dinajina sjećanja

petak, 13.01.2017.

Na struni samokritike...



Opisujući zgode koje izlaze iz naše svakodnevice, Eduard Pranger to najčešće čini u prvom licu. Upravo tako, poput majstora karikaturista, uočava onaj bitan groteskni detalj koji će, izdvojivši se iz nemarkantnog sivila običnosti, izraziti neku pravu istinu, sitnu, nealarmantnu, ponekad i nedovoljno dramatično, ali istinu koja svijet oko nas, onaj stvarni svijet, prikazuje kao slojevitiju i zanimljiviju stvarnost nego što gaobično gledamo. Prangerovo se pisanje manje temelji na poznavanju literarnih ili paraliterarnih teorija, a više na kombinatorici vlastitog viđenja i vlastitih senzibiliteta. Sve se to može iščitati i iz njegova tematskog arsenala. Prangeru nije cilj tražiti bizarne i iščašene teme, originalne po svaku cijenu. On svoje teme uočava, kako je već natuknuto, u stvarnosti oko sebe, u stvarnosti oko nas. Samo iznimno posegnut će i za nekom vrlo začudnom temom, ne bi li njom, na grubo ironičan način iskazao kakav društveni paradoks. U toj usmjerenosti na tradicionalni tematski krug kao da je i nehotice pobornik stava Georgea Bernarda Shawa koji je tvrdio da su sve značajne teme već obrađene, i piscu preostaje samo da ih doživi, obradi i komunicira na nov način.

Iz pogovora Ludwiga Bauera, 2008






Pisanje je na početku talenat, a kasnije postaje pokora, rekao mi je Jure Kaštelan davnih osamdesetih godina. Tada nisam razumjela te riječi… danas ih osjećam kao molitvu. Njegova poezija je obilježila vrijeme moga izrastanja i sazrijevanja. Čitajući ga razumjeh njegovu misao. Biti pjesnik znači biti stvaraoc prostor- vremena, univerzuma poetike. U njegovoj poeziji je sve tu, na dlanu trenutka u kojem čitamo. U višeslojnosti njegovog izričaja oćutih sumnju, nepripadanje, pjesničku slobodu, preciznost izričaja i na koncu iskrenost njegove poetske ispovjesti.

Pisanje je suprostavljanje zbilji, sučeljavanje s njom, njeno pretakanje u bogatstvo riječi koje svaka za sebe zrcali cjelinu napisanog. Zakon zlatnog reza se mora ogledati u napisanom, titraj nutarnje vretenice se mora širiti štivom, sjedinjavati sa spiralom prostor- vremena uvlačeći čitaoca u kovitlanje napisanog. Svaka knjiga koju pročitah je svemir za sebe, svaka me uvlači u svoju srž, u bitak autora. Pisac, slično hodaću po žici, riječima balansira na nitima svojih osjećanja, uspostavlja sklad između sebe i svijeta.

Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja. Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.


Diveći se štivu Ranka Marinkovića upitali smo ga, zašto ne izdaje češće. Stidim se Dostojevskog, reče nam samozatajni autor, a povijest književnosti nam kaže Dostojevskom se ništa ne može dodati, a Čehovu oduzeti.

Još uvijek se pitam kako pronaći mjeru, kako zaustaviti bujicu riječi koja nagoni na pisanje. Još uvijek nisam savladala sve tajne pisanja. Pročešljavam davno napisano, lutam stranicama mog virtualnog dnevnika. Skriboterapija, skribomanija. Na tisuće ispisanih riječi. Umijeće vremena, priča iznjedrena iz lutanja filozofijom, poezijom, gradovima i njihovim trgovima. Stranice se ljuljuškaju na nitima svijesti, gube vjerodostojnost, traže prevrednovanje izričaja.

Pišem o sebi. Koga zanimaju moja osjećanja? Opterećujem li prijatelje izljevima osjećanja?

Ako to činim dragi prijatelji oprostite mi.

Dijana Jelčić





Pročitala sam knjigu našeg blogera @Eduard Pranger. Ples na žici, knjiga rođena davne 2008 je uistinu još uvijek vrijedna čitanja. Istina Camusove misli... umjetnički vrijedna knjiga poziva na dočitavanje... čitajmo je... dočitavajmo je... uživajmo... :)


Oznake: samokritika, UČENJE, znatiželja

- 07:07 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 19.11.2016.

Bojišnica intime...



Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag.
Soren Kierkegaard





Pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti bez sjećanja.Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći, tada bih bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.

No, ja se susrećem sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju.

U trenucima dvoumljenja uranjam u stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv. Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao. U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, izgovorene na pustopoljinama nebitnosti.

Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli. Prohujala nevažnost postaje bit sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se to sladunjavo raspoloženje pretače u postojanje, uranja u srž osjećajnosti, u osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga. To je nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz senzualne amnezije.

U takvim trenucima susrećem onu od sebe odbaćenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, onu inače nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same.

Spoznajem otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja. Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz labirint uspomena. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala, da spozna istinu o sebi bjegunici iz stvarnosti.

Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju. Samoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem lednice podsvjesti, oslobađanjem zatomljenih osjećaja.

Svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam se sebi.

Osjećam, na sceni života sam bila sudionikom mnogih tužnih i sretnih trenutaka.

Postojala sam.

Dijana Jelčić




fotografije... Tihomir Franov

Oznake: samospoznaja, samoanaliza, samokritika

- 09:09 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>