Kao ptice...
Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo svijest u labirint zrcala i odveo me u dolinu zelene rijeke da oćutim toplinu izvora. Pričao si o Modroj špilji u kojoj si osluškivao jecaje mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela dok sam u tvojim očima gledala ognjilo strasti.
Bili smo još stranci koji se susretaše samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o sreći i ja u nutrini osjetih lepet krila. Govorio si jezikom dragog ti prijatelja.
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.
Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.
Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.
Osjetih ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta vremenom.
U dolini smaragdne rijeke, na izvorištu arkadijske ljepote, na obroncima zemlje dobrih ljudi, među čokotima loze, na kršu tvoga djetinjstva zagrlismo tišinu, osluhnusmo jecaj vremena, dotaknusmo vječost.
Začuh bezglasje sreće, smijali se jecajem tišine, voljeli urlikom bezriječja.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka spoznaje, smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama, otkrih istinu u ekliptici nutarnjeg sunca, u rađanju na levantu i umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.
Naslutih vrtloženje zlatne spirale, oćutih zagrljaj svjetla i tmine, susret tebe i mene na obali rijeke nevraćanke, u plahom plamenu voštanice na žrtveniku našeg vremena,
Dijana Jelčić
 Oznake: Danijel Dragojević, kao ptice, Neretva
|
