Na struni samokritike...
Opisujući zgode koje izlaze iz naše svakodnevice, Eduard Pranger to najčešće čini u prvom licu. Upravo tako, poput majstora karikaturista, uočava onaj bitan groteskni detalj koji će, izdvojivši se iz nemarkantnog sivila običnosti, izraziti neku pravu istinu, sitnu, nealarmantnu, ponekad i nedovoljno dramatično, ali istinu koja svijet oko nas, onaj stvarni svijet, prikazuje kao slojevitiju i zanimljiviju stvarnost nego što gaobično gledamo. Prangerovo se pisanje manje temelji na poznavanju literarnih ili paraliterarnih teorija, a više na kombinatorici vlastitog viđenja i vlastitih senzibiliteta. Sve se to može iščitati i iz njegova tematskog arsenala. Prangeru nije cilj tražiti bizarne i iščašene teme, originalne po svaku cijenu. On svoje teme uočava, kako je već natuknuto, u stvarnosti oko sebe, u stvarnosti oko nas. Samo iznimno posegnut će i za nekom vrlo začudnom temom, ne bi li njom, na grubo ironičan način iskazao kakav društveni paradoks. U toj usmjerenosti na tradicionalni tematski krug kao da je i nehotice pobornik stava Georgea Bernarda Shawa koji je tvrdio da su sve značajne teme već obrađene, i piscu preostaje samo da ih doživi, obradi i komunicira na nov način.
Iz pogovora Ludwiga Bauera, 2008
Pisanje je na početku talenat, a kasnije postaje pokora, rekao mi je Jure Kaštelan davnih osamdesetih godina. Tada nisam razumjela te riječi… danas ih osjećam kao molitvu. Njegova poezija je obilježila vrijeme moga izrastanja i sazrijevanja. Čitajući ga razumjeh njegovu misao. Biti pjesnik znači biti stvaraoc prostor- vremena, univerzuma poetike. U njegovoj poeziji je sve tu, na dlanu trenutka u kojem čitamo. U višeslojnosti njegovog izričaja oćutih sumnju, nepripadanje, pjesničku slobodu, preciznost izričaja i na koncu iskrenost njegove poetske ispovjesti.
Pisanje je suprostavljanje zbilji, sučeljavanje s njom, njeno pretakanje u bogatstvo riječi koje svaka za sebe zrcali cjelinu napisanog. Zakon zlatnog reza se mora ogledati u napisanom, titraj nutarnje vretenice se mora širiti štivom, sjedinjavati sa spiralom prostor- vremena uvlačeći čitaoca u kovitlanje napisanog. Svaka knjiga koju pročitah je svemir za sebe, svaka me uvlači u svoju srž, u bitak autora. Pisac, slično hodaću po žici, riječima balansira na nitima svojih osjećanja, uspostavlja sklad između sebe i svijeta.
Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.
Diveći se štivu Ranka Marinkovića upitali smo ga, zašto ne izdaje češće. Stidim se Dostojevskog, reče nam samozatajni autor, a povijest književnosti nam kaže Dostojevskom se ništa ne može dodati, a Čehovu oduzeti.
Još uvijek se pitam kako pronaći mjeru, kako zaustaviti bujicu riječi koja nagoni na pisanje. Još uvijek nisam savladala sve tajne pisanja. Pročešljavam davno napisano, lutam stranicama mog virtualnog dnevnika. Skriboterapija, skribomanija. Na tisuće ispisanih riječi. Umijeće vremena, priča iznjedrena iz lutanja filozofijom, poezijom, gradovima i njihovim trgovima. Stranice se ljuljuškaju na nitima svijesti, gube vjerodostojnost, traže prevrednovanje izričaja.
Pišem o sebi. Koga zanimaju moja osjećanja? Opterećujem li prijatelje izljevima osjećanja?
Ako to činim dragi prijatelji oprostite mi.
Dijana Jelčić
Pročitala sam knjigu našeg blogera @Eduard Pranger. Ples na žici, knjiga rođena davne 2008 je uistinu još uvijek vrijedna čitanja. Istina Camusove misli... umjetnički vrijedna knjiga poziva na dočitavanje... čitajmo je... dočitavajmo je... uživajmo... :)
Oznake: samokritika, UČENJE, znatiželja
|
