U odaji ogledala i odjeka utjeha mora, u tvom imenu željeni nemir. Bio si Eremit. Iz orahove ljuske vadio trenutke i stvarao naše vrijeme. Preo tajanstvenu nit, kukičao pjesmu oko moga sluha, omatao me metaforama do uzavrelosti čula. Osjećala sam kako se znoj srca slijeva u pehar strasti. Prestala sam tugovati.
Brojao si kapi rose na laticama ruže. Smijala sam se.
Svitanje me obgrlilo tvojim dahom. Ti, ja i bijela svjetlost, trojstvo jutrenja, sakrament na dverima života. Bez kraja i početka, iz utrobe svemira je izronio začetak skladne zadanosti, začarani krug pripadanja.
Upleteni smo u okno zbilje. Ono iza i ono ispred nije važno.
Usrećuje nas šum mora, pjena valova, tišina prostora, romor trenutka i plaha svjetlost svitanja.
Zaboravila sam se u tebi, postao si ritam srca. Zaboravio si se u meni, postala sam misao o tebi.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da na svijetu osim scene,
Postoje i druge stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Doskakutao u arenu
Ne bi nikad tako tužan
Izigravao sjene sjenu.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao,
Da je znao clown stari
Da su život i arene
dvije sasvim iste stvari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Proskakutao svijetlom binom
Svoj bi nos umjesto šminkom
Rumenio dobrim venom.
S osmijehom u suznom oku
S nešto sreće i nemoći
Sad umire star i tužan
U samoći, u samoći.
Da je znao, da je znao
Da je znao clown stari
Da za komadićke sreće
Nitko, nitko baš ne mari.
Ne bi nikad, ne bi nikad
Poklanjao svu ljepotu
Drukčije bi tekle stvari
U tom tužnome životu.
S osmijehom u suznom oku
Zdenko Jelčić
Bilo je kišno subotnje veče. U ulici heroja, 13, veljače 1986, na broju trinaest je bilo slavlje. Atelje slikara, u kojem se u to vrijeme sastajala avangarda grada, je bio pun dima i mirisa vina. Ušla sam tiho u polutamu tražeći poznata lica. Žamor i smjeh, veselo dobacivanje me podsjeti na studentske dane. Domaćin me je primjetio prvi. Čestitala sam mu rođendan i predala poklon, paletu uljanih boja koju je trebao da bi svoje misli prenosio na platno. Poredane po zidovima su visile njegove zadnje slike.
Iz jednog okvira mi se smješio klaun i luda u meni mu odvrati osmjehom. Stala sam pred sliku promatrajući lice koje mi je u jednom jedinom trenu ispričalo cijeli svoj život. Ne znam koliko dugo sam stajala pred tim uljem zanesena snagom i skladom boja.
Istovremeno se iznad bezdana samoće se vrtložio bizarni zaplet nedosanjanog sna, kovitlale siluete zatomljenih osjećaja. Tragale su za izvorištem ljepote. Ludovale su maske nasmiješenih klaunova, nestajale u izgubljenosti, u ispreplitanju sna i zbilje. Nitko nije umirao od ljubavi, a svi su bili u beznadežnoj potrazi za njom.
Na zaslonu svijesti sam promatrala tu igru svjetla i sjene ne sudjelujući u njoj. Bila sam omamljena i izgubljena u razvalini samotne istine. Slićno Vladimiru i Estragonu sam čekala Godota, nedolazeći izmišljaj na obroncima stvarnosti. U vremenu razigranih razlika, postojećeg i nepostojećeg, stvarnog i nestvarnog misaono sam uranjala u metafiziku uma, bježala od emotivnog obračuna sa samom sobom. Ne dozvoli da ti bezdan utvrati pogled, sjetih se Nietzscheove misli. Zatvorih oči.
I onda smo se, u zavjetrini zbilje, na hridi ogoljele istine, u ateljeu slikara susreli On i Ja. Dogodio se zaokret, sumanuto vrtloženje vremena, nestanak čemernog tugovanja za nečim čega nije ni bilo.
Mahnitali smo… hvatali kapi kiše, na trgu cvijeća ih darivali slučajnim prolaznicima … smiješili su nam se, smiješili smo se i mi njima… Poslije poludjelog dana uranjali u smiraj lazurne noći, suze neba su se pretakale u zvijezdani prah, ludovali smo nazaustavljivim izljevima sreće.
Odrasli mi još uvijek gubimo odraslost u zrelosti djetinjeg veselja, kao u doba prvih susreta, uz naklon razigranog pajaca, on s neba skida zvijezde i kiti mi kosu, omata me riječima otrgnutim iz davno pročitanih kozmogonija, zapliće me u nevidljivu, ali postojeću, mrežu drevnih privida.
Iz kutova nutarnjeg svemira izranjaju sjećanja, ona bezimena događanja u kojima postojasmo srcem, oni iskonski trenuci u kojima je nestajala nepotrebna ponositost, gubio se užas groznica jutarnjih samoća i rađala prisnost.
Vraćaju se odbačena trajanja u traganju za izvorištem ljepote… ona besmislena očekivanja bez čekanja, bez samostvarajućih boli koje kradu san.
Čekanje je ružna riječ… tvrdila sam… Ne želim čekati, govorio si… odbacili smo to stanje duševnog mirovanja, izbrisali tu riječ iz vokabulara trajanja.
Više nismo čekali… tragali smo za savršenstvom zbilje… ti u poeziji suza, ja u oluji ruža… odbaćena riječ se slila u bezglasni stih davno pročitane pjesme…
Čekaj me i onda kada nitko ne čeka više… da, pjesnik je znao, a mi smo, u šutnji vremena, znali dočekati vrijeme mahnitanja u dvoje…
Sjećam se mirisa tek ispečenog kruha.
Djetinjstvo na dlanu vremena
romori smijehom, romori snom.
najavljuje povratak kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka.
Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Divili smo se ljubičicama u snijegu,
osluškivali tišinu tek procvalih trešanja,
žubor rijeke nevraćanke,
vječnost skrivenu u trenutku.
U kapljici Heraklitove istine,
u igri neba i oceana.
u mnoštvu kotrljajućih trenutaka promatram ljubav.
Voljeli smo otvorena srca, nepatvorene duše,
živjeli smo nebranjeni u mjehuriću sapunice
ljubili ideje, iskričave zvjezde Platonova neba.
Neprimjećujući obruč Merkurova svijeta,
neosjećajući njegovu moć.
A onda napustismo san.
Odrastanje nas je odnijelo u druge svijetove,
ostala su sjećanja i želja nemoguće pretočiti u moguće.
U snovitosti, prisutni tragači za kaležom istine,
ispunjali smo praznine u brazdama vremena,
zaustavljali se na obzoru pamćenja, .
u mnoštvu prepušteni samoći,
kao otoci u bespuću života.
kao arhipelag povezani poezijom oceana.
Šaputali smo bezjezičjem tišine,
a naši razgovori, naše bdijenje među riječima
je bilo ljepše od govora slušanih na obroncima svijesti.
Trajali smo između pjeva slavuja i cvrkuta ševe
u slijevanju nemogućeg u moguće, .
u nevinoj istini neodrastajućeg djeteta.
u odori anđela koji sanja život.
u tišini snijega nad kojom tihuju zvijezde
u mirisu tek procvalih ljubičica
u proljeću života.
Ostalo je u srcu, zauvijek.
Dijana Jelčić
fotografije... 40 godina mature, ljubičice u snijegu i procvale darovala mi @Lastavica
Koračamo, susrećemo nasmiješene ljude, uzvraćamo osmijehe. Nad gradom lebdi bjelina dolazećih dana. Vremenoznalci najavljuju snijeg. Zrak je oštar, ali čist. Dišemo punim plućima. Na cvjetnom trgu žamor razbija tišinu spuštajuće noći. Sutonska zvijezda se krije iza oblaka, pojačava tajanstvenost sunoćja i objavu dolazećeg svitanja. Privid Venerine ekliptike kao svjedočanstvo osjećanja osjećaja ljubav. Promatramo djecu u igri oko pjesnikovog spomenika.
„Tko je, srce, u te dirno,
Da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvori,
Za svietom te želja mori:
Nij' u svietu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!..”
Iznenada stihom prekidaš šutnju… sjećaš li se kako smo s čežnjom, u tuđini, izgovarali tu i slične pjesme sjećajući se sutona i svitanja na ovom istom placu? Uzburkao si uspomene na prohujalo vrijeme, uskovitlao misli, zavrtložio osjećaje. Miruj, miruj srce moje, šapnuh da zaustavim izranjanje misaonih slika.
Prekasno. Kao da si okrenuo pješčani sat u drugom smjeru i poveo me na putovanje kroz vrijeme.
Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili. Daleka zemlja je ostavila duboke tragove u pamćenju. Desetljeća se zgusnuše u ovaj trenutak. Bili smo daleko, a srcem i tamo i tu. Bili smo sretni i nesretni, radosni i tužni, bili smo i ostali djeca cvijeća u viru sudbine, pustolovi putevima lakoće postojanja. Nebo nam je naklonjeno, darovalo nam je mogućnost izbora. Birali smo i izabrali povratak u koljevku svitanja.
Pjesnici su u davnim vremenima često bili prognanici sa ognjišta, bjegunci, buntovnici. Iz njihove nijeme boli su izranjale pjesme, njihova tugovanja su postajala poezija koju pamtimo i često izgovaramo besmisleno. Davno napisana pjesma je zrcalo pjesnikove sudbine. Kamena statua bdije nad trgom i prisjeća nas na vrijeme kada smo se tu sporazumjevali govorom cvijeća, kada nam je jutarnja zvijezda svjedočila da je sunoćje daleko. Dani su tada trajali dulje, a noći bile prepune izazova.
Kao mi onda, tako djeca danas, pjesnikovom spomeniku daruju dušu. Njegova žudnja se još uvijek utjelovljuje u smijeh i žamor sretnog življenja.
Cvjetni trg i dani cvijeća, dan mimoza, dan narcisa, dan tulipana... a svaki dan je dan ritma srca grada.
Iako je svitanje života ostalo daleko iza nas, a suton se nazire u osjećanjima, šapćem sretna… miruj, miruj srce moje, u tebi titra zagrljaj svitanja i sutona života, u tebi se krije tajni broj naših koraka ovozemaljskim stazama.
U davnim vremenima su iz čovjekovog misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta izrastale priče i postajale legende i mitovi koje pamtimo. Jedna od takvih legendi je priča o Arijadni, Teseju i Minotaurusu. Potaknuti legendom o labirintu u ljudskim glavama su se rađale uvijek nove ideje pa su arhitekti gradili nove labirinte, slikari ih crtali, skulptori klesali. Labirint je ostao do današnjih dana smišljeni poticaj na lutanje univerzumom ljudskog uma s idejom o traženju njegovog središta. Dok lutamo pokrajnim putevima svijesti, ne dotićemo ono podsvjesno u nama, zaobilazimo istine i stvarne uzroke naših duševnih stanja, ne spoznajemo da živimo u dva paralelna nutarnja svemira. Dok tražimo razloge bolova i depresivnih stanja izvan nas samih u središtu našeg misaono-osjetilno- osjećajnog labirinta se kao u univerzumu nagomilava energija, a to se događa kao u dva paralena svemira, dva sveimra koja su ogledalom podijeljena na našu svijest i podsvijest, naše dvije osobnosti, kao dvije maske koje simboliziraju Talijin hram. Jedna se smiješi druga tuguje i ne susreću se jer žive svaka u svom svijetu.
A onda se iznenada dogodi oluja u našem misaonom labirintu, svjest se prepusti tajnovitim snagama nutarnjeg svemira, strahovima i tjelesnim nemirima. Posrće u svome neznanju, uskovitlane su njene strune kao malena zrnca za vrijeme pješčane oluje. Na pješčanim dinama kao pustinjska lađa plovi, tražeći putokaz u vjetru, u snazi te nevidljive ali pokretačke struje. U zagrljaju nutanjeg neba kovitlajući se kao Jeriho ruža nailazi na vrata iza kojih prepoznaje u zrcalu vremena onu drugu sebe.
Iznenadni susret u beskraju straha, toplina u spoznajnoj blizini i svijest u misaonom labirintu pronalazi Ariadninu nit.
U paralelnom svijetu naše spoznaje zrcale se naša različita stanja, na vratima svjesti i podsvijesti kao na portama dva paralelna svemira susreću se naša različita lica.
"Svatko od nas je u stvari cijelo čovječanstvo. Posegnuvši duboko u sebe, možemo doseći samu esenciju čovječanstva. Sposobnost pojedinca da bude osjetljiv na tu esenciju jest ključ promjene svijesti cjelokupnog ljudskog roda"
David Boehm.
Počiva li taj suptilni doživljaj povezanosti na nekoj tek izrastajućoj teoriji ili je to stanje koje je moguće živjeti u običnoj svakodnevnici? Čovjek je najsuptilnije djelo univerzuma i on u sebi nosi cijeli svijet. To je istina koju bi danas trebali razumjeti i prihvatiti kao največu istinu, ne odvajati se od univerzuma i spoznati da je naša svakodnevica univerzum sam. Trebali bi promijeniti način razmišljanja jer nas on ponekada isključuje iz povezanosti i jedinstva sa svijetom u kojem živimo. Odvojenost od izvora, s kojeg smo krenuli na ovo putovanje evolucijom je privid, a misaono- osjetilno- osjećajna povezanost je činjenica. Cijeli univerzum i mi u njemu, naš vidljivi i nevidljivi svijet je u neprestanom gibanju i ponavljanju.
Svaka misao kao pomak leptirovih krila komunicira s cjelinom, kao što i cjelina komunicira sa svakim svojim dijelom. Stara kineska poslovica kaže:
"Otkineš li vlat trave, protrest ćeš cijeli svemir."
Pristajem na prevrednovanje ustaljenih vrijednosti, zaustavljam se u mikorocjevćicama sive tvari i osluškujem titraje nutrine. Duša je bezglasna. Čujem tišinu.
Postoje li nebeska tijela u univerzumu ljudskog uma? Vrtlože li se i ona dinamikom vječnosti? Trepere li strune ritmom muzike koju je čuo Pitagora?
Svevjekovni muk se pretače u misao, u sjaj nutarnjeg Sunca koji pobija postojanje mraka, dokazuje ne postojanje tamne strane Mjeseca, uzaludnost traganja za idejama koje probijaju zid tihovanja i postaju vrišteći put ka apsolutnoj istini. Zbog neizrecivosti izmaštanih stanja misli pretačem u igru riječi, u izmišljaj, u složenice u kojima se tek nazire smisao mojih fikcija, mojih sunovrata u mistiku i drevne mudrosti…
Oživljavanjem mitskih metafora, njihovim utjelovljenjem u traganje za zlatnim runom, za svetim Gralom, za izvorištem ljubavi pokušavam ozvučiti nutarnju tišinu. Čitam spiritualno- demonsku magiju od Ficina do Campanelle, budim se u novom dobu, u vremenu svjetlosti i pitam se...
Je li moguće u poetsko štivo pretočiti sjećanje srca i u njemu ozrcaliti svoju dušu?
Kako oživjeti nedodirljivo kovitlanje nutrine i sjediniti ga sa glazbom Pitagorinih sfera?
Promatram rađanje sunca i njegovo zrcaljenje u očima boje sna. Vidim neraskidivu vezu između čovjeka i Svemira. Vjerujem u zagrljaj pjeska i pjene iz kojeg se rađaju biseri, u zagrljaj duše i materije iz kojeg rastu kristali, u poljubac neba i oceana iz kojeg izranja poezija kapi.
Vjerujem u igru svjetlosti i tmine, U njoj naslućujem prvu i temeljnu istinu, nečujnu rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu dodira… nečujan preludij pretakanja noći u dan.
U središtu misaonog labirinta budna osluškujem tišinu ljubičastog sna, čujem je… sretna.
U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako “…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…”
Inicijacija se ponekad događa spontano, nesvjesno dolazi do pokretanja tog čarobnog mehanizma koji uzburka našu životnu energiju i sjedini je sa kozmičkom, dogodi se u trenutku polaganja zakletve u vojsci, pri položenom završnom ispitu, pri prvom poljubcu, vjenčanju, rođenju prvog djeteta. Tada se rađaju u čovjeku novi osjećaji, osjećaji koji izazivaju spontane promjene unutar duše, promjene koje se odvijaju spontano u vremenu sazrijevanja iz djeteta u odraslu osobu. O tome procesu, tom mehanizmu duše, o tom obliku inicijacije nam je Carl Gustav Jung ostavio u nasljedstvo model ratnika, kojim on vrlo ilustrativno opisuje izrastanje spoznaje o odgovornost prvo prema sebi samome, zajednici, obitelj i svijetu kojem živimo.
Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije.
Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljubce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći. Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca sa amorovom strijelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni.
Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire. Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svijetlosti koji čeka trenutak umiranja.
Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strijelice i ja osjetih ubod u srcu. Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše. Pogledah u nebo i vidjeh crno bijelog anđela iz mojih snova kako se sjedinjuje u veliku pticu koja se spuštala na njegove grane. Danteov orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sebstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mehanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.
U mom nutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima moje svijesti.
Pogledah ponovo u orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma. U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.
"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."
Pogledah u ogoljelu krošnju, orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.
SCILA I HARIBDA, morske nemani u Mesinskom tjesnacu koje su uništavale brodove. Imena iznjedrena iz grčke mitologije su postala metafora za prolaženje kroz teške, tužne, nesretne trenutke života. A svi ih imamo, svi ponekad prolazimo kroz prijeteče sudbinske moreuze. Ovu pjesmu, malo nezgrapnu, napisah kada sam se sama bojala, kada sam sama prolazila kroz virove sudbine, tražila utjehu među zvijezdama.
Stajala sam dugo na žalu velikog mora,
na mjestu sjedinjenja dana i noći
neka nepoznata snaga je
pokretala plimu i oseku.
Pod zvijezdama umrtvljena
nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sunce, mjesec se skrio,
nisam vidjela Veneru ni Danicu,
ni Oriona, ni Velikog Medvjeda,
a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu vlastite prošlosti.
Nesretni ljudi imaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.
I šapnuh zvjezdma,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše treptajima.
Šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina zagrli moje misli,
zapitah tišinu
Što je ljubav?
U meni i oko mene muk,
zvijezde šute,
vjetar se skrio u
beskraju već zaboravljenog sna.
Tišina koja ledi krv
nije ona tišina
koju sam željela čuti.
Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.
"Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"...začuh simfoniju davnog sna.
To bijaše titraj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi,
u meni prestade noć
moj put,
do tada tamnica od zraka, vatre i pjene,
ponovo progovori snom.
Začuh glasove i
prisjetih se izgubljenih zvijezda.
Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu zorom buđenja,
osjetih dlanove neba
kao ljepotu i kao mir.
Otvorih oči!
Novi dan zasja suncem i ja
uzdignuh glavu
među koplja vječne svjetlosti,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.
Jutros zaronih u sjećanja, osjetih davne boli, osjetih strah i pogledah u nebo. Danica najavi rađanje novoga dana i ja osjetih lakoću postojanja i tonove pjesme...
Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje nitko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno.
Tišine, To je roman o čovjeku koji izlazi iz rata, koji je u ratu izgubio sve i u kome nastaju strašne tišine na prelasku iz jednog života u drugi. Meša Selimović
Iz vremena oluje ruža i ubitačne tišine, na prelasku iz jednog života u drugi si me odveo u dolinu zelene rijeke, u močvaru, u carstvo Tacite, boginje tišine i neprijateljice grubog govora. Slušali smo njene bezglasne titraje. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama.
S neba je kapnula tišina podnevnog sunca i ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.
Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu? Vidjela sam njenu nevidljivost u sonati sna, odgovorih utapajući se kao leptirica u jantaru tvojih očiju.
Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Sunčana svjetlost sa zapada se probija kroz staklo prozora i zaobilazeći me oslikava sjenku moga tijela na parketu.
Ti se smiješiš, osjećaš kako se divim njenoj duljini. U sutonima sama iz sebe rastem igrajući se zrakama sunca. Sjenka mi daruje osjećanje nezaustavljivosti rasta u beskrajnost tišine sna. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam.
Stavio si prst na usne. Muk je odgovor tvog osjećaja.
Živimo život pun svjetlosti. Sjenke nas prate. Tišinom potvrđuju postojanje naših ovozemaljskih tijela, ali sjenku tišine ne vidimo.
Nema je, ne postoji sjenka tišine, ona je svjetlost, tankoćutna glazba nutrine i nevidljiva pratilja sna.
Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće.
One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće
na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu.
Što više ruža ! Za pjanstvo i ludilo njih,
što više ruža, i s njinim trnom i dračem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom kličem i da s dragošću plačem.
Što više ruža ! Njih ! Što više ruža svih !
dijelovi pjesme "Svetkovina ruža" Tin Ujević
Stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, nebo plače kristalima sna, ponekad bijelim suzama duše univerzuma. Jedino ruže u mom vrtu mirišu uvijek istim mirisom, mirisom vremena, mirisom ljubavi. Zaustavih vrtlog sjećanja i trenutak pređe u čaroliju buđenja u zimskom snu. Osjetih čaroliju zime u zraku, pupoljci se otvoriše u beskrajno bijelo more, a vjetar donese miris ljubavi.
Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Poručuje mi, kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni . Slike davno zaboravljene oživješe u ovoj čudesnoj zimskoj čaroliji sjećanja i bijelih ruža.
Trenutci iz prošlih zima su zauvjek ocrtani snjegovima, pahuljicama vjerovanja, kristalima na laticama ruža i svjedoče snagu proteklog vremena, svjedoče čaroliju vječnog rađanja.
Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da budem čuvarica zimskoga sna, da uđem u jedrenjak koji će me nositi beskrajnom pučinom ove božićne bajke koju nesvijesno živim od početka vremena.
Osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, tek pahuljica u oluji ove zimske idile u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti, ja sam bijela zvijezdica na latici božićne ruže, kristalna ogrlica oko njenog vrata, dio zimske čarolije u ovom čudesnom vrtu koji se širi pred oknima moje duše.
U ovom trenutku spoznaje u meni se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe, u oluji zimskih ruža osjećam, sve se ponavlja, pa iako se sve naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je pozornica života, čarobna građevina izrasla iz sna i postala čuvarica čarolije moga drevnog sna.
Veliki stvoritelj te čarolije je Proustovo VRIJEME pisano velikim slovima. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uranjam u oluju ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da živim čaroliju, da sam čuvarica bajke o rađanju ljubavi.
Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz bajke o oluji bijelih ruža, šapućem mu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju samo lijepa sijećanja.
Zatvorih vrijeme u srce. Tu ga osjećam svakim odkucajem, osjećam ga olujom pahuljica bijelih nebeskih cvijetova i čarolijom božićne bajke u kojoj sretoh čuvaricu čarolije vremena.
"Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna.
"Kako znaš da sam bila tamo?"
"Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si."
"Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav."
Prohujalo je vrijeme, zima, proljeće, ljeto. Ljubav je u nama i oko nas rasla čarolijom vremana i presvlačila svoje odore. Bila je jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama.
"Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada
Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku.
"Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom"
On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala,
"Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho.
Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati riječima Giordana Bruna,
"Pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja"
"Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući
"Ne kvari trenutak"
"Želim ga popraviti"
"Morgana je postojala, Diana je bila samo san"
"Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno
"Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana."
"To mi se više sviđa"
Dva bijela goluba su sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa da vidim anđele iz mojih djetinjih snova i da čujem njihov glas koji nas poziva u novi san. Sjetiih se ljubičastog pisma.
"Koliko puteva još moramo proći do poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "
Odgovor na to pismo je bio, sanjaj ljubičasto, odrasti, sazrij u ljubavi, živi ljubav, ali nemoj nikada izgubiti dijete u sebi. I
Počela sam sanjati ljubičasti san i živjeti ljubav.
Kako vrijeme leti, pomislih jutros lutajući sjećanjima. Jučer je bio dan mimoza, opet uranjamo u tjedan borbe protiv okrutne bolesti. 2014, na današnji dan napisah osvrt o jednom naizgled običnom danu.
Oko podneva smo bili u gradu. Trg cvijeća i dan mimoza. Darovao si mi bokor žute nježnosti. Posjetili smo Gliptoteku, izložbu „teatar nakaza“ Zlatka Boureka. Susreli mnogo prijatelja, smijali se, divili maskama. Svaka nam je ispričala svoju priču. Aperitiv popili kod Charlia, ručali u klubu umjetnika. Kavu popili u Kafeteriji. Bio je to dan prepun uzbuđenja i ljepote. Sunoćje doživjesmo na putu kući. Odlučili smo ostati doma. Poslije dana prepunog događanja, trebala je to biti jedna od onih naizgled beznačajnih večeri. Gledali smo film "Frida i Diego". Ljubav, umjeće umjetnosti i bol. To smo mi, u drugačijim tijelima, u drugačijim uvjetima, sa drugačijim načelima...
Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapljalo na ognju trenutka.
Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića.
A Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol. Na tvome licu se zrcalilo suosjećanje i divljenje. Osjećala sam kako se u tebi uzburkavaju zatomljena sjećanja na fizičku bol koju si pokušavao sakriti od mene.
I ja sam nosila ogrlicu od trnja. Fikcija mi je pomagala da odagnam tupu, neopisivu bol koju osjećah promatrajući otvorenu ranu na tvom vratu. Bila sam uz tebe dok si ležao u gorućoj postelji. Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.
Zagrlio si me. Oko nas je noć punog Mjeseca širila svoju moć. Objava istinitosti mjena u svemiru. Preživjeli smo udarce sudbine.
Poezija suza je prošlost tebe plačljivice, šapatom si uronio u pamćenje. Na oltaru zaborava se razbuktao lumin uspomena.
Bila je to jedna od onih, samo naizgled, beznačajnih večeri, večer u kojoj oživjesmo i odživjesmo preživjelo vrijeme tihog umiranja.
"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivoa tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili." Giordano Bruno
Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni i prošetah sjećanjima.
Zaboraviti ljubav? Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u univerzumu osjetilno- osjećajnog u nama. LJUBAV, taj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se.
Knjiga "Giordano Bruno ili Herojski zanosi", me pozivala na pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi. Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u avanturu. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti. Osjetih u tom trenu da sam u mladosti krivog čovjeka nazivala njegovim imenom.
Zar mu stranac iz vlaka nije sličniji? Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zokružio renesansu? Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom? Je li to uvijek isti čovjek?
Pred očima mi zasja lice s plakata ispred Talijinog hrama. Oči ne varaju, one sjaje istinom. To u oči dječaka sa bezimene željezničke stanice, oči djeteta čiji glas sam čula u tunelu poslije nesreće, oči koje sanjam već godinama. Kupila sam knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih lepet u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik ljubavi i osjećaj ljepote pređe u žudnju za novim susretom.
"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik ljubavi, vječne ljubavi. Sve što sam o tebi pisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, kao vječnost. Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati čovjeka da sam to još uvijek ja, utjelovljena vječna ljubav."
Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života.
Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom.
Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osjetilno- osjećajno bogatstvo. Predadoh vlast snazi duše, udomih sve želje i težnje, i osjetih sjedinjenje svih energija u početak sazrijevanja u ženu koja uistinu voli.
Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i titraje života. LJUBAV, ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u novi san.
Je li je moguće zaboraviti LJUBAV?
Dijana Jelčić ... ovo je djelić iz zbirke eseja Umijeće vremena... pisana od 1987 - 2007.
Još je rano, prerano za sunčev sjaj. Na Levantu Danica objavljuje praskozorje, u krošnji starog kestena ševa cvrkuće zornicu, a zidna ura otkucava protočnost vremena. Čutim nagomilavanje misli pretočenih iz noćašnjeg sna u kalež budnosti. Vrije krv i proključale kapljice pretvara u riječi kojima ne znam porijeklo, ne osjećam im značenje. Slažem ovu rečenicu mirisom zalutalim iz sjećanja, okusom izronjenim iz dubine pamćenja, opipom utkanim u uspomene, melodijom zatvorenom u onaj dio mene koji se šulja iza misli. Život tako jednostavan i lijep se slijeva u štivo, u ovaj tekst kojem pokušavam darovati rapsodiju boja iznjedrenu iz prelamanja nutarnje svjetlosti u prizmi svjesnosti.
Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala nastajenjem budnosti. Zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo snoviđenja. Pitam se od čega su satkani snovi, koje niti tkaju mrežu čuvarice snova, čija ruka kukiča tu tajanstvenu čipku koja me omata u noćima kao što je bila ova.
Ispisujem riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, koja zrcali mnogoprotežnost ljepote, koja u svim jezicima znači isto, koja je prožeta najtankoćutnijim mirisima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima. To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima.
Osluškujem Ravelov Bolero i ponavljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja.
Slušam vječnu melodiju, promatram iz nje iznjedren ples, osjećam kako se osjetila sjedinjuju u titraje nutarnjeg orkestra i čujem sonatu od ljubavi.
Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove. Slijedeći bestežinsko stanje duše Ona osjeti skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi, boje i zvukovi se sjediniše u doživljaj. Tu iznad maglovite stvarnosti ušla je u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Čudesni osjećaj postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja.
Mislila je, prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna, a sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje.
Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, Ona, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijeto u tmini te užasne noći. Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije, čudesan kao zvuk bubnjeva, kao ushit uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i bojama dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Da, Ona vidje sebe na samom početku sna.
Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.
Nebo je blještalo srebrom, Orion je s Plejadama zatvorio krug i njoj se pričini da je ušla u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom.
Stajala je na Olimpu želja. Dvije ruke zapališe vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi bezgraničnost istine o porijeklu čovjeka.
Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica.
Duboko u meni postoji mjesto koje osjećam tek slijedeći, iz zakona zlatnog reza iznjedrenu, titrajuću spiralu. Misaono stižem do početka vremena, do trenutka u kojem je nevidljiva ruka zlatnim srpom požnjela snop tmine i prosula sjeme života iz kojeg se rodio svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati njegova svijest. Svjetlost uranja u misaoni režanj, na zaslonu svijesti praznina, u kutu nutarnjeg svemira bljesak, titraj zlaćane zavojnice, božja iskra, lux primus, oči duše.
Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe. Zlatna nit titra koridorima tmine, razotkriva misao o početku
vremena i ljudi. Tišinu vječnosti para urlik utrobe kozma, u baršunu tame prazvuk kaosa, iskreća vizija iskona,
izrastanje božanskih omjera, zagrljaj simetrije i asimetrije prostora.
Vrijeme tihuje, iz ničega, iz zakona tišine izranja život tako jednostavn i lijep. Iza nas mrkla noć, vrijeme usnulih breza i jecaja tužnih vrba. U rodnici duše sjaj božjeg oka, u romoru vjetra šapat tvog imena.
U ekliptici sunca muk, bonaca bijele svjetlosti, misterija njenog izvorišta i njena moć. U prizmi svjesti se prelama u boje,
u prostranstvima duše spektar grli spoznaju, ćutim porod prve istine. Bjela golubica zoblje zvjezde, objavljuje zoru vremena, zagrljaj pjeska i pjene, porodilište ljubavi.
Ruka kojom pišem je produžetak sreće, naboj energije, vječni ples atoma najdubljeg osjećaja. Oči duše vide dolinu zelene rijeke i magloviti oblak nepredviđene stvarnosti. Zrcali se u srcu. Tu u spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazivih procesa.
U odaji ogledala i odjeka danas boje govore mjenama, iscrtavaju snagu doživljaja i ljepotu osjećanja osjećaja ljubav.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše,
onda ćeš saznati
od kuda dolazi ljepota
i dali je moj glas prošlost
koju želiš zaboraviti.
Dijana Jelčić- Stračević... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.
Ljubičasti san...
Stoji, gotovo nepostojeća, izbačena iz svih uzbuđenja, nestvarna na platnu života, tužna žena trenutka, bolesna od sebe, žedna na izvoru.
Prolazila je ovim ljubičastim poljima, danima, tjednima, godinama, desetljećima. Vraćala se izvoru da sazna odakle dolazi ljepota. Sve je uvijek bilo isto, bez boje, bez mirisa, bez uzbuđenja, sve je ostajalo nepromijenjeno.
Ili joj se to samo činilo?
Vjetar joj dotaknu obraz,
obrisa kristale tuge
sa zaleđenog lica,
razmrsi utegnutu kosu i
donese ljubičasti miris
jednog davnog sna.
Smije li dotaknut stare snove?
Kako dotaknuti ono što je već davno zaboravila sanjati?
Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Jedno divno dugo toplo ljeto budi mirise lavande i sna.
Žena zagrli vjetar i
osjeti širinu ljepote i
sve tajne svijeta
kao nježnost boje,
kao miris lavande
kao vječnu istinu u
u ljepoti sna.
Jučer je sve bilo mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća ljepotu mirisa, lavanda i jedno davno dugo toplo ljeto doploviše čudesnom rijekom sjećanja u ovaj trenutak buđenja u snu.
Iznenada slobodna,
izrasta iznad tuge i
zle sudbine vremena
pomilova lavandino polje,
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
u zagrljaj ljepote.
Želja se prosu opustjelim srcem
Noć bez sna postade
san njenoga života,
noć boje lavande,
noć puna mirisa,
a
ona budna, neumorna,
svijesna svih onih
izgubljenih,
neprospavanih,
neodživljenih.
Sve što je nekada bio umor, bjeg od nje same, bjeg od trenutka sve to se odjednom pretvorilo u život. Miris lavande mrvi nepostojanje.
Žena udahnu novi san, njen san, lijepi san, ljubičasti san.
Oživjela ljepotom jedne nove istine o životu,
ona u mirisu lavande i ljepoti ljubičastog sna, osjeća od kuda dolazi ljepota.
Dijana Jelčić
Ljubiasti san ovo pronađoh u arhivi bloga... oduševili me komentari...
Dok sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" čitala sam knjigu "Qualija" Heinz- Dieter Heckmann. Zainteresirao me osvrt Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u crno-bijeloj sobi. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, uvjetno rečeno, Mary zna, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u prizmi njene svijesti. Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje.
Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti.
Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta. Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljavanje svijeta u kojem živimo. Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima tražena Atlantida i da ona svojim srcem i treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i otklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje. Univezum boja
Vrijeme boja...
Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama zbilje i sna. Bijela i crna su neboje, kao svijeto i tama, lice i naličje sveukupne materijalne stvarnosti, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani njome mi smo počeli tu divnu igru svjetlosti i prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica mladenke. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed.
Boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici djelo moje svijesne spoznaje koju moje središte za vid u mozgu stvara iz spoznatih titraja i valnih duljina svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Ne samo moje oči, nego svaka ćelija prima te valove i šalje ih nervnim putevima do mozga, gdje oni postaju valovi svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu.
Pričaju mi priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja.
Zatvaram čvrsto oči i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je svjedočanastvo nutarnje moći, mogu iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, dokaz svijetlost i tama su u mojoj svijest. o njima. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo do mene.
Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu.
U kugli trenutka vidim kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava spoznaju, vidim i kako treptaj jedne druge ćelije muti izvor i osjećam promjenu titraja očiju mojih pređa. To je časak pomrčine mog nutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidim nijanse boja u tonovima i ritmu mog vremena. To arkadijski kamenjar odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me poziva u svjesnu spoznaju trenutka.
Čujem tonove panove frule, vidim pastelne tonove Arkadije i osjećam ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla blješti pred mojim unutarnjim očima.
"Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznajem melodiju i vidim suze na obrazu sna, čujem jecaj u smiraju vjetra.
"Sva gora ječi od frule......." i uspavljuje stado. Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zaobljuju još jednom kuglu trenutka. Iz mojih struna bruji glas, zlaćana spirala titra davno slušanom pjesmom "Pastirče drago i milo, što si se tako snuždilo...",
a osmijeh iz jedne ćelije zaustavla protok vremena.
Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spajaju u novi spektar boja iz kojeg titra neopisivi doživljaj.
"Uzmi frulu pa ga odsviraj" čujem ponovo isti glas u istom osmjehu. Boja spokoja, moja nova boja zvukom trstenice zatvara trenutak u vječnost postojanja.
Opisujući zgode koje izlaze iz naše svakodnevice, Eduard Pranger to najčešće čini u prvom licu. Upravo tako, poput majstora karikaturista, uočava onaj bitan groteskni detalj koji će, izdvojivši se iz nemarkantnog sivila običnosti, izraziti neku pravu istinu, sitnu, nealarmantnu, ponekad i nedovoljno dramatično, ali istinu koja svijet oko nas, onaj stvarni svijet, prikazuje kao slojevitiju i zanimljiviju stvarnost nego što gaobično gledamo. Prangerovo se pisanje manje temelji na poznavanju literarnih ili paraliterarnih teorija, a više na kombinatorici vlastitog viđenja i vlastitih senzibiliteta. Sve se to može iščitati i iz njegova tematskog arsenala. Prangeru nije cilj tražiti bizarne i iščašene teme, originalne po svaku cijenu. On svoje teme uočava, kako je već natuknuto, u stvarnosti oko sebe, u stvarnosti oko nas. Samo iznimno posegnut će i za nekom vrlo začudnom temom, ne bi li njom, na grubo ironičan način iskazao kakav društveni paradoks. U toj usmjerenosti na tradicionalni tematski krug kao da je i nehotice pobornik stava Georgea Bernarda Shawa koji je tvrdio da su sve značajne teme već obrađene, i piscu preostaje samo da ih doživi, obradi i komunicira na nov način.
Iz pogovora Ludwiga Bauera, 2008
Pisanje je na početku talenat, a kasnije postaje pokora, rekao mi je Jure Kaštelan davnih osamdesetih godina. Tada nisam razumjela te riječi… danas ih osjećam kao molitvu. Njegova poezija je obilježila vrijeme moga izrastanja i sazrijevanja. Čitajući ga razumjeh njegovu misao. Biti pjesnik znači biti stvaraoc prostor- vremena, univerzuma poetike. U njegovoj poeziji je sve tu, na dlanu trenutka u kojem čitamo. U višeslojnosti njegovog izričaja oćutih sumnju, nepripadanje, pjesničku slobodu, preciznost izričaja i na koncu iskrenost njegove poetske ispovjesti.
Pisanje je suprostavljanje zbilji, sučeljavanje s njom, njeno pretakanje u bogatstvo riječi koje svaka za sebe zrcali cjelinu napisanog. Zakon zlatnog reza se mora ogledati u napisanom, titraj nutarnje vretenice se mora širiti štivom, sjedinjavati sa spiralom prostor- vremena uvlačeći čitaoca u kovitlanje napisanog. Svaka knjiga koju pročitah je svemir za sebe, svaka me uvlači u svoju srž, u bitak autora. Pisac, slično hodaću po žici, riječima balansira na nitima svojih osjećanja, uspostavlja sklad između sebe i svijeta.
Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Diveći se štivu Ranka Marinkovića upitali smo ga, zašto ne izdaje češće. Stidim se Dostojevskog, reče nam samozatajni autor, a povijest književnosti nam kaže Dostojevskom se ništa ne može dodati, a Čehovu oduzeti.
Još uvijek se pitam kako pronaći mjeru, kako zaustaviti bujicu riječi koja nagoni na pisanje. Još uvijek nisam savladala sve tajne pisanja. Pročešljavam davno napisano, lutam stranicama mog virtualnog dnevnika. Skriboterapija, skribomanija. Na tisuće ispisanih riječi. Umijeće vremena, priča iznjedrena iz lutanja filozofijom, poezijom, gradovima i njihovim trgovima. Stranice se ljuljuškaju na nitima svijesti, gube vjerodostojnost, traže prevrednovanje izričaja.
Pišem o sebi. Koga zanimaju moja osjećanja? Opterećujem li prijatelje izljevima osjećanja?
Ako to činim dragi prijatelji oprostite mi.
Dijana Jelčić
Pročitala sam knjigu našeg blogera @Eduard Pranger. Ples na žici, knjiga rođena davne 2008 je uistinu još uvijek vrijedna čitanja. Istina Camusove misli... umjetnički vrijedna knjiga poziva na dočitavanje... čitajmo je... dočitavajmo je... uživajmo... :)
Čitajući misaono ulazim u Borgesov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.
Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti. Omamljuje me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućujem se istovremeno za sve.
U ovom gigantskom trenutku spoznaje stvaram različite budućnosti, množim ih u nedogled, umanjujem do Alepha, do blješteće vizije nutarnjeg svemira. Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina čežnje, ćutim istost fikcije i stvarnosti. Samo iznutra se sanja, a osjećajnost se sama od sebe ispisuje u dubini svjesti.
Postajem bestjelesna, nestvarno stvarna, čujem misli i vidim osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postaje neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedim izazov i poziv u pralabirint, u carstvo kozmičkih zakona.
Jedini vidljivi pratilac na tom putovanju mi je silueta ljubavi, smiješi mi se, bodri me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene je tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznajem, u pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini.
Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću pokreta, a sada osjećam, mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.
Iznenada razumijem Cortazarove "Školice".
Osnovna figura je sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... 'Školice' su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
( iz pogovora Dinka Telećana )
Čitam kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvaćam tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje.
Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti, uronili u svijet bezuzročne ljubavi, u svijet iskonskog postojanja. Čini mi se iscrpili smo do krajnosti mogućnosti izričaja. Sjedinili anthos i logos, sporazumjevamo se govorom cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.
Doživljavam katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti sanjam život i živim san.
Pišući ovaj tekst želim osmisliti i u vama probuditi vaše kreativne potencijale, da bi napisano uistinu postalo vezom između vašeg tijela i vaše duše. Tekst bi trebao uzburkati vašu maštu s kojom ćete unutar magije napisanih riječi pronaći svoje misli i svoje istine. Moje misli ne smijete shvatiti kao zadaću vašem umu. One bi trebale biti samo poticaj na želju za promjenama.
Počnimo s djetinjstvom kada je vještina podučavanja presudna za daljni razvoj osobnosti. Dijete kroz igru uči i pamti. Odrastimo ponovo do djeteta. Vratimo se u vrijeme kada smo prihvatali život kroz bajke i priče, vratimo se u doba kada je život bio čudesna igra svjetla i sjena, kada nam se pričinjalo da ljubav i sreća kapaju s neba. To je bilo ono čarobno vrijeme kada smo i svoje tijelo shvatali i prihvatali kao dragu igračku. Igrali smo se s njim puzajući, učeči prve korake, padajući i dižući se razvijali smo osjećaj za ravnotežu.
Postanimo ponovo djeca puna znatiželje i želje za igrom jer igra je aktivno edukativni potencijal i način da se lakoćom dječije naivnosti dođe do stvaranja nove slike o sebi i spoznaje mudrosti svoga tijela. Umijeće i ljepota utemeljeni na obziru prema sebi samome, utemeljeni na poštovanju same prirode estetske misli u nama, na odstupanju od standarda, na samoj srži samostvaralačkog čina, svodi svaku pouku na osobnu interpretaciju, pretvara je u igru dječijih mozgovnih potencijala.
To je i najviši oblik didaktike, ali ću vam je pokušati ponuditi kao poeziju pokreta, kao igru ili mudrost djetinjstva. Želja mi je da ono zabavljačko postane primarnijim od učenog, da igra u vama pobjedi i da se stečene navike u vašim pokretima pretvore u umijeće vaših svakodnevnih pokreta.
Krenete li u dijalog sa samim sobom, kao što ste to sigurno u djetinjstvu činili, počnete li maštati misaonim slikama, počnete li smijehom disati, lakoćom razmišljati o pokretu, moja ideja je pronašla odjek u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama. Polaganje temelja razvoju osobnosti, razvijanje intelektualne snage i načina razmišljanja, razumnost i moć zapažanja, zadovoljenje radoznalosti, upućivanje u istinite životne vrijednosti, učenje i bogaćenje misaonih iskustava, učenje očiju da gledaju, da se čude i da se raduju, to smo sve savladali u vremenu djetinje zaigranosti. Istančavali smo osjetila, razvijali ukus, budili osjećaje i smisao za lijepo, zavoljeli ljepotu i danas bi se trebali boriti za nju.
Čitali smo poeziju Mike Antića, sjetimo se njegovog prvog tanga.
Djevojčice, vi koje ste nekada davno uspavljivale svoje lutke, a onda uzbuđene, tajno odlazile na ples, očiju punih neke treperave sreće i bile zaljubljene u prvu loknicu na svom čelu i zaljubljene u cijeli svijet i vi dječaci koji ste onda davno prvi put uljem zalizali kosu pa vam se činilo da ste ozbiljni i slični odraslim ljudima, vama nekadašnje djevojčice i dječaci pišem ovu knjigu. Sjetite se svoga prvog tanga i uzbuđenja i sreće. Nemojte nikada zaboraviti kako ste s lakoćom brojali prve korake u prvom zagrljaju.
Učinimo to sada zajedno. Zamislite da stojite na parketu gimnastičke dvorane. Iz gramofona u uglu odzvanjaju prvi tonovi argentinskog tanga. Pogledom tražite oči koje najljepše sjaje i u njima pronalazite svoj osmjeh. Počnimo ovaj prvi tango u životu, zaplešimo, nije teško, dva lijevo, jedan desno, brojimo zajedno, vi i ja zajedno. Tada ste se opraštali od djetinjstva i željeli svim srcem ući u čudesni svijet odraslih. Neka danas bude drugačije. Ovo nije sat riješavanja problema u firmi u kojoj radite, nije borba za koricu kruha niti je uspinjanje na ljestvici karijere. Umirite se na trenutak, ovo je ulazak u svijet vaših snova, u svijet vječne mladosti od koje ste se, mučeni brigama, davno oprostili. Zaboravivši prvi tango i osjećaj koji vas je tada nosio parketom vi ste prestali povezivati osjećaj s pokretom.
Ure i različiti strojevi su zavladali našim životima, bez njih mi više nebi mogli niti znali živjeti, ali ipak je najvažnije u ovoj džungli novonastale tehnologije znati zadržati onog malog velikog čovjeka u sebi.
Odat ću vam jednu tajnu, skrivenu u zagonetki sna. Pogodite kako se raste, kako se lako stigne do krova ili čak do one daleke zvijezde s koje se vaša misao spustila u san života, do anđela čuvara koji nad vašom zvijezdom bdije, do dalekog plavog neba.
Neznate?
Zatvorite oči i zamislite ponovo parket i prvi tango, osjetite onu vatru koja se tada u vama zapalila. Da, istina je, vi spoznajete da ona sada još samo malo tinja.
Zaplešte ponovo svoj prvi tango, nije teško, dva lijevo, jedan desno, korak za korakom i vatra se ponovo rasplamsava. Osjećate li kako sada koračate uzdignute glave koja vas nosi ka zvijezdi pod kojom ste rođeni, vi lebdite iznad dugačke ceste koja vas vodi ka cilju, vi izrastate iz ustaljene kolotečine i monotonije radnoga dana, prerastate sve probleme, rastući osjećate kako je vaše tijelo puno energije, puno pokreta koji se sjedinjuju u vaš korak.
Plamen davnih dana se u vama rasplamsava, osjećaj one davne nevine sreće se ponovo u vama budi, sreća u treptaju očiju koje niste zaboravili, u zagrljaju koji nosite u srcu, u ljepoti noćnoga neba koje je bilo svjedokom vašeg prvog poljubca, u ponosu položene mature, diplomskih ispita.
Misli ste onda da sreća kapa s neba, da je ona čudesni mjehurići koji se proizvode u fabrikama, a ona je bila u vama i vašoj spokojnoj duši, u vašem velikom srcu i vašem, brigama neopterećenom, umu.
A onda ste se oprostili od mladosti u užasno velikim koracima krenuli u zrelost i niste shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti. Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje. Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo? Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Djetinjstvo na dlanu vremena romori smijehom, romori snom. Vidim ih kako mašu sa dalekog otoka. Koračaju sjećanjem, vraćaju se u san. Svjedoci ljepote odsanjane mladosti, tišina utkana u osmijehe i oči koje pamte. Nježna je točnost pamćenja.
Možemo li ih vratiti u zrelost?
Zaplešimo još jednom prvi tango u životu, osjetimo lakoću pokreta u zanosu dječjeg sna, vratimo tijelu samostalnost, osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti...
dok sreća kapa s neba, plešem da ne zaboravim koračati.
To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, te plemenita služba životu koji živimo.
Dijana Jelčić... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.
Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo svijest u labirint zrcala i odveo me u dolinu zelene rijeke da oćutim toplinu izvora. Pričao si o Modroj špilji u kojoj si osluškivao jecaje mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela dok sam u tvojim očima gledala ognjilo strasti.
Bili smo još stranci koji se susretaše samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o sreći i ja u nutrini osjetih lepet krila. Govorio si jezikom dragog ti prijatelja.
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
Osjetih ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta vremenom.
U dolini smaragdne rijeke, na izvorištu arkadijske ljepote, na obroncima zemlje dobrih ljudi, među čokotima loze, na kršu tvoga djetinjstva zagrlismo tišinu, osluhnusmo jecaj vremena, dotaknusmo vječost.
Začuh bezglasje sreće, smijali se jecajem tišine, voljeli urlikom bezriječja.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka spoznaje, smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama, otkrih istinu u ekliptici nutarnjeg sunca, u rađanju na levantu i umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.
Naslutih vrtloženje zlatne spirale, oćutih zagrljaj svjetla i tmine, susret tebe i mene na obali rijeke nevraćanke, u plahom plamenu voštanice na žrtveniku našeg vremena,
Michelangelova slika "Stvaranje svijeta", dvije ruke u pokretu, lakoća i dijagonalna usklađenost pokreta. Stvoriteljeva desna ruka predstavlja produžetak njegovih misli, Adamova lijeva prima podražaj. Dvije ruke u skladnom pokretu, usklađenost lijeve i desne strane tijela su stvorile čovjeka i svijet. Pogledajmo šake stvoritelja svijeta i Adama na kojima se točno vidi položaj dlana, opuštenost prstiju i pokretnost palca. Šake su u pokretu, ali djeluju mirno i opušteno, a taj dodir je bio početak našeg burnog postojanja. I pitanje... je li bio?...
"Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju... Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice."
Ranko Marinković je napisao štivo o rukama i na koncu kaže, svemu su krive ruke, to je jasno.
A da nema ruku? Što su ruke? pita sebe i nas Ranko.
Dok smišljam odgovor gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.
Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere, osjećam život. Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti, daviti i ponekada u nekom nesretnom času i ubijati.
Što će učiniti naše ruke odlučuje univerzum našega uma, izvor čudesne izlječujuće energije, koju nazivamo različitim imenima. Umijeće pokreta naših ruku izvire iz naših misli i mi tek u dijalogu s njima postajemo umjetnici ili nespretnjaković, virtuozi ili vječni gubitnici, neuspjeli svirači na strunama života ili sanjari posla koji obavljamo. Na njihovim dlanovima je izvor početka, na njima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža. Jutros dok smo još ležali u krevetu, naše ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na lice i napravile prvu jutarnju kavu.
Moj posao je ples mojih ruku po mišićima i zglobovima ljudskoga tijela. Kada postavim dlanove na pacijentova leđa, moj savitljivi i gipki zglobovi isijavaju energiju koja se širi mišićima i premošćuje put od mene ka pacijentu. Vršci mojih prstiju pamte ukočenost pacijentovih mišića, osjećaju opuštanje ili njihovo napinjanje pri tretmanu koji provodim.
Kada pacijentova glava leži na mojim dlanovima oni mi, posredstvom uma i srca, pričaju priču o nepokretnosti zglobova između glave i prvih vratnih kralježaka, o ukočenosti i neelastičnosti mišića, dlanovi mi odaju pacijentovo neznanje o njemu samom i njegovom tijelu.
Moje ruke u dijalogu sa pacijentovim tijelom otkrivaju često puno više nego što sam, pri razgovoru s njima, u stanju spoznati.
Energija koja nas sjedinjuje, nazvana reiki, tao, bioenergija, božanska energija se pretvara u energiju svijesnosti, ona otkriva pacijentu slijepe točke njegove svijesti o tijelu, ona skrivene mjesta u njegovoj podsvijesti, koja do tog trena nije osjećao.
Vječna igra napinjanja i opuštanja mišićnog svoda dlana, postajanja i nestajanja svoda kugle koju svojim pokretima oblikuju mišići dlana i prstiju je jedan od savršenijih rezultata naše evolucije. Naše se ruke, ta najvrednija alatka svih vremena, pokreću snagom naše svijesti i postaju najdjelotvornije izlječujuće sredstvo u ovom čudesnom svijetu izraslom iz srca univerzuma, iz izvora osnovne energije, života, energije koja se kasnije, mjenjajući oblike preobražava u ljubav, mržnju, sreću, tugu, bolest ili zdravlje.
Pitam se osjećam li ja svoj dlan pri rukovanju ili dlan prijatelja? Čvrstinu stiska osjećam, ona je svjedočanstvo međusobnog poštivanja. Naši dlanovi dijalogom odaju jedan drugome i ono nešto neopisivo i neizgovorljivo u nama.
Rukama pišemo pjesme koje nastaju u srcu, njima pišemo tekstove o ljubavi i sreći, ruke su produžetak naših misli i naših osjećaja, vršcima prstiju ulazimo u ovaj svijet i stavljamo svoju dušu na dlan vremena.
Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb 2006.
Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. Činilo mi se kao da se vrijeme davnih sastanaka u maloj kavani vratilo u moj život. Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.
"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.
"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof. Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.
"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.
"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.
"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.
"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane.
S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna.
S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.
"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.
"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.
"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.
Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.
"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa, ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko ne može oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." on uistinu progovori glasom koji me je povratio u djetinjstvo i slika mog djeda zatitra pred mojim očima.
"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih djedove riječi kao odgovor na šefovu misao.
"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Budete li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." mirnim glasom nas poduči šef, a onda nas ponudi pićem. Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a šef podižući čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog entiteta našeg postojanja."
Slike
u isti mah
bliske i daleke,
tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao tkivo svemira,
kao svjetlost zvijezda
koja
odmakom u vremenu
našim očima
postaje vidljiva.
Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.
Nebo otvara dveri mladom danu. Na stazi sudbine znakovlje sreće. U suzi vremena prelamanje svitanja sna u jutrenje zbilje. Poistovjećivanje ljepote s ljepotom. Kozmički poljubac ostavja okus nektara na usnama.
Bili smo i ostali građani svijeta, svatko svoj u sebstvu vremena i svojstvu vječnosti. Koračali smo stazama vizija, putevima ispisanim riječima drevne mudrosti. Voljeli smo se nepoznavajući se.
Zaspala sam u koljevci svemira i probudila se gnjezdu praotaca. Divnog li buđenja šaputalo je srce mjenjajući do tog trena ustaljeni ritam traganja za izvorištem ljepote. U osvitu dana prepoznah u sebi pustolovku na vratima života. Dozvolih joj da smiono krene putovima sna.
Nemogućnost sanjanih mogućnosti se pretakala iz onog velikog ništa u ovo ovdje i ucrtala naše zajedničko sada.
Nedodirljivost naših nutrina je iznjedrila zlatno doba, svijet nadahnuća koja pretačemo u poeziju nježne pohote za lakoćom postojanja u javi.
Možda ćemo jednoga dana čuti glazbu nebeskih sfera, razumjeti načelo stvaranja i pitagorejsku molitvu tajanstvenoj četvrtoj dimenziji.
"Blagoslovi nas božanski broju,
ti koji si stvorio bogove i ljude!
O, sveti, sveti Tetraktise,
ti koji sadržiš korijen
i izvor vječnog toka stvaranja! ...
Božanski broj počinje čistim i dubokim jedinstvom i doseže sveto četiri, četiri strane svijeta, četiri osnove postanka,
četiri obilježja čovjeka i četiri godišnja doba.
Začudna je ova inkarnacija u kojoj vjekujemo, čudesno je naše trajanje u svetoj geometriji, divno je ovo utjelovljenje mijena u kojem zbrajamo godine, mijenjamo se a ostajemo uvijek isti.
U zenitu se nazirao sumrak, nebo je mijenjalo odore danu, uznemirile se ptice. Sunce nije odustajalo od ljepote. Bilo je to lepršavi let međuprostorima neba i zemlje. Uranjali smo u sliku odsanjanog svijeta.
Na žrtveniku uspomena plam svijeće. Slavimo krunidbu ljubavi. U plahoj svjetlosti voštanice privid kraljeva i sjaj zlata. U zraku mirisi smirne i tamjana i glas liturgijske svetosti.
Illuminatio, Manifestatio i Declaratio.
Prosvjetljenje, Objava i Proglašenje sreće.
Život je san, svilenkasti veo lakoće življenja na putevima okrutnih zbivanja. U lapidarnosti trenutka osjetih titraje njihala vremena, začuh romor tvog imena, pričinilo mi se, u moje grudi si stavio svoje srce.
Riječi zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah. Stih se opire zaboravu.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Promatram kako se gase oči neba, nestaje glas mjesečine, završava igra umiranja noći. Iza obzora izranja zlatna hostija. Pod svodovljem ljepote se budi grad.
Helen Keller je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Anna Sulliven, mentorica i prijateljica joj je dodirom približavala svijet u kojem živi. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti do kraja objašnjavao.
"Posrćem, padam, ustajem... Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed... Sve sam željnija i sve više i više se penjem. Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba - pobjeda."
Helen je spoznala svojim nutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Mjereći duljinu svjetlosnih valova, izračunavajući njihovu frekvenciju, čovjek je stjecao i znanje o njoj. Svjetlost je satkana od bezbroj nijansi boja koje mi, bez upotrebe staklene prizme, ne vidimo. Prelazeći u svom valovitom gibanju od crvenih preko plavih do ultraljubičastih tonova, ta bijela ljepotica se igra s prirodom. Igra se s našom spoznajom, uvlači nas u svoj svijet, poziva na traženje izvora iz kojeg je sve u nama i oko nas nastalo.
Promatram tračak svijetla koji je prošao kroz staklo na mom prozoru i osvjetljava sliku na zidu. Svijetlost je do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz male pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Na ulazu u moju svijest ponovo se raščlanjuje i dodirujući moždane ćelije stvara sliku u vizuelnom režnju.
Slika je lijepa, boginja lova pred hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Osjećam svijetlost mog nutarnjeg univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik osvjetlio svojom nutarnjom svijetlošću.
Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću.
Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama svojih godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku na pjesku ispred hrama.
"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih
"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim nutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog vremenprostora. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." ujem glas iza misli.
Da, budna sam sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Glas utihnu.
Ljudsko tijelo je elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Fotoni su posrednici između čovjeka i života, oni unose svijetlo u sve ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u našim genima. To neprekidno djelovanje u najsitnijim djelićima našega tijela nije mjerljivo, ali mjerljivo je svijetlo koje (milion puta slabije od danjeg svijetla i zbog toga za ljudske oči nevidljivo) napušta tijelo i širi se u našoj biosferi To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini i vjerovatno kada se naša plava ljepotica promatra s nebeskih visina mi promatraču izgledamo kao krijesnice. No za razliku od krijesnica mi svjetlimo cijelu godinu. Neki od nas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada jedan od nas umre njegovo svijetlo se vrati izvoru. Postane djelić vječne svjetlosti.
Nespoznavši uistinu to nutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse mi te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivamo ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivamo nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir.
Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti.
Misaono uranjam u prostore mojih ćelija i tu susrećem osmijehe nekih "uljeza", koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje.
Tko su ti uljezi u mom postojanju? upitah samu sebe i spoznah.
To nam se smiješe ostatci onih predaka iz kojih smo nastali. U našim zrcalnim neuronima uistinu blješte osmjesi. Osmjesi sliče osmijehu mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku. U svakoj našoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u svemir naše nutarnje svijetlosti… u univerzum naših boja… to je ono neopisivo i neizrecivo u nama… još uvijek neotkrivena tajna nastajanja svjetlosti kojom razotkrivamo mnoge tajne…
„Radius Alepha je bio neka dva ili tri centimetra, ali kosmički prostor je bio tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih točaka u svemiru. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli labirint (u Londonu),....“
Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njima baratalo, sugovornici moraju imati zajedničku prošlost. Kako da drugima prenesem beskonačni Aleph što ga moje bojažljivo sjećanje tek ovlaš zahvaća? U sličnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da označi božanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki način, sve ptice; Alanus al Insulis, o kugli kojoj je središte posvuda a obodnice nigdje; Ezekijel, o anđelu s četiri lica, koji se istodobno obraća i Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu. (Ne navodim uzalud ove nepojmljive analogije; one se, donekle, dotiču Alepha),
Jorge Luis Borges.
Izgubih dan lutajući bespućem, izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti, u traganju za Borghesovim Alephom.
Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine?
Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati odraz u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u odaji ogledala i odjeka.
Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda se sjetih riječi rimskoga cara Tita, Diem perdidi.
On je svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom.
Bio je običan zimski dan. Nad modrinom mora tmurni oblaci. Kroz ogoljele krošnje je zavijao ziman, dokožan vjetar. Hladnoća se uvlaćila u kosti. U slutnji kapi se zrcalio suton. Zaustavih se na obali i šapnuh Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo povjerenja, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja je nagrizala tkivo života.
Spoznah, nedokazivost istine se sanja. Granice su stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere nutarnje tmine. Tu noć upoznah onu, ne bolju, nego drugačiju sebe.
Na obrubu svijesti zaiskri svitanje, a riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, raskrinkaše pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti i negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Vidjeh prošle istine i rušenje epoha, vidjeh poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja se događala u mom pogledu. Vidjeh Atlasa kako nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima spoznaje i tako se umnaža…
Vidjeh beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj.
Spoznah zašto je Bog umro tijelom Krista.
Nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću.
Krabuljni ples nutrine je prestao. Raskrinkani demoni nestadoše u onom kutku svjesti u kojem sahranjujem ružne uspomene.
Svjetlost je bojom vjenčanice kitila mladi dan. Zavoljeh dan nove budnosti, dozvolih srcu da diše.
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
Tin Ujević
Nebo je noćas pahuljama grlilo grad.
U vrtlogu pahuljica potražih središte, nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.
U tvojim očima iskri kap privida. Iz dubine tvog pogleda izranja sretnost i hrani mene vječnog tragača snovitim obalama životnih istina.
Nepobitnost trajanja u javi titra iskrom tajanstvenih vizija. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće se pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti. Srce mjenja načelo vremena. Nedodirljivo i neopisivo obilježje znatiželje i čuđenja se uvija oko budnosti. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.
Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.
Čemu? Čujem pitanje iza misli.
Za koga? Titra tvoja osjećajnost.
Za sebe, za tebe, za nas, odgovaram novim uzbuđenjem srca.
Volim tvoje nemire, odgovaraš osmijehom. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.
Ti si moćnik mojih privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.
Smijemo se. Na obzoru zlatna hostija puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Sreća neba se slijeva u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Nestalo u sjećanjima ono živi u trenutku uzdrhtalom od postojanja. Svijest utkana u pore vječnosti, isprepletena u tkivo osjećaja, iskukičana u čipku žudnje se uvija oko budnosti i širi biverzum trajanja. Slušam govor tvojih očiju i tihovanje tvojih usana. Mirujem u zatonu sna, kao lopoč utkana u impresiju slikara sanjara. Poezija vjetra donosi miris tvog podmorja. Ćutim ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.
Suza umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše, čujem šapat legende. Bezvremeno putovanje vremenom i beskrajnost prostora se ogledaju u tvom pogledu.
Dan se kotrlja nevidljivim tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Urušava se sunčana svjetlost u bespuću lazurnog privida. Zadržavam taj čin kao uspomenu, zatvaram ga u viziju ljepote i skrivam u riznici sjećanja.
Smiješiš se i osmijehom uranjaš u moju dušu. Smijeh je zarazan, ćutim erupciju vulkana i nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve. Misao o pripadanju se pretače u djelo, u kontemplacijsku istinu, u odvajanje svijesti od tijela, u nestajanje u pripadanju, u ljubav.
Picasso je u jednom intervju rekao:
"Ja sam davno prestao reproducirati ono što sam vjerovao da moje oči vide. Kada mislim na neki predmet vidim ga mojim unutarnjim očima i on je drugačiji od onoga što vide moje oči".
Ta izjava jednog od najpoznatijih svjetskih slikara me potakla na razmišljanje o metaforama i rekonstrukciji misaonih slika koje su od samog početka postojanja ljudske vrste utjecale na razvoj uma i nastajanje pojmova koji su stvarali jezik kojim se služim. Prateći literaturu o razvoju neuroznanosti i istraživanja mozga ulazila sam sve više u tajnovitosti moje svjesne spoznaje. Zatvorivši oči pokušavala sam gledati samo mozgom, pa zamišljajući ono već viđeno otkrila da moj mozak vidi predmete i događaje na sličan način kako ih je vidio i crtao Picasso. U mojoj glavi je nastajala galerija zamišljenih višedimenzionalnih slika u čijem središtu sam uvijek bila ja. Krenuvši na to misaono putovanje postala sam promatrač sebe same, a onda slijedeći novootkrivene zakonitosti u znanosti postavila svoju svjesnu spoznaju u središte zbivanja učinivši je promatračem onoga što se u meni i oko mene zbiva... sjetih se i ovoga davno pročitanog...
"Ima jedan Verlainov stih kojeg se neću sjetiti, ima jedna obližnja ulica zabranjena mojim koracima, ima jedno ogledalo koje me je posljednji put vidjelo, imaju jedna vrata koja sam zatvorio do kraja svijeta.
Među knjigama moje biblioteke (gledam ih) ...ima jedna koju nikada neću otvoriti.''
Jorge Louis Borghes
sretna sam, otvorih knjigu njegove biblioteke... uvela me u umreženost djelovanja kreativnog mozga... i ne linearni osjećaj protoka vremena... misaono mogu istovremeno biti i tu i tamo... odlučih se napisati knjigu... moju...
Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006
Bila sam Eremit u pustinji osjećanja, bila sam žedna na vrulji vode koja je dolazila iz sjećanja, bila sam gladna snova koji su nestali u pješčanoj oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara u nanosima sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
Živjela sam i radila u Švicarskoj. Susrela sam je 1985 te godine na novogodišnjem sajmu, u kaosu izmješanih osjećaja, u metežu žudnji i čežnji. Prišla mi je nevjerovatnom sigurnošću žene koja vidi tuđu dušu. Na njenom dlanu kristalna kugla.
Nalaziš se raskrižju života, tražiš stazu ka novom svitanju, reče mi gledajući me direktno u oči.
Tišinom odšutjeh nutarnje boli. Spustila je pogled ka kugli, smiješila se vješto čekajući da joj kažem nešto o sebi.
Šutnjom joj rekoh sve.
Tvoja prva ljubav sjedi pod zvjezdanim nebom i gleda u daljinu. Pogledah u kuglu ali za mene je ona bila samo praznina bez nutrine, praznina u kojoj se zrcalilo moje tužno lice.
Vješta proročica je ulovila moj pogled i nastavila. Njegove oči sjaje kao zvjezde u noći, pišeš mu pjesme, stihove pune olujnog neba od kojeg kradeš mjesečev sjaj i daruješ ga prohujalom vremenu.
Sjetih se davno napisanih pjesama.
Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravljam, u noći kao ova, tvoju zvijezdu, moj put k tebi...Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj.... Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango... Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice... Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
Osmijehom joj otkrih dodirnutu žižu boli.
U knjizi tvojega života stoji neispisana stranica sa znakom purpurnog svitanja u naručju očiju boje tvog sna.
Uzdahnula sam i u tom trenu vidjeh oči dječaka kojeg sam susretala u snovima.
Blaženstvo na tvom licu mi govori, u kugli se vrtloži tvoja sudbina puna uspona i padova, trnoviti put ka pronalaženju izvorišta ljepote, nastavi proročica svoju priču. Prolazit ćeš kroz Scilu i Haribdu, kroz moreuze i crne vjetrove sudbine, kroz sukobe prava i pravde. Vodit ćeš duge nutarnje dijaloge sa osjećanjima, ali na kraju ćeš susresti svog čovjeka, završi ciganka filozofski svoje poslanje.
Vrijeme je prolazilo, vodila sam nutarnje dijaloge, čekala Godota, pisala pjesme. 1986, objavih zbirku pjesama "Osamnest crvenih ruža"... a onda se neočekivano dogodilo ono žuđeno. U jednom ljubičastom sutonu, na trgu cvijeća, vidjeh dva jantara puna kristalnog sjaja. U njima se zrcalio moj nedosanjani san.
Cigankino proročanstvo se ostvarilo.
Sjećajući se njenih riječi sljedeću zbirku nazvah pitanjem...
"Odakle dolazi ljepota" ukoričih je 1987- me godine...
Počela sam pisati knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta"
Misao, moj materijalizirani osjećaj, dodiruje tijelo ljepotom sna koji budna sanjam. Tada zaboravljam kineziterapiju i predajem se dionizijskoj opijenosti, mojih nutarnjih stanja. Sinestezija se širi mojim bićem. Mirisi ovog ljetnog jutra dodiruju moje misli i pretvaraju ih u zvukove djetinjstva. Postajem "dijete veselja i sreće", metafora kojom sam obilježila sjećanja na zoru mog života, riječi koje su ostale upisane u spomenaru mojih dječijih snova, riječi moga djeda. Volim mirise jutarnje rose i volim igre s kojim sam rasla. Zatvorenih očiju osjećam toplinu žala od kojeg smo gradili kule i snove...
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta. Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Misaono koračah Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Zaustavljah se na mostu iznad rijeke vremena i promatrah kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga. Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju materijalnog, svjesna, njime ne bih uspjela povratiti narušeni sklad mene u meni.
U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli.
Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.
Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine.
I dogodilo se.
Alea iacta est!
Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obroncima mladosti.
Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.
A prva ljubav?
Ostala je u labirintu prošlih godina, izgubljena u kaosu tek naslućujućih trenutaka sreće, zgusnuta u pjesama, u buketu "osamnaest crvenih ruža".
Pod snijegom procvjetaše mimoze.
Zavoljeh zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u dolini zelene rijeke, zavoljeh sutone i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mladi dan.
Sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Pun mjesec izranja na nahorizontu. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći, između tmine i svijetla, između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima. Lagano tonem u stanje prividnog mira.
Promatram kako se pale oči neba i znam, ta se predstava ne odigrava sada, ona je prošlost zvijezda. Pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje ka ovom trenutku.
Cijeli univerzum je veliki misaoni prostor, prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo u koje samo moja misao može prodrijeti. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim.
Pričinja mi se, u ovom divovskom trenutku vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san, postao je java.
Zadnji dan prohujale godine je bio sunčan. Prohujala je najluđa noć. Odplesali smo ponoćni Tango, poljubili se pod imelom, poželjeli sreću u svemu dolazećem i utonuli u san.
Budim se. Na prozoru bijela golubica.
Dijana Jelčić
divno je biti dio ove novogodišnje ljepote... uživamo...
