dinajina sjećanja

petak, 06.04.2018.

Kasno ljeto...




Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je...

https://fraktura.hr/kasno-ljeto.html


Nesanica

Nesanica traži nešto, neku pojedinost,
Riječi, boje, imena, sjaj. Nesanica čeka
Nešto, a dolazi joj sve. Tuče sat i mračno je,
Neću sve, kaže ona, sve neka se vrati odakle
je došlo. U nekom katalogu vidjela sam obilje
nagnuto prema postanku, mnoštvo boja hoću,
u velikom rječniku susrela sam riječi, priče
iz neposredne budućnosti, riječi hoću.
Svijet hlapi gore, dolje i na svim stranama,
sama i napuštena, nesanica želi željeti.
Nesanica ne zna gdje je i što čeka. Ona je
Žalibože. Njezin sat kuca.

Danijel Dragojević






Na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu trajanja,
uzroke isplakanih suza, metafore zavaravanja.

Na obzoru ucrtan krug, savršenstvo prostora,
usnuli anđeo čuvar i ljestve prema vječnosti.
Sunce je došlo kasnije.

U vrtlogu nastajanja čovjeka vidjeh bibliotekara
i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju.

Kako sačuvati ovo danas ? Ovaj pjesnikov

Četvrtak
Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak, moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Danijel Dragojević ... Kasno ljeto


Na svačemu sunce briše granice,
omeđenost horizonta pretače
u bezgraničje želje.

Danas je četvrtak, vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Vidim sunce u tvojim očima,
iluminaciju istine.

Danas je dobar dan,
Dan ritma srca i poljubaca.

Dijana Jelčić




slika... Albrecht Dürer, melancolia

Oznake: Danijel Dragojević, Kasno ljeto, danas

- 07:47 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2018.

Vrhunac samoće...



"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)






U noći punog mjeseca uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, živim vrhunac samoće, u besmislu tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…

Izranja ljubav, besmisao dokazuje smisao njene neuništivosti… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…

Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…

Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…

Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.

Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…

U odaji ogledala i odjeka živim vrhunac samoće, u samotnosti prekaljena osjećajući sebe osjetih tebe... poeziju prohujalog vremena i naše naglo ljeto...

Za naša kasna ljeta si mi darovao knjigu Kasno ljeto i rekao... hvala ti što si tu...
Da, poezija usrećuje i oplemenjuje... odgovaram stihom Danijela Dragojevića…

Zahvalnost ljetu,
zbog ljeta i onome
što nije bilo ljeto.


Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb 2006,
poglavlje... čovjek i njegova lažna samostalnost, str. 74.





Apsurdi zbilje

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta, Danijel Dragojević, Kasno ljeto

- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>