Još je rano, prerano za sunčev sjaj. Na Levantu Danica objavljuje praskozorje, u krošnji starog kestena ševa cvrkuće zornicu, a zidna ura otkucava protočnost vremena. Čutim nagomilavanje misli pretočenih iz noćašnjeg sna u kalež budnosti. Vrije krv i proključale kapljice pretvara u riječi kojima ne znam porijeklo, ne osjećam im značenje. Slažem ovu rečenicu mirisom zalutalim iz sjećanja, okusom izronjenim iz dubine pamćenja, opipom utkanim u uspomene, melodijom zatvorenom u onaj dio mene koji se šulja iza misli. Život tako jednostavan i lijep se slijeva u štivo, u ovaj tekst kojem pokušavam darovati rapsodiju boja iznjedrenu iz prelamanja nutarnje svjetlosti u prizmi svjesnosti.
Pokušavam se prisjetiti snene ljepote koja je nestajala nastajenjem budnosti. Zaustavljam misao, uranjam u ono veliko ništa, u konture koje u sebi kriju tkivo snoviđenja. Pitam se od čega su satkani snovi, koje niti tkaju mrežu čuvarice snova, čija ruka kukiča tu tajanstvenu čipku koja me omata u noćima kao što je bila ova.
Ispisujem riječ u kojoj se kriju sve riječi svijeta, koja zrcali mnogoprotežnost ljepote, koja u svim jezicima znači isto, koja je prožeta najtankoćutnijim mirisima, nepostojećim bojama, suptilnim zvucima, slatkim okusima. To je riječ koja zaustavlja ratove, miri svjetove, liječi duševne boli, vida tjelesne rane, riječ izgovorena prije početka početaka, utkana u genom postojanja, osmišljena zvonima u katedralama, pretočena u glazbu, u poeziju, u romane, riječ nad riječima.
Osluškujem Ravelov Bolero i ponavljam riječ. Izgovaram slovo po slovo, slijevam u cjelinu, rastačem u kapljice mirisa, razlijevam u aquarel nutarnjih boja.
Slušam vječnu melodiju, promatram iz nje iznjedren ples, osjećam kako se osjetila sjedinjuju u titraje nutarnjeg orkestra i čujem sonatu od ljubavi.
