Marketing
Ponoćni tango...
Bio si sjenka i bio si tu… bio si svjetlost… bila sam sjena izgubljena u traganju za izvorištem ljepote... u dubini duše oćutih tvoj zov… pozivao si me na ponoćni tango…
Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena… koridori straha… u trbuhu tmine disanje nevidljive zvijeri… vidjeh sliku i znakove kraj puta…
Tko si ti stranče?... Kriješ li u sebi Minotaura koji ubija san?... Jesi li tišina skrivena u urlicima strahova?… Kukuljica u kojoj spava zarobljena leptirica svijesti?...
Osjetih nježnost dodira i kovitlanje nutrine… pucanje opne i rađanje sunca… toplinu vrela mladosti… dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet…
Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna… iza mjeseca… u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača koji prebire po strunama gitare… prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama…
Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća… Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu…
Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti…
Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket plavih ruža i ja opet vidim san koji odsanjah u ovoj noći punog mjeseca…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 28.04.2018. u 07:17 sati.