Dok sam pisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" čitala sam knjigu "Qualija" Heinz- Dieter Heckmann. Zainteresirao me osvrt Frank Jackson- a. o znanstvenici Mary neuropsihologinji koja je cijeli svoj život bila zatočena u crno-bijeloj sobi. Obrazovana je kroz crno-bijele knjige i crno-bijelu televiziju i na taj je, crno-bijeli, način naučila sve što se može znati o fizičkoj naravi svijeta. Dakle, uvjetno rečeno, Mary zna, sve; fiziku, kemiju, neurofiziologiju, kao i sve što slijedi iz toga. Njoj su poznati svi podatci fizičke prirode, ona zna sve što se može teoretski naučiti, ali Jackson kaže da Mary nikako ne može sve znati jer joj nedostaje iskustvo spoznaje boja, nedostaje joj istinski doživljaj prelamanja svijetlosti u prizmi njene svijesti. Poziva nas da zamislimo kako su njeni tamničari odlučili jednoga dana da je vrijeme da ona vidi boje.
Prvo što je vidjela u svijetu izvan crno- bijele tamnice je crvena ruža. Jedna njoj nepoznata nijansa u igri svjetlosti i tame se odjednom pojavila u njenoj svijesti.
Kako će reagirati, hoće li se iznenaditi ili samo odmahnuti rukom?
Jackson tvrdi da će se Mary iznenaditi, jer će po prvi puta vidjeti onu nijansu koju je do tog trena poznavala samo kao valnu duljinu svijetlosti.
Hoće li prepoznati koja je to valna duljina? Hoće li joj znati nadjenuti ime?
Jedno je sigurno, ona je naučila nešto novo, sigurno je da se u tom trenu promijenila njena percepcija svijeta. Ta tvrdnja dokazuje da postoje objektivne i subjektivne kvalitete u vezi sa doživljajem boja, a time i doživljavanje svijeta u kojem živimo. Iz crno- bijelog svijeta Mary izranja u nepoznatu šarolikost univerzuma. Iskričave krijesnice trepere u njenom umu, bezimene nijanse svjetlosti joj pune oči, spoznaja se širi i ona spoznaje da u njoj samoj postoji cijeli svijet, da se u njoj krije vjekovima tražena Atlantida i da ona svojim srcem i treptajima svojih neurona boji život bojama svoje spoznaje i otklanja tminu iz svijeta svoje svijesne spoznaje.
Univezum boja
fotografije... Jasna Marcelić