Bojišnica intime...
Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag.
Soren Kierkegaard
Pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti bez sjećanja.Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći, tada bih bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
No, ja se susrećem sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju.
U trenucima dvoumljenja uranjam u stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv. Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao. U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, izgovorene na pustopoljinama nebitnosti.
Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli. Prohujala nevažnost postaje bit sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se to sladunjavo raspoloženje pretače u postojanje, uranja u srž osjećajnosti, u osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga. To je nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz senzualne amnezije.
U takvim trenucima susrećem onu od sebe odbaćenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, onu inače nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same.
Spoznajem otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja. Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz labirint uspomena. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala, da spozna istinu o sebi bjegunici iz stvarnosti.
Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju. Samoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem lednice podsvjesti, oslobađanjem zatomljenih osjećaja.
Svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam se sebi.
Osjećam, na sceni života sam bila sudionikom mnogih tužnih i sretnih trenutaka.
Postojala sam.
Dijana Jelčić
fotografije... Tihomir Franov
Oznake: samospoznaja, samoanaliza, samokritika
|
