Bio si sjenka i bio si tu… bio si svjetlost… bila sam sjena izgubljena u traganju za izvorištem ljepote... u dubini duše oćutih tvoj zov… pozivao si me na ponoćni tango…
Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena… koridori straha… u trbuhu tmine disanje nevidljive zvijeri… vidjeh sliku i znakove kraj puta…
Tko si ti stranče?... Kriješ li u sebi Minotaura koji ubija san?... Jesi li tišina skrivena u urlicima strahova?… Kukuljica u kojoj spava zarobljena leptirica svijesti?...
Osjetih nježnost dodira i kovitlanje nutrine… pucanje opne i rađanje sunca… toplinu vrela mladosti… dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet…
Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna… iza mjeseca… u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare… prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama…
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća… Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu…
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti…
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket plavih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca…
Bila je noć punog mjeseca. Stajao si na obali Mnemozine okupan sjećanjima. Osjetih tvoju blizinu u zagrljaju mjesečine. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i pozivao na ples. Krenuh tajnovitim stazama ozrcaljenjim sjajem nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje ponoćnog sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se zrcalio cijeli svijet.
Iza mjeseca u dubini beskraja silueta svirača. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti. Stavih želju u šešir i krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom sretnog jutrenja u novom snu.
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš majske ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti.
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket majskih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.
Susreli smo se, slućajno... oživjela su sjećanja... klapa Intrade, Zadar, Tomislav Bralić, glas koji me vraća u djetinjstvo... moj deda... glas koji u meni iskri ljubav... glazbom i plesom se izriće neizgovorljivo... sjetih se ovog, davno napisanog teksta... karta ljubavi...
Srela sam te u ovoj noći punog mjeseca, osjetila sam tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i pozivao si me na ponoćni tango u dubini duše. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Memozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna. Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare.
Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama. Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu. Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš majske ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket majskih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca.
