Marketing
Ecce Terra... u slavu plavoj ljepotici!
Plavi planet slavi svoj dan... postajem sudionikom slavlja naše ljepotice... prićinja mi se da osjećam njenu svakodnevnu piruetu i njeno vrtloženje u ekliptici sunca...
Razmišljam o umijeću svakodnevnog kretanja… o orbiti ustaljenih događanja… o netalasanju prostor- vremena… zgušnjavanje puteva u svrsishodnost bez spoznaje cilja… na rondou spoznaje stoje putokazi ka lutanjima u zagonetne daljine… u pomake svjesti… u pretakanje transcendentnog u iskustvo…
Koračam ulicama grada… poznato okružje… nepotrebnost sjećanja… sve se zrcali u trenutku… osjećam otupljenje invokacije… ne doživljavam uzbuđenje nutrine… Kako ću onda oćutiti ljepotu i snagu vječne enegije, uzdrhtalost duše, disanje srca?...
Zaustavljam se kraj fontane… tu blješti već godinama… prolazila sam na tisuće puta pored nje neprimjećujući promjene na njoj… a ona je iako ista uvijek drugačija… promatram uzdizanje vodenih stupova… sunce svojim zrakama lomi monotoniju… u svakoj kapljici te začudne bjeline se zrcali nova slika prostor- vremena… promjenjivost iz sekunde u sekundu... kao u mašineriji vječnosti u ovom titraju oka se događa evolucija… moje sudioništvo u nastajanju ljepote… jutarnji lahor se igra sa kristalima… donosi ih na podij vizualne percepcije… davne vizije plešu pred mojim očima... vidim zaslon praskozorja u kojem se ogleda zagrljaj duše i materije… svjetlo i tmina se slijevaju u paletu dnevnih boja… osluškujem zvuke te rapsodije i ćutim tajanstvenost nastajanja istine… leptirići u glavi kovitlaju misli… osjećam njihovo slijevanje u slador osjećaja… priroda je za oči vidljiva u svojoj trodimenzionalnosti… sve drugo je osjećanje osjećaja… neuništiva iluzija utjelovljenog uma…
Grad se budi… izranja iz kobaltne spavaćice snovitosti... zlatna hostija oplemenjuje njegove konture… odjeva ih žamorom ljudi, mirisom svježeg kruha i cvrkutom ptica… metalna rijeka protiče ulicama… smirenost noći se pretače u užurbanost mladog dana…
Sjena neznanja koja me je jutros pratila nestaje pod suncem nove iskustvenosti… osjećam se kao da sam izašla iz tamne špilje skućenih mogućnosti i sretna zakoračila u panoramu novih nadahnuća… u pustolovinu novotkrivajućih ljepota života na ovozemaljskim stazama…
Riječ je uvijek istina. Moja, tvoja, njihova istina. Izvan riječi je tama i gluhoća zajedništva. Pa neka riječi postanu djela, neka se tonovi ode radosti sjedine sa ovim Kaštelanovim stihom i postanu ljubav.
"Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše...
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala"
Divna je naša Zemlja, blještava kao fontana svjetlosti... divno je ovo proljeće u zagrljaju plave ljepotice... divna je koljevka u kojoj sam rođena... i biti će meka postelja u kojoj ću, kada prođe moje vrijeme, sanjati vječni san...
Dijana Jelčić
Post je objavljen 22.04.2018. u 07:07 sati.