100 dana ljepote
Ovo je moj jubilarni stoti tekst koji dijelim s vama dragi moj virtualni prijatelji. 100 dana ljepote je ostavilo neizbrisive tragove u mom srcu. Hvala vam dragi moji na sudjelovanju u mom misaono- osjećajnom svijetu, hvala na svakoj toploj riječi, na svakom komentaru. Danas jedna kratka ispovjest, u stih sliveni osjećaji iz nekoga davnog vremena.
Tražila je sreću,
vjerovala srcu i
zaboravljala tijelo.
Voljela je ljubav i svijet bogova
ali tada još nije znala
da ništa nije prljavije
od čiste ljubavi,
ljubavi koja tijelu ne dozvoljava
sva ona djelovanja
za koja je stvoreno.
Sanjala je dječaka očiju boje sna,
čekala je neznanca iz doline nemira
da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja
u njenom još nedosanjanom snu,
da osjeti na njegovim dlanovima
ritam svog imena,
a tijelo je umiralo,
venulo za nedoživljenom željom.
Sjećala se svojih snova
olupina potopljene stvarnosti i
tada osjeti bezdan,
beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila,
nije ju mogla zaustaviti.
Žena stoji i osluškuje
nerazumljive tonove prošlih dana,
muzika izgubljenog vremena joj para uši,
a on je željela čuti
muziku suncem probuđenog dana,
ali kaos je bivao sve gušći,
sve teži, sve veči......
Bijela golubica poletje ka nebu!
Ona pruži ruke i iznenada
potpuno neočekivano
na dlan joj sleti ptica čudesnih boja
i velika tišina,
čudesna tišina,
čarobna tišina
zaustavi tonove
izgubljenog vremena.
Žena zatvori oči i
osjeti toplinu, bezglasnu,
nepokretnu toplinu svitanja
i ljepotu uzbuđenja.
Iza spuštenih trepavica
vidje rađanje sunca
i treperenje života
i
kao u zrcalu
vidje svoj lik u očima
boje sna............
|
