Nenapisana knjiga...
Čitajući misaono ulazim u Borgesov vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti, u svjetlosnu dimenziju postojanja. Metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.
Spoznajem koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvodi u žižu nutrine, otkriva mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti. Omamljuje me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućujem se istovremeno za sve.
U ovom gigantskom trenutku spoznaje stvaram različite budućnosti, množim ih u nedogled, umanjujem do Alepha, do blješteće vizije nutarnjeg svemira. Doživljavam višestrukost postojanja, umnožavanje razina čežnje, ćutim istost fikcije i stvarnosti. Samo iznutra se sanja, a osjećajnost se sama od sebe ispisuje u dubini svjesti.
Postajem bestjelesna, nestvarno stvarna, čujem misli i vidim osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postaje neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedim izazov i poziv u pralabirint, u carstvo kozmičkih zakona.
Jedini vidljivi pratilac na tom putovanju mi je silueta ljubavi, smiješi mi se, bodri me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene je tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznajem, u pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini.
Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću pokreta, a sada osjećam, mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.
Iznenada razumijem Cortazarove "Školice".
Osnovna figura je sama igra školice: dopiranje od 'Neba' do 'Zemlje', ali u istoj ravni... 'Školice' su i potraga za drukčijom književnošću, za svojevrsnom anti-književnošću i anti-romanom ili ne-romanesknim romanom u 'samoubilačkoj pobuni protiv knjiškog uma'..."
( iz pogovora Dinka Telećana )
Čitam kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvaćam tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje.
Zakoračili smo u svijet krajnjih mogućnosti, uronili u svijet bezuzročne ljubavi, u svijet iskonskog postojanja. Čini mi se iscrpili smo do krajnosti mogućnosti izričaja. Sjedinili anthos i logos, sporazumjevamo se govorom cvijeća, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.
Doživljavam katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti sanjam život i živim san.
Dijana Jelčić
Oznake: Borges, Cortazar, fikcija i stvarnost
|
