dinajina sjećanja

petak, 06.04.2018.

Kasno ljeto...




Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je...

https://fraktura.hr/kasno-ljeto.html


Nesanica

Nesanica traži nešto, neku pojedinost,
Riječi, boje, imena, sjaj. Nesanica čeka
Nešto, a dolazi joj sve. Tuče sat i mračno je,
Neću sve, kaže ona, sve neka se vrati odakle
je došlo. U nekom katalogu vidjela sam obilje
nagnuto prema postanku, mnoštvo boja hoću,
u velikom rječniku susrela sam riječi, priče
iz neposredne budućnosti, riječi hoću.
Svijet hlapi gore, dolje i na svim stranama,
sama i napuštena, nesanica želi željeti.
Nesanica ne zna gdje je i što čeka. Ona je
Žalibože. Njezin sat kuca.

Danijel Dragojević






Na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu trajanja,
uzroke isplakanih suza, metafore zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.

U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju.

Kako sačuvati ovo danas ? Ovaj pjesnikov

Četvrtak
Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak, moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Danijel Dragojević ... Kasno ljeto


Na svačemu sunce briše granice,
omeđenost horizonta pretače
u bezgraničje želje.

Danas je četvrtak, vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Vidim sunce u tvojim očima,
iluminaciju istine.

Danas je dobar dan,
Dan ritma srca i poljubaca.

Dijana Jelčić




slika... Albrecht Dürer, melancolia

Oznake: Danijel Dragojević, Kasno ljeto, danas

- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2018.

Vrhunac samoće...



"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)






U noći punog mjeseca uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, živim vrhunac samoće, u besmislu tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…

Izranja ljubav, besmisao dokazuje smisao njene neuništivosti… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…

Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…

Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…

Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.

Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…

U odaji ogledala i odjeka živim vrhunac samoće, u samotnosti prekaljena osjećajući sebe osjetih tebe... poeziju prohujalog vremena i naše naglo ljeto...

Za naša kasna ljeta si mi darovao knjigu Kasno ljeto i rekao... hvala ti što si tu...
Da, poezija usrećuje i oplemenjuje... odgovaram stihom Danijela Dragojevića…

Zahvalnost ljetu,
zbog ljeta i onome
što nije bilo ljeto.


Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb 2006,
poglavlje... čovjek i njegova lažna samostalnost, str. 74.





Apsurdi zbilje

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta, Danijel Dragojević, Kasno ljeto

- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2018.

Pjesnici su čuđenje u svijetu...




Tama...

... O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević




Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…
Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah. Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.
Ponekada se uistinu osjećam kao sveta zločinka i jurim nedoglednim virtualnim cestama, iznenada mjenjam putanju… živim kvantni skok svjesti.

U tom oksimoronskom ludilu mijenjam značenja, kršim gramatička i geometrijska pravila, ispisujem rečenice u kojima pokušavam otrovanim zdravljem oživjeti umrlo djetinjstvo… buditi zavodljive nakaze… darovati im cvjetove nevidljivosti…
Pišući mijenjam matematičku etiku… kvadriram kružnicu… povezujem konkretnost sa apstrakcijom… ostvarujem De docta ignorantia… u naučenom neznanju osjećam istinitost tvrdnje… Bog je prije svake razlike… apsolutnost je beskonačna… njoj se ništa ne suprostavlja.
Zbog prve istine naslućujem mogućnost pretakanja nemogućeg u moguće… doživljaja neočekivanog u očekivanom. U zagonetki proturječja pronalazim smisao mojih lutanja prostorima umnih nedohvatljivosti. To je paradoks koji traži tumačenje jer usporava komunikaciju mene i mene.
U različitim sferama svjesnosti osjećam razliku između oksimorona i paradoksa, između oksimoronskoga izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa znam da ništa ne znam.

Spoznajem tu neusporedivost ali ne pronalazim izričaj kojim bih je uprisutnila u tekst ili stih.
Divim se pjesnicima. Oni uspijevaju oksimoronima i paradosima darovati smisao, poetizirati tumačenja, riječima utjelovljavati osjećanja.
Oni izmjeničnom kupkom deskripcije i preosmišljavanja tvrdnji oslikavaju tu retoričku razliku.

Da, pjesnici su čuđenje u svijetu.

Dijana Jelčić



Oznake: oksimeron, paradoks, Danijel Dragojević

- 11:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2017.

Kolovoz je...



Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.

Dragojević Danijel






Lucidan san...

Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.

Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.

Budim se.

Ulazim u odaju ogleda i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Da, Šimić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.





Kolovoz je!

Kao djevojka sanjah plave daljine... i srcem odapet let ptica...
Da, treba putovati.
Putovali smo, Toskana, Provansa, Andaluzija, Dalmacija
sjedili na trgovima, kušali jabuke, promatrali ljude, njihove osmijehe
hranili golubove, jeli kamenice.

Putovat ćemo ponovo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić




fotografije... Željko Tutnjević


Oznake: Danijel Dragojević, Putovanja, pooezija

- 07:07 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2017.

Bila je cvjetnica...



"Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.

Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.
U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom."

Danijel Dragojević






Osjećam moć metafore Danijela Dragojevića i prisjećam se pucanja krletke u kojoj sam bila zatomila osjećanja, sjećam se trenutka u kojem vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u davno željene plave daljine.

Bila je cvjetnica. Sjedili smo na terasi male kavane na obali mora. Bijele ptice su letjele iznad nas i zrcalile ljepotu bespuća, san o slobodi putovanja kroz vrijeme, žudnju za bezgraničjem slobodnog leta bezprostorom privida. Promatrala sam tvoje lice u odsjaju zalazećeg sunca i slušala tvoj glas osjećajući nestajanje u nećem bezimenom, nečem što do tada nije postojalo u mojim ćulima. Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo moju svijest u labirint zrcala i odnio me u drevnu republiku da oćutim ljepotu iskona.
Pričao si mi o jecajima mora, poeziji drevnih oceana i priznavao koliko si žena volio prije mene. Gledah ognjilo strasti u tvojim očima. Dugo smo bili stranci, susretali se samo u sjećanjima na davni Zenit jednog davnog ljetnog dana. Opterećeni uspomenama na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama, koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati, osjećali smo kako se tkivo drevnih snoviđenja pretače u javu.


Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o svim ljepotama i tugama i ja osjetih lepet krila u nutrini. Spoznah istinu o povratku plemena ptica i viziji koju su ratnici vidjeli u onom davnom svitanju.

Izgovorio si stihove moje davne pjesme...

Pričali su mi o sunčanom podnevu,
o košmaru od straha i želja,
o trenutku u kojem poželjeh ugledati svijet.

Željeli su boginju ljepote i ženstvenosti,
željeli su mi darivati ljubav i budućnost,
a ja sam već onda sanjala plave daljine
i ljubav tražila među zvijezdama.

Pričali su mi o prozi moga rođendana i
voljeli me nekom čudnom ljubavi,
gušila je iskonske poticaje
i ružno pače je zaplivalo uz rijeku
nespremno za život.....


obećao mi ostvarenje želje...

Ono do tad bezimeno se spustilo s neba i ostalo.

Dijana Jelčić... zbirka pjesama Odakle dolazi ljepota" Zagreb, !987.




Oznake: CVJETNICA, Danijel Dragojević, ptice, odakle dolazi ljepota, 1987

- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 10.01.2017.

Kao ptice...




Zavrtložio si moje misli u koloplet želja, zaveo svijest u labirint zrcala i odveo me u dolinu zelene rijeke da oćutim toplinu izvora. Pričao si o Modroj špilji u kojoj si osluškivao jecaje mora i priznavao koliko si žena volio prije mene. Osjetih čulnost tvog tijela dok sam u tvojim očima gledala ognjilo strasti.

Bili smo još stranci koji se susretaše samo u snovima. Opterećeni sjećanjima na nedosanjene sne nismo dozvolili vatri da se razbukta prije nego utihnu oluje iz kojih smo bježali. Slični pticama koje zalutale u beskraju traže mjesto na kojem će saviti gnjezdo i ostati.
Čudesna metaforika tvog izričaja me opijala i ja izgubih težinu, počeh lebdjeti nad panoramom trenutka, uzlijetati u više sfere svijesti. Pričao si mi o slobodi, o ljubavi, o sreći i ja u nutrini osjetih lepet krila. Govorio si jezikom dragog ti prijatelja.


Pticama je u mojoj glavi tijesno.
Nisu one ono što sam sâm domislio
i što ima mali mrak takva nastanka.
Dospjele u moju glavu, one žele
unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno.

Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam
pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo
za više prostora. Kada lete i sâm malo letim,
kada se uzlepršaju odlijećem od sebe,
kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć.

Za mnogo prostora, za raspored upisan
u krilima nemam pouzdana načina.

U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću,
ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to kaže i potok, prve kuće u izmaglici
i dječak koji odmiče cestom.


Osjetih ljepotu metafore Danijela Dragojevića, pucanje krletke u kojoj sam zatomila osjećanja, vidjeh kako se tvoje riječi preobražavaju u ptice i pozivaju me na let u nepoznate daljine postojanja. Prepustih se magiji tvoje blizine i doživjeh početak našeg zajedničkog leta vremenom.

U dolini smaragdne rijeke, na izvorištu arkadijske ljepote, na obroncima zemlje dobrih ljudi, među čokotima loze, na kršu tvoga djetinjstva zagrlismo tišinu, osluhnusmo jecaj vremena, dotaknusmo vječost.
Začuh bezglasje sreće, smijali se jecajem tišine, voljeli urlikom bezriječja.
Na vrulji istine uronih u kaplju promjene, oćutih žigosanje trenutka spoznaje, smislenost u besmislu nepostojanja,
besmislenost u iluzijama, otkrih istinu u ekliptici nutarnjeg sunca, u rađanju na levantu i umiranju na zapadnom nebu,
u savršenoj putanji našega nesavršenstva.

Naslutih vrtloženje zlatne spirale, oćutih zagrljaj svjetla i tmine, susret tebe i mene na obali rijeke nevraćanke, u plahom plamenu voštanice na žrtveniku našeg vremena,

Dijana Jelčić


Oznake: Danijel Dragojević, kao ptice, Neretva

- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.08.2016.

Kolovoz je...



Sloboda
Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu
kao na ulici i trgu nekog stranog grada.
Vjerojatno zato što grad od vas ništa ne traži,
ništa mu niste obećali, tamo niste ni dijete ni odrasli,
bez dobi i obveza zaboravljeni ste i nepoznati,
udaljeni od vlastita jezika i događaja.
Sada je kolovoz, kraj kolovoza,
i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati,
možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu,
za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode.
Dragojević Danijel






Lucidan san...

Na granici svijeta osluškivah cvrkut umirućih ptica. Ljepota je umirala
pjevajući.
Ostajem pod umirućim suncem. Osjećam hladnu krv, misao koja ledi
budnost.
Podsvijest, poludjela lađa, ledolomac zbilje.
Svijest u sužanjstvu ničemu, nečem nevažnom.
Podmorje ključa. Lijepa sjećanja blijede.

Nesnosno su dugi sati do svitanja. Uskipjela mora krade osmijeh s usana,
podivljala zvijer gladna sreće, smijeha i ponosa ždere san. Uzaludnost uma za
dosegnućem visina izvan jecaja tužnih uspomena.






Budim se.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka. Pokušavam razmaknuti nebo,
razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme,
zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju,
uroniti u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.

Da, Šmić je imao pravo. Pjesnici su čuđenje u svijetu, oslobađaju od grijeha,
stihom daruju okus jabuke, oprostom hrane dušu,
ushićuju srce, oplemenjuju svijest.

Kolovoz je!

Kao djevojka sanjah plave daljine... Da, treba putovati.
Putovat ćemo u daljine, u trenutak okrugle i sjajne slobode,
u beskraj pjesnikova sna.

Poezija je ljubav i sloboda!

Dijana Jelčić






Oznake: Danijel Dragojević, Toskana, poezija

- 07:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>