Marketing
Nepobitnost trajanja...
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
Tin Ujević
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
Tin Ujević
Nebo je noćas pahuljama grlilo grad.
U vrtlogu pahuljica potražih središte, nepobitnu istinu o prazagrljaju iz kojeg se rodio svijet.
U tvojim očima iskri kap privida. Iz dubine tvog pogleda izranja sretnost i hrani mene vječnog tragača snovitim obalama životnih istina.
Nepobitnost trajanja u javi titra iskrom tajanstvenih vizija. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće se pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti. Srce mjenja načelo vremena. Nedodirljivo i neopisivo obilježje znatiželje i čuđenja se uvija oko budnosti. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.
Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.
Čemu? Čujem pitanje iza misli.
Za koga? Titra tvoja osjećajnost.
Za sebe, za tebe, za nas, odgovaram novim uzbuđenjem srca.
Volim tvoje nemire, odgovaraš osmijehom. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.
Ti si moćnik mojih privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.
Smijemo se. Na obzoru zlatna hostija puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Sreća neba se slijeva u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Nestalo u sjećanjima ono živi u trenutku uzdrhtalom od postojanja. Svijest utkana u pore vječnosti, isprepletena u tkivo osjećaja, iskukičana u čipku žudnje se uvija oko budnosti i širi biverzum trajanja. Slušam govor tvojih očiju i tihovanje tvojih usana. Mirujem u zatonu sna, kao lopoč utkana u impresiju slikara sanjara. Poezija vjetra donosi miris tvog podmorja. Ćutim ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.
Suza umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše, čujem šapat legende. Bezvremeno putovanje vremenom i beskrajnost prostora se ogledaju u tvom pogledu.
Dan se kotrlja nevidljivim tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Urušava se sunčana svjetlost u bespuću lazurnog privida. Zadržavam taj čin kao uspomenu, zatvaram ga u viziju ljepote i skrivam u riznici sjećanja.
Smiješiš se i osmijehom uranjaš u moju dušu. Smijeh je zarazan, ćutim erupciju vulkana i nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve. Misao o pripadanju se pretače u djelo, u kontemplacijsku istinu, u odvajanje svijesti od tijela, u nestajanje u pripadanju, u ljubav.
Dijana Jelčić
Dali je oslikao vrijeme...
Post je objavljen 03.01.2017. u 08:08 sati.