Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta. Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Misaono koračah Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Zaustavljah se na mostu iznad rijeke vremena i promatrah kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga. Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju materijalnog, svjesna, njime ne bih uspjela povratiti narušeni sklad mene u meni.
U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli.
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.
Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se.
Alea iacta est!
Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obroncima mladosti.
Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
A prva ljubav?
Ostala je u labirintu prošlih godina, izgubljena u kaosu tek naslućujućih trenutaka sreće, zgusnuta u pjesama, u buketu "osamnaest crvenih ruža".
Pod snijegom procvjetaše mimoze.
Zavoljeh zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u dolini zelene rijeke, zavoljeh sutone i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mladi dan.
Sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Pun mjesec izranja na nahorizontu. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći, između tmine i svijetla, između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima. Lagano tonem u stanje prividnog mira.
Promatram kako se pale oči neba i znam, ta se predstava ne odigrava sada, ona je prošlost zvijezda. Pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje ka ovom trenutku.
Cijeli univerzum je veliki misaoni prostor, prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo u koje samo moja misao može prodrijeti. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Pričinja mi se, u ovom divovskom trenutku vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san, postao je java.
Zadnji dan prohujale godine je bio sunčan. Prohujala je najluđa noć. Odplesali smo ponoćni Tango, poljubili se pod imelom, poželjeli sreću u svemu dolazećem i utonuli u san.
Budim se. Na prozoru bijela golubica.
Dijana Jelčić
divno je biti dio ove novogodišnje ljepote... uživamo...
