dinajina sjećanja

subota, 31.03.2018.

Jesmo li ... ?




Na sceni života,
u igri ozbiljnosti i osmijeha
bliskost razdaljina,
riječi, premosnice tišine,
prelaze rampu, uranjaju u sluh,
grade bedeme stvarnosti.

Izdignuti u sfere poetskog imperativa,
mi, slučajni sudionici vremena,
pod Kantovim zvijezdanim nebom
živimo moć nutarnjeg zakona,
etiku estetike bivstvovanja.

Svjetlost, došla niotkuda,
odlazeći nikamo zaobljuje prostor,
titra načelom vremena.

…Ćutim ritam anđeoskog svirala,
blagost tvojih cjelova,
kao berbu plodova sna,
kao miris rađajućeg cvijeća,
kao …

smisao tankoćutnog dijaloga
narušava zbilju,
kao bogoslužje na nestvarnom oltaru,
kao molitva imaginaciji Ikone
na dlanu vječnosti,
iluziji životne istine.

Poezija zbilje ispisana
osmijesima prijatelja,
susretima na trgu cvijeća,
prozom dnevnih vijesti,
razgovorima ni o čemu,
htijenjima ljudskosti,
dimenzijom trajanja.

Njena uzvišenost je ushit blaženstva,
zrcalo kategoričkog imperativa,
preslika etike u lakoći življenja.

Jesmo li otuđeni od ostatka svijeta?

Dijana Jelčić



naš prvi selfi

Oznake: kantov kategorički imperativ
- 08:38 - Komentari (29) - Isprintaj - #

petak, 30.03.2018.

Trodnevlje tišine...





U titraju vječnosti kovitlac sjećanja. Na stolu kruh i vino. U cenakulu oproštaj, posljednja večera pred trodnevlje tišine. Bila je to noć krugova, noć neizrecivih osjećanja. U bezriječju naslućenih istina začudnost tajnovitih puteva. U kaleidoskopu vječnosti se prelamaju slike. Gestemanska ura, molitva ubrizgana u otkucaje nutarnjeg sata, krugovi utkani u žrtvu čovjeka za čovjeka… osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi…

Ovo je bila noć rastrgnuća koprene iza koje se krila izdaja…
Hoće li glasanje pjetlova ubiti ljubav?...
Vidjeh sjenu izdajice… šuljala se koridorom mraka… vidjeh Judin poljubac... strahotu izdaje...


Kad utihnu cvrčci u krošnji svijesti,
srce zanijemi, oslijepi duša
dogodi se trodnevlje tišine.

Molitva u Gestemanskom vrtu daruje smiraj,
magija nas drži na okupu,
zagrljaj svjetla i tmine,
sutona i svitanja,
sna i zbilje.
Utihnula su zvona,
u bisagama uma prevara ljepote,
samotnost na putu pokore,
na Veronikinom rupcu
znoj srca.

Još uvijek se događaju noći i dani,
kao svjetlost u polju izgubljenih pogleda,
kao amuleti vremena u nježnosti kista,
kao šum vjetra u hvojama proljeća.

U koljevci svitanja se smiješi istina… san otrgnut iz kamenog pejsaža svete zemlje se objavljuje uskrsnućem ljubavi…!

Dijana Jelčić



slike, posljednja večera... Salvatore Dali... skidanje s križa... Boris Glumac Slavenski

Oznake: trodnevlje tišine
- 08:08 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.03.2018.

Odaja knjiga...



Erazmo Roterdamski... Desiderius Erasmum Roterodamus rodio se 1466. godine u Roterdamu, umro u Baselu 1536. Svećenik i humanist koji je kritizirao vjerski fanatizam i licemjerje.
Život je posvetio pisanoj riječi, a takvi nikada ne umiru... njihovi tragovi ostaju u knjigama kao poslanje ljubiteljima pisane riječi... i njegov citat kao izazov

Najveća nada svake zemlje leži u primjerenu školovanju mladih.






Odaja knjiga...

U njenim njedrima gomila ljepote.

U strogosti umilne tišine
glazba misli, pohvala ludosti,
obredi mudrosti,
darovana nam vječnost.

Na prašnjavim policama
jučerašnjica zgusnuta u miris,
omaljujuću želju za otkrivanjem tajni.

U galeriji pamćenja ostaju
usponi i padovi likova,
sjene prošlosti i moć trenutka
upisana u tkivo vremena,
bastioni uspomena u fortifikaciji zbilje.

Knjige u isti mah
bliske, daleke i tajanstvene
kao titrajuća struna,
kao svjetlost zvijezda
koja tek odmakom u vremenu
našim očima postaje vidljiva.

Dijana Jelčić


Oznake: erazmo roterdamski, Knjižnica, knjige
- 08:00 - Komentari (33) - Isprintaj - #

srijeda, 28.03.2018.

Zavoli dan...!




"Što je život?
Puste sanje,
prazna sjena što nas ovi.
O, malen je dan nam dan,
jer sav život,
to je san,
a san su i sami snovi."

Calderon de la Barka




Gase se oči neba, nestaje glas mjesečine,
na groblju tmine završava igra umiranja noći.

Kako ponovo gledati u sunce?
Ćutim besmrtnost ideja, njihovo novo obličje na nebu budnosti.
Iza mrkih čempresa izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti, oslikava Carppacio jutrenje.

Grad se budi pod svodovljem ljepote,
a ljudi, sanjaju li i oni ovaj drhtavi trenutak svanuća?

Prijeti li nam zbilja rušenjem sna?
Ohrabruješ me,
stvoritelj neće razrušiti svoj san.

Na početku su bili djevojka i arlekin, dijalog nepoznatih.

Osjeti invokaciju mjeseca i sunca, svijet se događa u nutrini.

Zavoli uskrsnuće svakog dana, osluhni govor ptica i cvijeća,
uroni u dubinu osjećanja, u bistru suzu srca, ne dozvoli mu sumnju.

Oživi nježnost drevnog stiha, ne zaboravljaj ga.




Dijana Jelčić

fotografija svitanja... Jasna Marcelić

Oznake: calderon de la barka, svitanja, san
- 07:47 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 27.03.2018.

Sve se događa prvi put...



U pustinji sam vidio mladu Sfingu koju tek što su isklesali.
Nema ničeg starog pod suncem.
Sve se događa prvi put, ali na vječni način.
Onaj što čita moje riječi izmišlja ih.
Borges






Iza otoka umire noć,
u poeziji mora trag zlata.

Rekoše mi,
to je Hiperionov dar mladom danu,
uvijek nova, iz skuta vremena,
izranjajuća sreća.

Amor bdije nad buđenjem,
uranja u dušu, miluje Psihu,
pali luči osjećanja,
utjelovljuje legendu.

Iza simbola uskrsnuća
fotostih Lazareta.
Otok, lječilište suncem
i morem
i snom…

Dijana Jelčić





zadnja fotka... Jasna Marcelić

Oznake: Borges, sve se događa prvi put
- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.03.2018.

Govori glasnije...





Tema o kojoj treba govoriti glasno...

U novoj predstavi 'Govori glasnije!' Bobo Jelčić istražuje utjecaj atmosfere aktualnog postratnog-predratnog stanja na živote pojedinaca, ali i čitavoga društva u kojemu se nalazimo. Bobo Jelčić redatelj je koji nas već godinama oduševljava svojim kazališnim i filmskim projektima. Stoga nas je obradovala vijest da će sada postaviti novu predstavu i to u Kerempuhu. U ovom projektu tematizira se dolazak žene iz BiH u jednu zagrebačku obitelj, a sa sobom donosi miris rata. Taj njezin dolazak postaje katalizator za razvoj priče, odnosno, dodatno zakomplicira već komplicirane odnose. Takav pristup dovodi do žestoke egzistencijalne krize, a to onda potiče mržnju, nacionalizam, ksenofobiju i slično. Svaka takva ideologizacija u politici, nacionalnoj ili nekoj drugoj, zapravo je prikrivanje ekonomskih i socijalnih slabosti nekog društva, na isti način kao što je pozadina svih ratova na ovim prostorima vrlo prizemna i sirova pljačka i kao što je privatizacija državnih, narodnih dobara najveća od svih tih pljački. Jelčić je poznat po specifičnom radu na svojim predstavama jer ih redovito oblikuje u suradnji s glumcima, pa su oni na jedan način suautori njegovih predstava. Scenografiju će raditi Miljenko Sekulić, a glume Nikša Butijer, Jadranka Đokić, Vilim Matula, Nina Erak - Svrtan, Petra Svrtan, Damir Poljičak i Marko Makovičić.

http://www.buro247.hr/kultura/film-i-kazaliste/novi-projekt-odli-nog-bobe-jel-i-a-u-kerempuhu-govori-glasnije.html





Praizvedba je održana sinoć 25. ožujka u Satiričkom kazalištu Kerempuh.



prije teatra smo popili piće kod Verdia...



glumci na sceni su s mjericom humora kazivali tužnu istinu..



nasmijavali nas do suza.



Bobo Jelčić je stvorio spektakl... govorom glumaca osmislio oksimoronske likove sadašnjeg trenutka... sjetih se davno napisanog...

Darujte mi suhozid iza kojeg je
britka zbilja neokaljana voljom tupih
heroja vremena.

Malo previše boli, oksimoronskki likovi
moćnici oštroumne gluposti,
a vječnost plače na žrtveniku početka,
zaziva sklad da oživi legendu,
da nadvlada kaos.

Živimo li u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.

Nad humkom istine urlici ispraznih
obećanja.

Skrivam lice u glasnost tišine,
srce neumoljivo otkucava trenutke.
Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine,

U prostoru razuma gomilanje
okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene dozivam bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom svrsishodnošću.

Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija,
majordomus trenutka
nas uvodi u zamak
nedosanjanog
zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić





Oznake: Govori glasnije, Kerempuh, Bobo Jelčić
- 08:38 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.03.2018.

Cvjetnica...





Sviće. Na obodu dana zlatna hostija… rađa se proljetno jutro prepuno sebe… i naslućujuće ljepote… na surovoj hridi vremena svijest se razbija u poeziju oceanskih dubina… vjetar donosi miris ljubičica i vlati polja naslućujuće sreće… srce titra zornicu… pješčana ura odbrojava znca stihovima pjesme nad pjesmama… ljubav na svom putu bez povratka najavljuje uskrsnuće davno odsanjanog privida… put pokore do sunoćavanja… svakodnevica u kojoj se rađa i umire svijet… dnevna putanja oko osi nutrine… zora i suton u nezaustavljivom nadmetanju… misao i osjećanje u kovitlanju mjesečevih mjena… u dnevnim olujama i noćnim bonacama… život jednostavan i lijep…

Zaustavljam se u mrtvoj točki bivstvovanja… u kutu nutarnjeg svemira… na oltaru rodoslovlja… iz svetog pepela izranja silueta i preobražava se u cvijet na čijim laticama blješte suze praiskona… suze radosnice se pretaču u rijeku nevraćanku… vječno ponavljajući prizor početka beskrajnosti božjeg sna…

Svijet se rađa u mojim očima… u jednom titraju se događa kozmologija trajanja… prasak, raspuknuće ništavila i sjedinjavanje tisućljeća u ovaj tren spoznaje… u razvalini budnosti vidim potop, porinuće i plov bespućem grijeha… i bijelu golubicu koja objavljuje oprost… na dnu oceana su ostale krhotine razlomljene boli… napuknute amfore u kojima, od sebe same, skrivah grijehe… u dubini pogleda, iza zjenica se događa ono što je očima ne vidljivo… staza hodočašća na kojoj oplekivah neučinjeno… put na kojem padam pod križem sudbine i uzdižem se… ekliptika nutarnjeg sunca iz koje izranja oprost i pomilovanje…

Korizma se bliži kraju… cvjetnica… Njegov ulazak u svetu zemlju… svetkovanje cvijeća… graničica maslinovog drveta na prozoru… oprati ćemo lice vodom ljubičastih latica… zamirisat će proljeće u domu, a mi ćemo izgovarati želju…

“Neka mlada godina nama i cijelom svijetu daruje ljepotu… i ljubav“

Dijana Jelčić



Oznake: CVJETNICA
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

subota, 24.03.2018.

Ne gordi se...





Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.





Pobratimstvo lica u svemiru… gorda šifra postojanosti utkana u tkivo ljudskosti... poetika vjerovanja u čovjeka... sviće jutro boje mramora... osjećam dušu kamena... grlim statuu ovog jutrenja... smiješi mi se praiskon vremena... osmijeh uklesan u bitak života... trag dostojanstva i molitve... stajali smo često na rubu bezdana... palili vatre na obroncima umiranja... izranjali iz pepela... rađali se na povjesnim zgarištima i nosili stijeg pobjede nad jahačima apokalipse... iz disonanci nerazumjevanja izranja suglasje rodoslovlja... svi smo mi od istog tkiva satkani... isti vjetrovi su odpuhivali naše tuge... u istim uraganima smo šaputali... homo homini homo... u patnjama smo zaboravljali Hobesovog vuka... on je zavijao u osami... na padinama samotnih visova... u razvalinama izdaje... nestajao u muku tišine... u rijeci zaborava...
Tajnoviti su i različiti naši putevi istine… staze ka svijetu budnosti i snovitosti… usponi i padovi na zaobilaznim drumovima… mi pustolovi na cestama koje nikamo ne vode… buntovnici na barikadama trenutka… mi pobjednici sotonskih zavjera… mi izronjeni iz ambisa bezvremena i pretočeni u bitak prolaznosti… svjesni svoje konačnosti mi živimo vječnost u iluzijama… sanjamo božji san iz kojega se ne želimo probuditi… šapućemo Tinovu pjesmu i vjerujemo u poeziju beskraja…

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Dijana Jelčić

Oznake: Tin Ujević, pjesmonauti
- 07:57 - Komentari (25) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2018.

Poezija vode...



Jednom davno na maloj željezničkoj stanici u zenitu ljetnog dana upitah dječaka očiju boje sna

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje, reče mi dječak

Mnogogodina kasnije u Dubrovniku na skalinama je trubadur sa gitarom i psom pjevao poeziju kiše...
Odakle dolazi voda? upitah

Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza... odgovori mi pjesnik.

Zarobiti ružin cvijet, pjevati kao slavuj i reći "Volim te", sa žudnjom da planet ispuni osjećanjima. To je bila njena želja. Sapho je svojim izričajem žudnju, čežnju i san, Ljubav pretočila u poeziju.
Nazvana desetom muzom, muzom poetike postojanja, ona još uvijek živi u nama.

"I sve ljupke pjesme što ih stvori nekad
Anakreontova lira
Izbrisalo nije vrijeme
Još uvijek žar i ljubav naša srca dira
Što ih je s pjesmama
Eoljanka, djevojka Sapfo
Povjerila zvucima harfe" odgovorih Horacijevim stihom...



Dlanovi neba padaju sve niže
i mrtva ljubav u osvit novog dana
a sve su, sve su jači zagrljaji kiše
i stara pjesma starih oceana...




Na delti ljepote,
Tamo gdje želje razbijaju tišinu
Neka zalutala barka
Spusti jedra na pješčanom žalu vjerovanja.
Ruke mjesećine raspletoše kose
Anđeoskog sjaja.




U Neptunovom hramu
Sirena dotaknu gitaru
I prosu plimu sreće.



Dva galeba poletješe u nebo
Krila punih tek naćetih snova.



Na pijesku u kapi oceana
Ostadoše tragovi jedne uspomene...

Bio je to naš dijalog o poeziju kapi... Voda osjeća, ona čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se, tvrdi nam današnja znanost.

Oćutimo moć vode, titraje kristala u sebi, osjetimo njeno djelovanje, to je jedan od oblika samoizlječenja, voda je lijek koji mi sami u sebi svojim sudjelovanjem u poeziji vode stvaramo.

Dijana Jelčić


Oznake: svjetski dan vode
- 08:28 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2018.

Proljeće i svjetski dan poezije...








Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću






Apoteoza pjesništva...

Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.

Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...

Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.

Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...

Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić


Oznake: ekvinocij, proljeće, dan poezije
- 06:57 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2018.

Umijeće...





Najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu. Ona ne daje da bi primila; davanje je samo po sebi izuzetna radost. Ali, u davanju ona ne može a da je nešto ne oživi u drugoj osobi, i upravo to što je oživljeno reflektira se povratno na njoj. U istinskom davanju ona ne može a da ne primi ono što joj je uzvraćeno. Davanjem činimo i drugu osobu davaocem i oboje sudjelujemo u radosti onoga što je doživljeno. U činu davanja nešto je rođeno i obje osobe koje sudjeluju u tom činu zahvalne su za životnost koja je za njih rođena. Primijenjeno na ljubav, to znači: ljubav je moć koja proizvodi ljubav, impotencija je nesposobnost da se proizvede ljubav.

Erich Fromm: Umijeće ljubavi





Ovo je ljubavna priča o dvoje koji se nisu susreli.

On, Thomas, dvadesetogodišnjak samuje u zatvoru.
Ona, Claudia, četrdesetogodišnjakinja, dobro situirana, majka četvoro djece, zarobljena u zajedništvu koje je postalo mučilište.

On je osjetio ljubav kao buđenje u tišini sumraka. Osuđen na samoću, zavolio je sebe, zavolio osjećaj postojanja u tijelu bez vanjskih poticaja. Osjećajući se kao poludjela ptica u kavezu, ptica koja samu sebe voli odlučio je taj osjećaj darovati nekom tko ne zna voljeti sebe. Počeo je pisati pjesme. Jedna od pjesama je dozvolom tamničara bila objavljena u novinama.

Jednostavno tako

Volim te i nije važno gdje si
niti tko si
svejedno mi je jer neznam
postojiš li
nepoznata, nevidljiva, nestvarna.
Šapućem ti, volim te
jednostavno tako,
hvala ti što sam mogao
jednostavno tako reći
Volim te


Ta je pjesma kao kamen bačen u vodu uzburkala osjećaje u četrdesetgodišnjoj ženi i ona je napisala odgovor:

Nepoznatom autoru !

Zahvaljujem ti na pjesmi i riječima koje već dugo nisam čula. Probudio si moje uspavano srce, vratio ljepotu davno zaboravljenog sna. Nešto se čudesno dogodilo u meni, nešto kao osjećaj oslobođenja, sve moje tuge su se izgubile u trenu kada sam pročitala tvoje riječi upućene meni nevidljivoj, nestvarnoj i nepoznatoj.

Hvala ti na tako divno darovanoj ljubavi.


I oni su se počeli dopisivati, njihova pisma su svjedočanstvo ljubavi bez susreta. Claudia je pisma sačuvala u škrinji nezaborava i nazvala... "Život proživljen s tobom". Njen život je prestao biti mučilište. Naučila je voljeti sebe.

Da, treba imati hrabrosti izaći iz osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Uvijek negdje samuje iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba naučiti osjećati sebe, jer osjećajući sebe osjećamo i druge. Tada spoznajemo odakle dolazi ljepota.

Danas osjećam, između tvoje i moje zbilje postoji blještava galerija uvijek novih želja, a na policama leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama,
"Ne procjenjivo"

Bacam pogled na policu s knjigama i smiješi mi se "Umijeće ljubavi" i pitanje "Imati ili biti?"
Naučila sam biti, srce diše stihom

Jutros je, nečujna kao nježnost,
utjelovljena ljepota proteklih godina
odajom rasula ljubičice ...

Himnom suncu, bubnjevi rapsoda
objavljuju svitanje ekvinocija.

Još snena gledam umiranje lazurne noći.
Bijela golubica zoblje zvijezde,
daruje mi buđenje
u praskozorju dolazećeg.


Poljubac sa mirisom proljeća utjelovljuje san!

Dijana Jelčić




Oznake: Fromm, umijeće ljubavi, ekvinocij
- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2018.

Jedan od naših davnih dijaloga...





Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.






Često se pitam kako žive današnje Penelope, kako osjećaju ljubav, kakva je njihova mjera vremena?
Je li to tišina s kojom razgovaraju, tišina koju čuju kao simfoniju čekanja, romansa tišine koja se događa u njima?

Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona. Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja. Bio si u sferama nedohvatnih daljina tu u mojim sanjama. Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi, optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda…

Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima, zaronih u dubine prastarih sanjarija, s čunjićima u sjaju pogleda, u vrtloženju ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta....

Izgubljena u dubini tvoga pogleda bivam val u mreškanju mora snovida, igračka u menanžeriji staklenih istina, titraj svjetlosti u vremenu čekanja. Čekanje je ružna riječ, ali kao metafora vjernost sebi samom ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti, postaje moćnica u carstvu sebstva, osjećajno- osjetilna cesarica u svijetu vjerovanja, neumorna vrtložnica osjećanja vjernosti. te misaone pretpostavke filozofije ljubavi... hipoteze njenog postojanja u vrtlogu vretenice bitka...

Pretoči hipotezu u tezu, smješiš se mojim mudrolijama.

U noćima punog mjeseca, mi zaljubljenici u ljubav drugujemo sa Arahnom koja za nas, u svoje paučinate mreže, lovi snove i daruje nam ih kao premosnicu između prvog i posljednjeg poljupca, kao prvu i posljednju istinu, kao rasponicu među pretpostavkama i potvrdama.

Zar je važno hoće li naslućivano dobiti mjesto u znanosti. Vjerovao sam u sebstvo i ostao vjeran sebi, osjećao sam da postojiš.

Znala sam da ćemo homerovsko vrijeme pretočiti u naše.

Osjećao sam da se moram vratiti na Itaku daleku i smjernu.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova1987- 2007.




slike... Mark Chagall... serija odisej

Oznake: Penelopa, Odisej, Homer, chagall
- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.03.2018.

Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...





U kontekstu "gladi za snovima"

poezija Dijane Starčević predvidljiva je samo u jednom, to je uvijek i nanovo buduće vraćanje ljubavi. Sve do patosa srednjoškolske fatalizacije ljubavi, kada se neminovno radi o životu ili smrti. U suvremenoj hrvatskoj lirici, kada se gotovo već istrošeni razni inovizmi i umjetne modernosti pod svaku cijenu, ovi stihovi djeluju kao blagi povjetarac osviježenja, daje vjeru da nije prošlo vrijeme iskrenog i neposrednog lirizma u znaku starih istina, kao što su (ah, ta otrcana) ljubav, djetinjstvo, snovi...

Možda u toj iznenadnoj ljepoti otkrića postojećeg i znanog, ali zapretenog, lei i odgovor na retoriččko pitanje u naslovu ove knjiice... odakle (doista) dolazi ljepota?... Iz ljubavi, valjda!...

djelić osvrta na zbirku... Dragutin Feletar








Ti ne znaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
s kojeg prozora u noći kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu
tvoj put k meni...



tiho i elegantno, kao crna pantera
spušta se noć
teške od zvijezda vise ruke neba
nad mojim prozorom...



Željela sam tvom imenu
darovati budućnost
dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupoljke života.

I osjetih titraje makova u maju,
grč zemlje i osvetu neba!



Na purpurnoj livadi
mrtvih snova
dozvolih tvom očinstvu
da odsanja san bez mene...



Gazeći po snijegu
u lakiranim cipelama
željeli smo sreći odrediti pravac
pobijediti hladnoću.
Nismo uspjeli.



Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...



Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.



Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.



Na terasu preko usnulog cvijeća
se uspinjala zora,
zatvorila snove u sunčanu kutiju.
Tugu nismo uspjeli pobjediti.



Trg cvijeća je šutio suncem
osjetih miris maja u februaru,
u zrcalu istine vidjeh
tvoju sjenu u dolasku.



Opusti se,
zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...

Onda ćeš znati
odakle dolazi ljepota
i da li je moj glas
prošlost koju želiš zaboraviti...



Mi danas djelimo tajne
kao nekada ručak.
Jesi li gladna?
Ne, volim te!

Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.


Oznake: odakle dolazi ljepota, Dragutin Feletar
- 08:28 - Komentari (36) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2018.

Vrata zatišja...





Pričali su mi o prozi rođendana, a ja sam već onda sanjala plave daljine. Tražeći ljepotu među zvjezdama zaplivah uz rijeku, zavoljeh dan u kojem se budim, uronih u oluju ruža, dozvolih srcu da diše i počeh pisati pjesme.





Ova noć miriše na tišinu i vino, tajnovita,
neopipljiva kao oblak od snova.
Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
tvoj pogled nebo puno želja.
U ekliptici sna mjesec pun srebrenog sjaja
i toplog zlata.



Ti, to su bili snovi,
vjetar na seoskoj cesti
i ruka na ramenu u kinu.
Ti, to je bila sreća
i suze pri rastanku,
traženje blizine,
telefonski razgovori i pisma.
Ti, to je ljubav, ali nije život.



Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose
i palio vatru za zaleđeno srce.



U igri s ljubavi smo investirali mnogo,
izgubili sve,
a dobili život.



Na stolu leže ruke iz nedovršenih zagrljaja
s dlanovima punim nedavnih dodira.
Vani se netko smije grohotno i zlobno.
Željena tišina puca, mrvi vjerovanja,
razbija toplinu.
U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju se slijeva u simfoniju,
devetu, rođenu u gluhoći osjetila.


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb 1987.


Oznake: odakle dolazi ljepota, Vrata zatišja
- 08:28 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 16.03.2018.

Put iz sna...





"Mi smo samo napredna vrsta majmuna na malom planetu oko jedne prosječne zvijezde. Ali možemo razumjeti Svemir. To nas čini jako posebnima."
Ipak jedna stvar za Stephena Hawkinga je oduvijek bila zagonetka - žene. Kada su ga jednom prilikom pitali o čemu najviše razmišlja tijekom dana rekao je: "Žene. One su potpuni misterij."




Elegantno odlazi noć, crna pantera. Svjetlost uranja u san, ucrtava put ka svitanju. Kao leptir, zatočen u kukuljici vječnosti, lebdim iz snovida u snovitost, u ekliptiku svakodnevice. Zlaćani muk iskri nježan veo nad koljevkom rađanja.
Izranjam iz kaosa, koračam putevima svile, uranjam u Mnemozininu rijeku, u kapi dolazećih i odlazećih sjećanja, u kovitlac vremena.
Nad spoznajom bdije pamćenje. Odbijam mogućnost uspoređivanja, dozvoljavam stvaraocu svijesti crtanje novih ikona u galeriji uspomena. Izašla iz tkanice sna zlaćana nit se uvija oko budnosti, umrežava iluzije svakodnevice. Izvija se do azurnog svodovlja, osjećam... tek sam djelić, tek titrajuća struna tkiva Svemira.

Prisjećam se davnih maštarija. Bila sam podanica Mjeseca, ljubavnica Sunca, igračka vjetra u oluji ruža i pustolovka zvjezdanim stazama.
Možda sam bila i zrno pijeska u dalekoj Sahari, vlat trave u prostornosti prerije, kap vode na Jerihonskoj ruži, suza u oku eremita.
Možda, toga se ne sjećam.
U duplom heliksu su zgusnuti osmijesi praotaca, ikonografija porijekla i pređene staze prohujalim vremenom. Ne poznajem sve postaje predaha, ne pamtim sva zaustavljanja na putu iz sna u moć ovog trenutka.

Sanjarim, tajanstveni “kod” genoma je kao kristal u Hawkingovoj orahovoj ljusci... zagrljaj duše i materije krije u sebi tisućljeća rodoslovlja.

Dijana Jelčić “Mostovi pod kojima se budim” 1987- 2007


Oznake: Stephen Hawking, orahova ljuska, genom
- 07:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2018.

Medresa sna...



U jednom davnom snu osjetih protok vremena. Vidjeh ozrcaljene prohujale godine. Zaustavih se u praznini, oko mene plešu marionete, govore nerazumnim jezikom neke meni nepoznate divljine.

Što se to događa na pozornici ovog trenutka buđenja?
Što li se krije iza kulisa koje zamagljuju pogled i odvraćaju me od istine?

Marionete plesom pretaču svjetlost u sjene stvarnosti. Dodiruje me kaplja sjete i odnosi u neko drugo vrijeme. Nestajem iz sebe same, nema me u trenutku. Karađoz me poziva u teatar sjena. Lakrdijaš triumfira osmijehom lažnog naklona. Tišina postaje nesnosna. Nema me, a znam da sam tu. Osjećam kako stanićje jeca neizgovorenim istinama. Stvarnost se gubi u maglovitom oblaku nad teatrom sjena. Iza kulisa se uzdiže zlatna hostija i najavljuje kraj predstave. Srce se budi iz trnoružicinog sna, diše,
govori...

Đulistanom se širi miris ruža, a iz šedrvana pršte kapi novih trenutaka.

Tko sam ja u ovoj nenapisanoj priči, kojim jezikom govorim?
Koji dio mene uzmiče i nestaje u stranicama knjige koja ne postoji na regalima naše kućne biblioteke?
Živim li neki prošli život utkan u neku drevnu inkarnaciju?

Budim se. Na obroncima svjesti iskri jutrenje. Ulazim u koridor mlade svjetlosti. Teatar sjena nestaje.

Vidim sebe u odori praskozorja. Ti ulaziš u trenutak darujući mi buket nježnih pupoljaka. Dlanom uklanjaš mrežu koju je lakrdijaš spretno spleo oko mene i bacio u bezdan nepostojanja. Pretvorio me u siluetu one davne žene koja je sanjala pogled dječaka očiju boje sna. Poljupcem otklanjaš kapljice gorčine sa mojih usana i daruješ mi okus nektara iz doline zelene rijeke.

Čujem govor tišine, sjećam se početka priče. Vodio si me ulicama svoga djetinjstva, kazivao Heineov stih

"Ja se zovem El Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube!"




na obali smaragdne rijeke u kujunđiluku mi darovao filigransko srce i uveo u medresu sna.

Dijana Jelčić


Oznake: medresa, sjećanja, život
- 07:37 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2018.

Nisam ubila san...





Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela




Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Darovaše mi ime i boginju lova i mjeseca. Zatočena u krletci djevojaštva iščekivah zaštitnika lovišta i naslutih moć ognja vremena. Ratovala sam sa zvjezdama… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov pred vratima zbilje, lutala mjesečevom ekliptikom, zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja.

Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Leptiri su umirali u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…

Bojala sam se da ne ubijem san.

Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.

Nisam ubila san.

Dijana Jelčić

Oznake: Hafiz, Diana i Akteon, legenda
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2018.

Simbol vjerovanja...





Ihtis (grč. 0ǸÍÂ: ikhthys - riba) je kršćanski simbol koji je već u prvoj Crkvi korišten kao akronim za izraz: »Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj.«
Svakodnevno nestajanje i nastajanje svjetla, uranjanje i izranjanje sunca iz oceana je iluzija u koju bezuvjetno vjerujem. Na hramovima ispisan znak Ihtis je svjedočanstvo našeg izranjanja iz nebeskog oceana.






Skrivala sam se u njedrima tišine čuvajući dane i noći u neizgovorenom razumjevanju kozmogonije vremena. Voljela sam misao o bezimenom prividu na nebu osjećanja. Neočekujući objavu svitanja ljepote promatrala sam pučinu i pješčani žal. Na pjesku su nicale ruže, sanjala sam iluziju. Iza korote je kucalo razgoličeno srce.

Dugo, predugo sam zaglušivala zov nutrine. Iznenada osjetih bljesak iza misli. Iz mjerice samoće je izronila istina. U kapi sjećanja vidjeh tvoje lice. Na obodu tvog osmijeha prepoznah stazu kojom moram krenuti. Krenula sam. Glas je stigao kasnije.

Kazivao si poeziju drevnih oceana. Skupljali smo školjke u pjesku uvale djetinjstva, živjeli san Ivanjske noći, preskočili vatru, rodila se ljubav. Osjetih uzaludnost umiranja bez prisutnosti smrti. To je bilo mučenje, bezrazložno buntovništo mladalačke svijesti.

Na žrtveniku mladog dana je zablještala zlatna hostija. Anđeo vatre je pobijedio demona s mačem. Na pučini vidjeh veliku ribu. Nestajala je u točki u kojoj se grle nebo, more i zemlja.

Ihtis, tajanastveni znak vjerovanja u rođenje ljubavi se obznanio svitanjem nove zore.

Dijana Jelčić ...

Oznake: ihtus
- 08:08 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.03.2018.

Vrhunac samoće...



"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)






U noći punog mjeseca uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, živim vrhunac samoće, u besmislu tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…

Izranja ljubav, besmisao dokazuje smisao njene neuništivosti… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…

Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…

Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…

Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.

Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…

U odaji ogledala i odjeka živim vrhunac samoće, u samotnosti prekaljena osjećajući sebe osjetih tebe... poeziju prohujalog vremena i naše naglo ljeto...

Za naša kasna ljeta si mi darovao knjigu Kasno ljeto i rekao... hvala ti što si tu...
Da, poezija usrećuje i oplemenjuje... odgovaram stihom Danijela Dragojevića…

Zahvalnost ljetu,
zbog ljeta i onome
što nije bilo ljeto.


Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb 2006,
poglavlje... čovjek i njegova lažna samostalnost, str. 74.




Apsurdi zbilje

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta, Danijel Dragojević, Kasno ljeto
- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2018.

Pred skoru desetgodišnjicu blogiranja...





Bliži se destegodišnjica mog trajanja na blogu... prolutah arhivom... ovo je bio moj 100 ti post na blog.hr... dobila sam divne komentare... @rU mi je darovala ovaj...




ah, draga draga dinaja, zar je moguće? 100-ti!
sto ... i to kakvih postova, svaki napisan s toliko osjećaja, misli, gracioznosti ...
ti si doista graciozna poput porculanske dijane u tvojem avataru (i tvoje fotografije u jednom od postova), graciozna svojom pojavom i svojim pisanim izričajem ... graciozna i krhka, ali i jaka poput strune u artmidinu luku ...
i strijelac si vješt, dinaja, uspijevaš uvijek u srce pogoditi one koji te čitaju.
ovaj me 100-ti taknuo posebice ...
ljubav je uvijek čista, ona nam srca pročisti kao oganj il' povodanj, ljubav kao oganj sagori il' kao voda opere i odnese svu prljavštinu egoizma ...
moje čestitke za tvoj blog-jubilej, draga dinaja.

kao 'dar', jedan mali vilinski uradak, na tvoju vječnu i neiscrpnu temu - o ljubavi...
sve ovozemaljsko pred vratima ostavi!
ponijeti ne smiješ ni prašine zrnce na stopalima bosim,
kad odlaziš tamo gdje ne sjaje ni Mjesec, ni Zvijezde, ni Sunce ...
ni jedan zvuk, ni miris, ni boju, ni sliku …
samo prazne sklopljene ruke i mrak iza sklopljenih vjeđani jednu želju
čežnju
ni
slutnju
sjećanje ni jedno …
a ja ću ipak, u skrivenom kutu srca,
kad jednom prestane da kuca,
ponijeti ...
ružu … (rU 19.07.2008. 08:53)






Tražila je sreću,
vjerovala srcu i
zaboravljala tijelo.
Voljela je ljubav i svijet bogova
ali tada još nije znala
da ništa nije prljavije
od čiste ljubavi,
ljubavi koja tijelu ne dozvoljava
sva ona djelovanja
za koja je stvoreno.

Sanjala je dječaka očiju boje sna,
čekala je neznanca iz doline nemira
da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja
u njenom još nedosanjanom snu,
da osjeti na njegovim dlanovima
ritam svog imena,
a tijelo je umiralo,
venulo za nedoživljenom željom.

Sjećala se svojih snova
olupina potopljene stvarnosti i
tada osjeti bezdan,
beskrajnu prazninu.

Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila,
nije ju mogla zaustaviti.

Žena stoji i osluškuje
nerazumljive tonove prošlih dana,
muzika izgubljenog vremena joj para uši,
a on je željela čuti
muziku suncem probuđenog dana,
ali kaos je bivao sve gušći,
sve teži, sve veči......

Bijela golubica poletje ka nebu!

Ona pruži ruke i iznenada
potpuno neočekivano
na dlan joj sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.

Žena zatvori oči i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu uzbuđenja.

Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca
i treperenje života
i
kao u zrcalu
vidje svoj lik u očima
boje sna...

Dijana Jelčić



Stoti post

Oznake: stoti post
- 10:10 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 09.03.2018.

Uspomena vatre...



Jorge Luis Borges riješi nacrtati svijet. Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zaljeve, brodove, otoke, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt on otkriva da taj strpljivi labirint linija ocrtava njegov vlasiti lik.
Moj svijet je poetikon crtan kistom trenutnih impresija. Osjećanja, misli, stavove oslikavam pastelnim koloritom, dočaravam odraz sanjanog raja… krajolik Arkadije koja ne postoji. Vizija se preobražava u slike iz dječjih knjiga. Pale sam na svijetu, jedna od prvih slikovnica koje pamtim. Sjećam se i snova, samotnih lutanja plavim daljinama, traganja za vatrom početka. Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama.
Sinoć smo u dobrom restoranu dotaknuli davno odsanjano. U velikoj nepostojećoj panorami, u odaji bez zidova susretoh uspomene vatre. Oblikujući prostornost prisnosti vodili smo dijalog o ljubavi.



Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala si mi dah…

Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…

Tragala sam za fontanom sreće…
Skrivala se u misli o njoj…

Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…

Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…

U tebi…
U meni?…

Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…

Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…

Predaleko je…
Vatra je u tebi…


Dijana Jelčić

Oznake: Pale sam na svijetu, uspomena vatre
- 08:08 - Komentari (33) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2018.

Sretno nam bilo od osmi ožujka... do osmi ožujka...





Iz sedefa umiruće školjke izranja Afrodita i kazuje:

Promjenite obrazac, zaustavite jecaje za suncem mladosti, stanite pred nutarnje zrcalo i pomirite se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemojte pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.

Vi ste kćeri Ljubavi, nositeljice mojih gena. U dubini duše nosite Jerihonsku ružu, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađite svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlite sunčani trag i ostanite znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budite ono što jeste, žene sa buketom godina, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u vašim srcima koja nikada ne stare.






Žena je bitak vremena, srž života, fokus svemira, ratnica svjetlosti,
pobjednica tmine sa krijesom ljepote u očima i Nikinim stijegom u rukama…

Lijepa u nagosti, snena u tkivu življenja, hrabra na bojišnici materinjstva,
spremna umirati za sreću djeteta, ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka, blaga u željama
i snažna u odlukama…
Žena je pjesnikinja tuge, poetesa sreće, poveznica eona vjerovanja, epoha nadanja, tisućljeća rodoslovlja…

Ponekad samotna u žudnjama, cesarica trenutaka, svećenica svetišta, čuvarica žrtvenika života, Vestalka na ognjištu,
stražarica na vratima snova, lađarica na pučini oceana.

Uzvišena u darivanju, ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti, nježna u zagrljaju,
prekaljena u gubicima, vječna u osjećanjima, utjelovljena u sutonima i svitanjima.

Žena u svakoj ženi, jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić



Fotografije... Botticelli, porod venere... srednja... Edouard Bisson, 1856 – 1939, Goddesses on Mount Olympus

Oznake: o ženama
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2018.

Bila sam...






„Poeta sacer…
Pasivni zadatak poete sacera je da bude žrtva - da uzme na sebe demone koje je izazvalo potonuće naroda i pogine; aktivni zadatak - s logosom stvarati, uvijek iznova i neprestano, iz sebe sama, u kobnoj ostavljenosti na cjedilu, vezu između božanskog bitka ljudske sudbine.
Kao žrtva poeta sacer je čuvar Svetog kruga, čuvar Temenosa. Kada je uzmakla svaka ljudska veličina i ostalo prazno svako božansko mjesto, on stoji sam, kao čuvar svete vatre i zbog te vatre i na toj vatri samog sebe žrtvuje. Zbog toga je sacer pjesnik, zbog toga je preuzeo čuvanje Temenosa kako bi vatru hranio sopstvenim životom i održavao je svojom smrću. Zbog toga je on uzvišen i strašan, božanski i proklet, svetac i bijednik...
Ali nije dovoljno da poginem i žrtva je malo: snagom riječi moram stvoriti nadljudsko.
Samo onda mogu biti sacer.“
Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje






Noćas nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u neke nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.
Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se. Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?

Sanjala sam apologiju ljubavi, trenutke zaustavljene u pamćenju, ovjekovječene u arhivi vremena. Ljubav je tražila riječi, obranu u nanosima zla, u suzvučjima bijesa i mržnje, u pitanjima bez odgovora. Ljubav u izvanjezičnom prostoru, u vrisku neobuzdane nevjere.
Noćas sam odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo doživjeti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog.

„Sveti krug već samo jedan čovjek čuva: pjesnik. Ne zna se da li su ga kraljevi, svečenici, vojvode, vojnici, umjetnici zamolili da ostane, ili je sam prihvatio zadatak, ili je samo bio poslednji i kad su svi otišli, rekao je: izdržaću. Ili će konačno i on otići i niko neće nastaviti i čuvati Temenos. „


Hamvasova misao uroni u bdijenje. Osjetih bijeg iz okrutnosti urlika. Neizgovorene riječi, kao ptice, bjegunice iz stvarnosti, njima je sve događaj vječnosti, provlačenje kroz tjeskobu patnje, do prastare čistoće. Tišina poniženja, želja da osjećanje ostane bezimeno, da buknu uspomene prizorom stare priče. Dvoboj bezdana i srca, bezdušna dubina izdaje i san u kojem vjekuje istina.
Bila sam u Efezu u Dianinom hramu, bila sam čuvarica temenosa, nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta, izazov poezije, njenu moć.

Čuvat ću sveti krug, branit ću krug ljubavi do zadnjeg izdisaja. U snovitoj svijesti riječi zaigraše vječni tango. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.

Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlači veliko sunce. U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.

Povratak u zbilju je ljepši od sna.

Dijana Jelčić



Oznake: Bela Hamvs, poeta sacer, Dianin hram
- 07:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2018.

Etika estetike...




Etika se ne bavi svijetom, etika mora biti uvijet svijeta, poput logike. Etika i estetika su jedno.
Ludwig Wittgenstein









Život je zatvorio krug… mislila sam… stvarnost, ukalupljena u neprobojnom obodu svrsishodnosti, se ponavljala bez pomaka… iluzije su, nošene dugim uzdasima, nestajale… otpuhivala sam ih dimom cigarate… katapultirala u nepostojeću orbitu zaborava…

Na stolu je ležala školjka… uspomena na naše naglo ljeto i ronjenje azurnim dubinama. Natjecali smo se tko će prije dosegnuti dno i donijeti znak pobjede. More je sviralo baladu o dalekoj utopiji… o željenom raju nestalom u snovitom podmorju…

Jesen je donijela strahove. Jedno davno proročanstvo se ostvarilo. Kao u filmu “sudbonosne godine mlade carice”. Ciganka je u njenom dlanu vidjela užas, nije izrekla istinu. Sisi je stajala na vratima smrti, ljubav je pobijedila umiranje

I na tvom dlanu je bilo iscrtan dolazeći užas, ali i spasenje. Mudra proročica je izgovorila drevnu rečenicu.
Otići češ vratiti se nećeš umrijeti.
Srcem stavih zareze na željeno mjesto. Vjerovala sam.

Promatrala sam Mjesec. Pričinjalo mi se, taj nasmješeni prevarant zna moje tajne… njegova njemost je bila sigurnost njihova neotkrivanja… Tišina je probijala opnu samoće, omatala se nježno oko srca. Upletena u mreže sumnje i straha bila sam nepokretna, neodlučna, nesigurna…

Željela sam ponovo čuti život, osjetiti bol. Nutrina je bila mrtva… kao da mi je netko u dušu zabio malajski nož i rastrgao osjetilnost. Izgubljena u vrtlogu nepostojanosti čekala sam povratak plemena lastavica.
Jedno prazno gnijezdo u kutu naše terase je svjedočilo njihovu privrženost. Znala sam, vratit će se i donijeti proljeće… Godinama su ga cvrkutanjem objavljivale …

Prinjela sam školjku uhu. Začuh šum mora, znak da nisam oglušila na vanjske podražaje. Svitalo je, svjetlost je gušila tmninu. Zlaćane niti su kukičale jutro.

Izađoh na terasu. Orošenim travnjakom si dolazio ti.

U estetici trenutka naslutih etiku postojanja. Vrtlog tankoćutnih struna se pretakao u osjećanja…

Pješčana ura još uvijek odborojava zrnca na kojima se zrcale tragovi odlazećih i dolazećih trenutaka prepunih susreta i rastanaka, u jutarnjoj rosi vidim osmijeh dolazećeg dana.

Pišem pjesmu, himnu etičnom postojanju u estetici ljubavi. Čutim hrabrost heroine rođene u stihu, osmišljene pjesmom, zaokružene u auru trajanja.

Znak prelomljenog sloga, isti ritam, tvoje ime i ljubav…

Ljubav je bila čuvar tvog vremena… tvorac poetike, etike i estetike vjerovanja…

Tvoje ime utkah u molitvu… u osjećanje osjećaja u srž bitka… odbacih sumnju, bila je tek zrcaljenje užasavajuće tišine…

A školjka je još uvijek tu... more šumi baladu o bezuvjetnoj ljubavi...

Dijana Jelčić






Etika estetike

Oznake: etika, estetika, život
- 07:47 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2018.

Ples...




U poeziji vode se ogleda lice vremena… u suzi na licu vremena se zrcali bezimena bol… tuga zaustavljena u spomenku vječnosti… u niti otrgnutoj iz ovitka sjećanja titra molitva izgovarana na oltaru mladosti… vrtloži se sudbina u plesu kozmičke zmije… u raspuknuću ljepote… u razvalini postojanja… u zavjetrini legendi…

Budim se… u Alephu vidim svjetlost u dolasku i tminu u odlasku…

U poeziji suza naslućujem ljepotu zagrljaja zelene rijeke i drevnog oceana… iz delte izranja tvoje lice uramljeno aureolom svetosti… osjećam let leptira na poljanama svijesti… autopoiezu stanićja mozga … evoluciju osjećanja… titraje struna nutarnje harfe… i rifove gitare u grananju poveznica svijesti i podsvjesti… zbilje i sna…

Čujem tankoćutnu melodiju izmješanu s bubnjevima nutarnjeg rapsoda… sa zvucima balade o leptirici izgubljenoj u pogledu jantarnog sjaja… više nisam sigurna je li to tek snovitost zbilje ili stvarnost sna…

Ti izranjaš iz vizije… dionizijskom veselosti me odvodiš u odaju tišine… u Apolonov hram pored izvora Kastalske vode… promatramo ples boga ljubavi i Muza… oplemenjuju nas svojim moćima… i nestaju u legendi…

Mi ostajemo u trenuku… budni i sretni…

Dijana Jelčić

Oznake: Apolonov hram
- 08:38 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2018.

Napisano na otoku...





U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.






Nad otokom sunce zlati prostornost ljetnog dana. Ćutim iluminaciju istine. Postojim između nepromjenjivosti ljepote i promjenjivosti vremena. Događaju se sati, minute, trenuci potpunog mira. Zabluda sretnog srca koje ritmom obznanjuje osjećanje, mijenja ga, nadograđuje. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, sve drugo su lijepe iluzije.
Pitam se kada i kako je sve ovo što danas osjećam počelo.

S neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja. Iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti, omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost. Cijeli život se zgusnuo u kaleidoskopu trenutka. Svijetlost se prelama u valove pojavnosti. Udisajima se smjenjuju boje, zaobljavaju ogledalo nutrine.
Osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja. Prepuštam se stihiji osjećanja, nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja.

Ti ležiš u pjesku, prepuštaš se tišini. Maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta. Događa se ono što se dogodilo. Uspoređujem uzbuđenja, naslućujem pomak u sljedećem. Ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti. Nemir buja u neobuzdanost želja, a vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti, oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost, u neostvarivo sutra.
Obuzdala sam misli, naslućujem mirnoću tvojih. Iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući. Poštujem tvoju privatnost i moja je tebi nedohvatljiva. Još uvijek ne znam utjeloviti oksimoron... nestvarno stvarni... ali

volim iznenađenja koja me oplemenjuju, volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom, volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta u poemu sretno življenog života.

Dijana Jelčić



fotografija otoka... Jasna Marcelić

Oznake: Sloterdijk, antologija gnoze, porod svijetlosti
- 08:58 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 03.03.2018.

Pjesnici su čuđenje u svijetu...




Tama...

... O, tama, tama. Približio bih je
da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,
udaljio bih je da me ne zaguši,
udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?
Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.
Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao
svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,
to nesretno mjesto gdje se bez
prestanka obnavljaju porazi.
Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,
tu časak budi svjetlo,
reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević




Poezijom se ono osjećajno, bezimeno, neizrecivo slijeva u dohvatljivu razumljivost… pjesnici su čuđenje u svijetu… uče nas pretakanju bezglasja u misaonu rijeku… u romor sintagmi… u žubor pisane riječi…
Čitam i osjećam čeznutljivost, neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova. Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo. Budi se žudnja za savršenstvom, za susretom sa nepoznatim. Razotkrivam sebe sebi. Javlja se strah. Osjećam se oksimoronski… ćutim živuću smrt, ushićena gradim željezne ograde… iz vokabulara brišem istinite riječi… jer potvrđuju paradoks… jer zrcale neku neočekivanu, neprihvatljivu stvarnost. Postajem Raskoljnikov trenutka… zločinac i darežljivac i zao i dobar čovjek i prijestupnik i mislilac… uranjam u zimsko ljetovanje… izmišljam crno sunce… ćutim mrtvi val života… gorim ledenom vatrom.
Ponekada se uistinu osjećam kao sveta zločinka i jurim nedoglednim virtualnim cestama, iznenada mjenjam putanju… živim kvantni skok svjesti.

U tom oksimoronskom ludilu mijenjam značenja, kršim gramatička i geometrijska pravila, ispisujem rečenice u kojima pokušavam otrovanim zdravljem oživjeti umrlo djetinjstvo… buditi zavodljive nakaze… darovati im cvjetove nevidljivosti…
Pišući mijenjam matematičku etiku… kvadriram kružnicu… povezujem konkretnost sa apstrakcijom… ostvarujem De docta ignorantia… u naučenom neznanju osjećam istinitost tvrdnje… Bog je prije svake razlike… apsolutnost je beskonačna… njoj se ništa ne suprostavlja.
Zbog prve istine naslućujem mogućnost pretakanja nemogućeg u moguće… doživljaja neočekivanog u očekivanom. U zagonetki proturječja pronalazim smisao mojih lutanja prostorima umnih nedohvatljivosti. To je paradoks koji traži tumačenje jer usporava komunikaciju mene i mene.
U različitim sferama svjesnosti osjećam razliku između oksimorona i paradoksa, između oksimoronskoga izraza znalčevo neznanje i Sokratova paradoksa znam da ništa ne znam.

Spoznajem tu neusporedivost ali ne pronalazim izričaj kojim bih je uprisutnila u tekst ili stih.
Divim se pjesnicima. Oni uspijevaju oksimoronima i paradosima darovati smisao, poetizirati tumačenja, riječima utjelovljavati osjećanja.
Oni izmjeničnom kupkom deskripcije i preosmišljavanja tvrdnji oslikavaju tu retoričku razliku.

Da, pjesnici su čuđenje u svijetu.

Dijana Jelčić


Oznake: oksimeron, paradoks, Danijel Dragojević
- 11:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 02.03.2018.

Iz odaje tišine...






Gašpar Noćnik je djelo Aloysiusa Bertranda kojim je ustanovljena pjesma u prozi kao književna vrsta. Prvi put je izdan 1842. u francuskom gradu Argesu. Na hrvatskom tržištu ovo djelo je izdano 1971. u izdanju Matice hrvatske, u prijevodu Vladislava Kušana.
Teško je nakon tisuće pročitanih knjiga sve naučeno i zapamćeno prevesti na jezik svojih neurona i napisati nešto svoje a pri tome ne povrijediti izvor. Treba uroniti u odaju ogledala i odjeka, osluhnuti tišinu i onda pisati.






Iz odaje tišine

Svaki je kreativni čin lutanje putevima već od nekoga ucrtanim, a onda otvaranje zvjezdane staze ka sebi samome. Traženje odgovora na već davno postavljeno pitanje, kako ostvariti svoje nadahnuće a da ne povrijedimo izvor, kako odstupiti od poznate verzije, a da inspiracija ne dobije heretički prizvuk. Uroniti u stoljetno djelo Gašpara noćnika, nosi u sebi uvijek nešto hereze prema izvoru, ali osjetiti snagu pišćeva izričaja i pretvoriti je u jezik svoje duše, ispisati već napisano zvjezdanim slovima svog unutarnjeg neba je hrabrost koja nas uvodi u dubine umijeća i uči poniznosti, vrednovanju djela iz kojeg crpimo kapljice nektara za svoju svjesnost.

Naša stvarnost je mirisava čaška puna mjesečeva srebra i zvjezdanog praha, šapće pisac u besanu noć. On snenim očima zatvara prozor koji u žutom svetokrugu okana zacrtava znamen crnog snoviđenja. Pričinja mu se da u tmini čuje noćnog bauka koji se šulja i hrani uljem iz njegove svjetiljke.

Sjećam se vremena oluje ruža. U svakoj noćnoj leptirici sam naslućivala vampira koji je stigao da mi truje krv i krade san. Gotička soba tog vremena, odaja užasne, neželjene tišine se pretvarala u gubilište želja, stratište žudlji i zvukovi noći su bili uspavanka dadilje koja je pjevušeći zibala mrtvorođenu ljubav u koljevki srca. Osluškivala sam tminu noći i čula kucanje odbjegle ljubavi zatvorene među hladne zidove u podkrovlju svijesti.




Ti ne znaš...

Ugasnuo je dan jedan od onih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku i palim oči neba… tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć… teške od zvjezda vise ruke neba nad mojim prozorom…

Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim… ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu i tvoj put k meni… velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice razbi tminu zaborava…

Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srernom sagu mjesečine zaplesasmo naš prvi tango… poslije toga opet tišina… zatvorila sam tvoju šutnju među dlanove… a na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora… zatvorila snove u sunčanu kutiju… i prosula svježinu na umor naših zagrljaja…


Leptirice izranjaju iz čahure mjesečeva srebra i kapljica rose. Postaju iskrice na zidovima hrama iz kojih izrasta ljubav u svoj svojoj ljepoti i pita me, gdje ti je duša?

Moja duša više ne bježi kroz paučinu sutona, ona je uvijek tu u iskrenju noćne tišine i čeka da ju povedeš na ponoćni bal, da joj dozvoliš da bude nestvarno stvarna u zgrljaju sna i zbilje.

Dijana Jelčić



fotografije dvije posuđene s neta... srednje dvije su moje.

Oznake: Gašpar noćnik, Aloysius Bertrand, odakle doazi ljepota
- 08:28 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2018.

Srebrne godine...






U odaji ogleda i odjeka blješti povijest nutarnjeg svemira… evolucija i kozmogonija svijesti… vidim sebe u odorama izrastanja… u vremenu izranjanja iz kukuljice začeća… naslućujem napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…

Osjećam umiranje tmine, događa se prvo svanuće… Mjesečina i Sunce na graničju noći i dana… titraju čestice i valovi… ulazim u labirint zrcala… vidim sva moja lica… simbiote mojih duševnih stanja… svjedoke mojih previranja… otkrivam sva moja dušogrizja… sve sebićnosti… sve grijehe… sva kajanja i sve oproste… u kaleidoskopu sjećanja koloplet boja… svaka nosi u sebi tajnu nastajanja… obilježja prelamanja misli u osjećanja… u odigranim scenama životne premijere sam bila djete veselja i sreće… uvrijeđeno djevojče… ukročena goropadnica… mlada žena s koprenom tuge u očima… i sretna mladenka na oltaru života…





Vraćam se u stvarnost… u tišinu tankoćutne bliskosti… u odaju prepunu znamenja prohujalog vremena… veliko kristalno ogledalo u okviru izrezbarenog crnog drveta… zrcalo pred kojim sam odrastala… promatram svoje i njegovo lice… smiješimo se… uspoređujem naš odraz sa slikama oslikanog medenog mjeseca… osmijeh je ostao isti… nešto zrelija, ali uvijek ista sreća se ogleda u našim očima… miris jasmina titra u sjećanju… Provansa… Grass… dolina cvijeća i parfema… plavetnilo neba i lavande…

Ljepota početka slivena u trajanje se omata oko svakog atoma tijela… i dokazuje neraskidivost kolajne kojom se vezasmo u cjelinu… prohujala je srebrena godišnjica trenutku u kojem izgovorismo „da, želim“… prohujala je tridesetogodišnjica zajedništva… tri desetljeća vjerovanja, povjerenja, poštivanja, suglasja…

Sklad su ponekad narušavale disonance sudbine… nismo dozvolili da pređu u svakidašnju jadikovku nad nepravdom koja i nije bila nepravda… bila je tek oluja ruža u kojoj smo znali pronaći ravnotežu između spokoja i nemira… u nesavršenoj zbilji ostvariti savršenstvo sna… zajedno smo palili vatre na obroncima tugovanja, grijali promrzle duše, pronalazili mir u srcima i sretni uranjali u stihiju svakodnevice… opraštali smo, opraštamo još uvijek i sebi i drugima… ne dozvoljavamo gorčini sjećanja da zamuti bistru vodu izvorišta ljepote…

Ljubav je uzvišena vladarica u našem biverzumu… ključarica riznice osjećanja… Vestalka nad ognjištem… lađarica galije na pučini zbilje i čuvarica hrama u kojem svetkujemo život…
Dijana Jelčić


Oznake: tri desetljeća bliskosti
- 11:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>