dinajina sjećanja

ponedjeljak, 10.07.2017.

Poezija ruža...



Berite ruže djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.

Ruže su munje misli, one su u srce strijela,
ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma.
O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma.

Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.

Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.

Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !

dijelovi pjesme "svetkovina ruža" Tin Ujević






Prolaze eoni, tisućljeća, stoljeća, vrijeme mjenja prirodi odore, smjenjuju se godišnja doba, svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan, zelena rijeka žubori zornicu, a ruže mirisom pišu poeziju…
Koračamo obalom bijelog oceana, na laticama svjetlucaju suze neba, sviće na horizontu sjećanja. Oluja ruža kovitla osjećanja.
Sjećam se… pisala sam poetsku priču o tuzi rastanka… sjetih se izreke… sudbine sretnih ljudi su slićne, a nesretnih?... svaka je tužna i nesretna na svoj način…

Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.


I bila sam osamljena na svoj način, nepovratno nesretna na svoj način, pričinjalo mi se… u neredu osjećanja su ruže pupale, cvale, procvale, odcvale…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni…



Da, pisala sam pjesme… dosadne pjesme… ponavljajuće pjesme… bez pomaka, bez uzbuđenja, bez srži… srž se krila u ružičnjaku nedosanjanog sna…

Čitala sam knjige, prebirala po mislima i osjećajima umrlih poeta, znanstvenika, filozofa… tražila premosnicu za srce u kojem su se gomilali ugrušci boli… venama je kolao mulj neprerađenih osjećaja… iščekivala sam infarkt čulnosti… željela ga…

U magličastoj podsvjesti vidim miris ruža… oduvjek me opijao, omamljivao do gubitka svjesnosti… izazivao komatozno stanje spoznaje koje me branilo od potonuća u letargiji uma…

Iz bijeline mirisa, uokviren aureolom ljubičastog svitanja, je izronio tvoj lik… došao si tišinom prohujalog vremena… slijevaju se slike uspomena… ti u odori pastira, mistika, mislioca, pjesnika… došao si sa buketom svjetlosti u rukama i sjajem mjesečine u očima…

Oči pamte, oči umiru zadnje… u očima vjekuju neisplakane suze i preslike lijepih iluzija… ruže mirišu tvojom blizinom… bjelinom buketa darovanog mi na oltaru ljubavi… bijelo more leluja ljepotom postojanosti… uz tebe naučih voljeti sudbinu i sva njena lica oslikana u poeziji rijeke nevraćanke… naučih roniti do dna, otkrivati zatomljene uzdahe neotvorenih pupoljaka… osluškujem tihovanje ruža… mirisom mi šapuću, carpe diem…

Dijana Jelčić




Oznake: odake dolazi jepota, osamnaest crvenih ruža

- 08:58 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>