dinajina sjećanja

Riječ je o nizu vrlo kratkih, poetičnih priča povezanih motivima sna i vremena. Literarna mu je stvarnost dvoslojna. Prvi sloj je racionalan. Fiksiran je povijesnom ličnošću Alberta Einsteina, tvorca teorije vremena, koji je doista sanjao o vremenu. Ipak, nisu njegovi snovi okosnica knjige. Služeći kao njegov okvir, Einsteinovi su snovi tek neka vrsta alibija za drugi, imaginarni sloj, koji čini svevremenska i sveprostorna stvarnost u koju su zajedno uronjeni i autor i čitatelj.

U knjizi „Skriveni Bog“ Vladimir Paar i Ivan Golub pišu: „Ako je igra dakle djelatnost koja je neslužna i koja pruža zadovoljstvo, onda se za Božje djelo stvaranja svijeta može reći da nosi obilježja igre, a za Boga da se igra, da je igrač – Deus ludens.
“ Sve dalje što se dogodilo nakon iskonskog grijeha, kažu autori lucidno, „poremećaj je igrivosti svijeta.“
Čovjeka je poveo nagon za služnošću, za stjecanjem, uzvišenu igru poradi igre, zamijenio je pretvaranjem svega u vlastitu stečevinu. Svijet kao igra postao je svijet kao borba. Igra je prerasla u rat jer je pervertiran njezin izvorni smisao. No Bog i dalje svijet uzdržava na način igre, ističu Golub i Paar, „svemir pleše…svijet se i igra i pleše.“

Sve pleše, sve je u pokretu, u mijeni, u dinamici, samo bi čovjek sve htio prisvojiti, kontrolirati i ukalupiti. Bog je nenadmašni igrač.

„Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, pogled svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje abstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka.“
“Ne postoji nikakvo izolirano, unutarnje biće! Čovjek je u svijetu, i jedino kroz odnos sa svijetom on spoznaje samog sebe.”
“Ne trebamo se pitati koliko vjerno mi doživljavamo svijet. Ne, jer svijet je ono što mi doživljavamo!”

Maurice Merleau Ponty, Fenomenologija percepcije.

Božidar Smiljanić... Darko... 20. 09. 1936... 07. 04. 2018...

Imam pacemaker, pet stentova, a i odrezali su mi obje noge, da ne mogu nikom pobjeći. No, dobri duh Zagreba ostao je živjeti u meni. Nikad mi nije dosadno. Evo, do kraja mjeseca izaći će mi roman “Peta zapovijed”, koji sam najavio prije 20 godina. To je moja četvrta knjiga, a osjećam je kao prvu s obzirom na to koliko sam dugo radio na njoj. ...

https://www.vecernji.hr/kultura/imam-pacemaker-pet-stentova-i-odrezali-su-mi-obje-noge-da-ne-mogu-nikom-pobjeci-no-dobri-duh-zagreba-ostao-je-zivjeti-u-meni-1126911




Bila sam na promociji... i na žalost zadnji put vidjela Darka... razgovarali smo telefonom... zadnjih nekoliko dana je on igrao partiju šaha sa smrti... nažalost izgubio je... sjetih se Bergmanovog filma... tužna sam... sjećanja na djetinjstvo su danas oživjela... sjetih se i pjesme koju sam napisala njemu o njemu, ukotićena je mojoj davnoj zbirci pjesama... Odakle dolazi ljepota... ljepota dolazi iz srca i poezije uspomena...

Kasno je ljeto, moglo bi se reći, destilat ljeta – točka u kojoj je sadržano u cijelosti, samo mirnije, blaže, spokojnije. U tom je smislu i Dragojevićevo Kasno ljeto knjiga koja u svojem kasnom čuva esenciju jednog bavljenja svijetom i poezijom. U njoj su pjesnikove teme i njegovo svjetlo, njegovi gradovi i njegov otok, njegov Mediteran, kornjača s početka i drugi predjeli kojima nas je vodio. U njoj je, napokon, i zrno mraka. Kao protutežu i kao sjeme, Dragojević ga upisuje u prozračnost i eter ljetnoga dana (Malo mraka / u pupoljku / Malo mraka. / Ne mnogo. / Malo. / Toliko / da procvjeta). Od sviju Dragojevićevih knjiga, ova je zato možda i najnemogućija, sačinjena od onog toplog, neuhvatljivog i hlapljivog, nevidljivog, a dragocjenog – od srži kasnoga ljeta. Trenutka u kojem ljeto (još) traje i vječno je...

https://fraktura.hr/kasno-ljeto.html


Nesanica

Nesanica traži nešto, neku pojedinost,
Riječi, boje, imena, sjaj. Nesanica čeka
Nešto, a dolazi joj sve. Tuče sat i mračno je,
Neću sve, kaže ona, sve neka se vrati odakle
je došlo. U nekom katalogu vidjela sam obilje
nagnuto prema postanku, mnoštvo boja hoću,
u velikom rječniku susrela sam riječi, priče
iz neposredne budućnosti, riječi hoću.
Svijet hlapi gore, dolje i na svim stranama,
sama i napuštena, nesanica želi željeti.
Nesanica ne zna gdje je i što čeka. Ona je
Žalibože. Njezin sat kuca.

Danijel Dragojević

Menschheitsdämmerung Kurt Pinthus

Leksem Dämmerung posjeduje svoje perifrazom opisano značenje: der Übergang vom Tag zur Nacht, von der Nacht zum Tag. Dakle, »prijelaz iz dana u noć, iz noći u dan«. Opće hrvatsko značenje bilo bi dakle »i sumrak i osvit«, »i večernji suton i praskozorje«. A složenica iz Pinthusova naslova veli istodobno i više: »i suton i osvit čovječanstva«...

moglo bi se reći, da je Pinthusov Sumrak/osvit čovječanstva u hrvatskoj književnosti bio »dobro ugošćen« putnik-namjernik. Izraznom je stranom pripomogao izoštrenju ukusa jednoga od genijalnih mladića, a sadržajnom stranom širokoj panorami pojava što ih je jedna razantna kritička svijest znala podvrgnuti aktualnom rasporedu duhovnih stvari.

Ante Stamać

http://www.matica.hr/vijenac/224/dan-i-noc-noc-i-dan-13763/

Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.

Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.

Slušam u tišinu utkan pjev ptica.
Iznad močvare magličasti sjaj,
igra svjetlosti i vjetra.

Vidim svilotisak uskrsnuća.