Misao o tebi...
U odaji ogledala i odjeka utjeha mora, u tvom imenu željeni nemir. Bio si Eremit. Iz orahove ljuske vadio trenutke i stvarao naše vrijeme. Preo tajanstvenu nit, kukičao pjesmu oko moga sluha, omatao me metaforama do uzavrelosti čula. Osjećala sam kako se znoj srca slijeva u pehar strasti. Prestala sam tugovati.
Brojao si kapi rose na laticama ruže. Smijala sam se.
Svitanje me obgrlilo tvojim dahom. Ti, ja i bijela svjetlost, trojstvo jutrenja, sakrament na dverima života. Bez kraja i početka, iz utrobe svemira je izronio začetak skladne zadanosti, začarani krug pripadanja.
Upleteni smo u okno zbilje. Ono iza i ono ispred nije važno.
Usrećuje nas šum mora, pjena valova, tišina prostora, romor trenutka i plaha svjetlost svitanja.
Zaboravila sam se u tebi, postao si ritam srca. Zaboravio si se u meni, postala sam misao o tebi.
Dijana Jelčić
fotografije ... Jasna MarcelićOznake: utjeha mora, misao, osjećaj
|
