Vrhunac samoće...
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)
U noći punog mjeseca uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, živim vrhunac samoće, u besmislu tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…
Izranja ljubav, besmisao dokazuje smisao njene neuništivosti… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…
Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…
Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…
Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.
Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…
U odaji ogledala i odjeka živim vrhunac samoće, u samotnosti prekaljena osjećajući sebe osjetih tebe... poeziju prohujalog vremena i naše naglo ljeto...
Za naša kasna ljeta si mi darovao knjigu Kasno ljeto i rekao... hvala ti što si tu...
Da, poezija usrećuje i oplemenjuje... odgovaram stihom Danijela Dragojevića…
Zahvalnost ljetu,
zbog ljeta i onome
što nije bilo ljeto.
Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb 2006,
poglavlje... čovjek i njegova lažna samostalnost, str. 74.
Apsurdi zbilje
Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta, Danijel Dragojević, Kasno ljeto
|
