u očima promatrača…
