Marketing
Sjećanje na davna jutra poezije...
Na fotografiji su Ružica Orešković, voditeljica jutra poezije i moja mama Vesna Starević Smiljanić... davna 1986 godina. promocija moje zbirke pjesama Osamnaest crvenih ruža...
Naš prvi ljubavni dijalog...
"Gdje se danas susreću mladi pjesnici?"
"U Lapidariju"
"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"
"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"
"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje
"I djeca danas misle drugačije."
"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.
"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.
Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u danima kada sam vjerovala da znam što je ljubav.
Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama. Za stolom pod jedinom svjetiljkom, kao da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena blagih očiju. Rekli su mi da se zove Ružica. Nasmiješih se deminutivu koji se potvrdio u trentku kada je progovorila.
Ogromna žena ustade, a ružica iz nje progovori anđeoskim glasom koji je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Pjesma Vesne Parun postade poslanje.
"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica."
Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.
"Je li ovo ljubav?" pomislih, a anđeoski glas se izmješa sa poznatim šapatom.
"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."
Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Zavjesa vječne tuge se iznedada podignu i sunce uđe u to subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.
Iznenada, kao da je sišao s neba, pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ogromnu ženu blagih očiju, je stajao dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je vozio prema jugu.
"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze. Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu. Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."
Pogledi su nam se kao i onog davnog dana u vlaku prema jugu, sreli. Njegov glas utihnu.
"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi" odgovorih mu nekim meni do tog trena nepoznatim glasom.
On se nasmiješio.
"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe" Tišina puna uskovitlanih osjećaja se prosu prostorom. Ustala sam i prišla stolu.
"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."
Njegov glas dotaknu moje već udrahtalo srce i odjednom dva srca progovoriše snovima: "Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama....."
"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"
"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"
"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."
"A možda je sve samo ljubav"
"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj
"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš osjećajni dijalog dječak očiju boje sna, moj bezimeni pjesnik, čovjek iz vlaka koji me je odnio u najljepšu pustolovinu moga života.
Vratila sam se u zemlju u kojoj cvate runolist sama ali puna misli i sjećanja koja sam voljela. Napisala sam pismo.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ja"
Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen. Kairos, pojava sunca u sivilu željezničke stanice je izbrisalo tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman dječak očiju boje sna s torbom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" odgovori mi dječak očiju boje sna…
„Osamnaest crvenih ruža“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1986.
Odakle dolazi ljepota, na portalu Magicus
Post je objavljen 26.02.2017. u 07:07 sati.