dinajina sjećanja

četvrtak, 31.07.2008.

In memoriam Zlati Bartl Umrijeti- usnut, ništa više! I usnuvši dokončat srca bol i prirodnih još tisuć potresa, Što baština su tijelu. To je kraj da živo ga poželiš: umrijeti! i usnut!. Usnut, pa i snivati možda! Da, to je smetnja sva. Jer snovi,što u smrtnome tome snu nas mogu snaći, zemaljske kada muke stresemo, da - to je, što nam ruku ustavlja, i to je razlog što je nevolja dugovječna..... .......Shakespeare, Hamlet III čin, I scena Zlata Bartl rodena je 1920. u Sarajevu, gdje je završila pučku školu i gimnaziju, a 1938. u Zagrebu je upisala tadašnji Mudroslovni (filozofski) fakultet. Po završetku studija stekla je zvanje profesorice kemije, fizike, matematike, meteorologije i mineralogije. U Podravki se zaposlila 1955., a prvi veći uspjeh postigla je već 1957. kada je na njezinu inicijativu pokrenuta proizvodnja dehidratiziranih juha. Dvije godine kasnije na tržište je lansiran univerzalni dodatak jelima pod nazivom Vegeta, koji je postao jedna od najpoznatijih hrvatskih marki proizvoda. Smrt je užasno konačna, nepovratno putovanje u "nešto" dosad nepoznato, nitko, do "jednoga", se dosada s tog putovanja nije povratio da nam ispriča priču o toliko filozofiranoj, od različitih religija obećavanoj, a od čovjeka željenoj i sanjanoj vječnosti. Umrla je, jučer u šest sati poslijepodne, moja draga teta Zlata i ja sam danas samo tužna. Jedino što u životu nije voljela je bila crna boja, uživala je u suncu, zelenilu prirode i plavetnilu neba, tom beskraju koji je zadnjih par godina, ležeći nepokretna u krevetu, neprekidno promatrala i zamišljala da je to njeno voljeno more, a vjetar u krošnjama starih topola joj je donosio šum valova. Poklanjam joj to plavetnilo i pišući ovaj tekst čujem tonove njenih snova. Draga moja tvoja sunačana dobrota će zauvijek ostati pohranjena u mom srcu i mom sjećanju. " Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U Dvorani kobnoj, mislima u sivim. Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: - Miruj ! U smrti se sniva." A.G. Matoš

srijeda, 30.07.2008.

Zavoli dan u kojem se budiš Dobro vam jutro dragi moji virtualani prijatelji!!!!!!! Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu ja stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote....... Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesećina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine........... Za mrkim čempresima dime se iskre ljubićastog svitanja Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od kamena koji nijem još uvijek sanja. Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom........ ljepota dana u kojem, u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim............. doista volim dan u kojem se budim.........

utorak, 29.07.2008.

Alegorija trenutka Slijedim poeziju misli koje se umnožavaju i postaju energija koja me je nosi dublje u san i poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom. Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu. "Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam. Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i mojih zadnjih ferija s mladićem s trga cvijeća. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak je ostao samo lijepo sjećanje. Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći ja stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku. Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija. Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici i krećem se ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostor- vremena. Četiri dobre vile mi otvaraju vrata nove spoznaje i ja napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno. "Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste izašli iz tišine vaših osjetila. Ostanete li stajati na vratima između ta dva svijeta, pristajete na osudu izgnanstva i ostajete lutalice tuđim svijetom u tuđem vremenu i prostoru, bez osobnog prostorvremena ne spoznavajući uistinu što je život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim život. "Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila." odgovara mi glas istine. Ja ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u svoju pisanu riječ. "Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Svijesti svatko svoga uma na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila izdiže u nama, dimenzija našeg stvaralaštva. Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i prihvaćanje svog uma kao stvaraoca novoga svijeta u kojem onda treba naučiti svjesno živjeti.Tako ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje nove prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije. Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok oni pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove avanture onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti i njihove trenutke. "Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju. Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Pišem im pisma koja ostaju bez odgovora. "Dragi moji prijatelji, Ulazeći u novi svijet, osjećam da je vrijeme moja protega u kojoj ja trajem sama i vi trajete svaki za sebe, ali je istodobno i dimenzija mog i vašeg, našeg međusobnog postojanja i svih događanja i događaja u kojima svjesno sudjelujemo. Priznajem, mi još uvijek vjerujemo u prolaznost i nepovratnost vremena i hrlimo u budućnost nepoznavajući trenutak u kojem se skupio cijeli naš život. Ali, vrijeme se nije, oduvijek tako shvaćalo, nije oduvijek, ideja vremena proizlazila iz linearno usmjerene strelice njegovog tijeka. U pravremenu su se kulture i narodi orijentirali u vremenu kroz, uvijek, ponavljajuće prirodne mijene. Oni tada nisu osjećali prolaznost, ali ni nepovratnost vremena. Primitivan čovjek prastarih kultura je živio u kontinuitetu stalno ponavljajuće stvarnosti. Čak i u kulturama, koje su već poznavale mjerenje vremena, ono je bilo, samo predstava stalnog ponavljanja u prirodi te tako čovjeku određivalo i spoznaju protoka vremena. Po poznatoj Platonovoj definiciji, vrijeme je bilo mjerljivo gibanjem nebeskih sfera, pokretna slika nepokretne vječnosti, mit o vječnom povratku onoga što je već prošlo. Platon je tu mjenu predstavio pokretima u kružnici, idealnom geometrijskom tijelu u kojem stoluje harmonija. Pitagora je slušajući simfoniju nebeskih sfera vjerovao da se čovjekova podsvijest vraća uvijek na isto mjesto i da smo to uvijek mi iako neznamo da smo mi. Moja alegorija trenutka proizlazi iz te definicije i ja tako prelazim prag, židovsko- kršćanskom religijom, nametnutu mi predstavu linearnog, nepovratnog vremena koje teče izvan mene. Po toj predstavi su Isusovo rođenje i njegovo raspinjanje bili jedinstveni neponovljivi događaji i tako odlučni za novo mjerenje vremena. Počeli smo živjeti u zabludi, vjerujući da su ti trenutci početak novog svijeta. Iz tog vjerovanja se kasnije u zapadnjačkoj kulturi rodila ideja po kojoj čovjek stalno gleda u budućnost, teži stalnom napredku i tajno se nada nekom boljem trenutku ne osjećajući trenutak u kojem živi. Sat je postao simbol tog vremena koje se događa izvan nas. Satom mjerimo vrijeme i pomoću sata se u njemu i orjentiramo. Sat nam potvrđuje prolaznost vremena i tako je mjerenjem vrijeme prestalo biti subjektivni osjećaj promjena u prirodi, postalo je objektivno vrijeme, kojim se mogu mjeriti događaji i uspoređivati njihovo trajanje u isto tako mjerljivom prostoru. Vrijeme i prostor su postali pozornica našeg života. Euklidova geometrija nam već stoljećima objašnjava strukturu prostora, obilježava ga, određuje i mjeri veličinu njegovih ravnih ploha i uglova. Mi i dalje vjerujemo da živimo u tako izračunatom prostoru, ali oni koji su se izdigli u poliperspektivnost i multidimenzionalnost uma, osjećaju prostor drugačije. Vjerujte mi oni su ga već davno zakrivili ili zaoblili našim trajanjem, postojanjem i sudjelovanjem u njemu. srdačno Vaša prijateljica" Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala. "Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih nakon dana provedenih u isčekivanju odgovora. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga nekadašnjeg šefa: "Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti." "Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh nesigurna i onda iznenada shvatih da vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u meni, uvijek izrasta iz mojih novih mogućnosti i postaje moj trenutak. Ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune. " Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr. Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike. Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i otvaram granice svoga uma. Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam ubrzanje kojim pokret postaje most između mog vremena i prostora i postaje moja dimenzija prostor- vrijeme, moj trenutak.

ponedjeljak, 28.07.2008.

Jedan veliki san Velika bijela ptica, očiju boje svitanja, uđe kroz otvoren prozor u njegovu sobu. Dječak se smješio u snu i ptica dobi dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Anđeli, koje je jučer pokušao nacrtati, su se smješili kao i dječak. "Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli Zora, vila svitanja stojeći pored dječakovog uzglavlja."Koliko ću ih još oplakivati dok jednom ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu puka?" "Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj vjetar sa vrha planine. Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila očiju boje svitanja, kose boje jesenjskog pejsaža uđe u njegov san. Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Mladić očiju punih dobrote zagrli djevojku i oni pozdraviše izlazak sunca. "Čekam te već stoljećima" reče mu ona tiho "Morao sam položiti ispit zrelosti, završiti studij da bih stvarno spoznao tko si ti." "Dugo te nije bilo na ovoj hridi." "Bio sam daleko od mora, ali srcem uvijek tu." "Zbog toga sam te i čekala." Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše. "Danas će biti oluja." "Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno." Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče. "To Perun kreće na putovanje." mladić zagrli djevojku čvršće. "Kamo je krenuo?" "U povijest Mediterana." Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo. "Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra. "Što će se dogoditi?" upita mladić "Sjeti se lekcije iz vjeronauka." "Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom." "To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži. Zagrljeni, djevojka i mladić se poćeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih pratio je bio pun energije koju do tada još nisu osjetili. "Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojkin glas, osjećao njenu blizinu ali je više nije vidio. "Znam da sam ja doista ja i da si ti doista ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba. Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć. S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao. "Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno "To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim. "Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit. "Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu daleko u isto vrijeme "To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda." "Čime me onda vidiš?" "Mislima." "Što još vidiš osim mene?" "Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica." "Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci." "Iza oblaka je ostala prošlost i starac sijede brade. On nas prati na ovom putovanju u nepoznato. Mi smo ovdje da bi njegov san postao java." uzbuđeno će mladić. "Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" upita djevojka osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima. "Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." mladićeve misli su postajale izgovorene riječi bez da je on otvarao usta. "Što se događa tamo odakle smo krenuli?" djevojkin glas je bio najsuptilnija simfonija koju je do tog trena čuo. "Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put u nepoznato." reče joj sjetno mladić. "Jeli ti žao?" činilo mu se da čuje pjev slavuja. "Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti doista san koji traje već stoljećima." mladićev glas je treperio nemirom srca. "Slušaj pjesmu vila koje nas prate." "To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima." "Ovo je noć našeg sjedinjenja." slavujev pjev je bivao sve bliži. "Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić. "Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca." "Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće." nepovjerljivo reće mladić. "Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca. Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa boje jesenjskog pejsaža prelijeva u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga. Velika bjela ptica sletje na jarbol. "Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba." Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i vrha planine. "Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama." "To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti bjela golubica." šapnu djevojka i mladiću se prićini da čuje cvrkut ševe. "Ona je onaj anđeo kojeg sam kao dječak želio nacrtati." "Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovori mu djevojka glasom zaljubljene žene.

nedjelja, 27.07.2008.

Misaono- osjećajni labirint Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe, to je dugi tamni put pun opasnosti i zapreka. Ništa nije jednostavno i kada nam se učini da smo stigli cilju pojavi se križište, odvajanje, obratnica ka nečemu drugom. U njegovoj sredini je cilj, ne njegov kraj, to je mjesto odluke, spoznaje, preokreta i s tog mjesta se otvara i put povratka. Ka cilju kroz labirint vodi put ljubavi i želje za spoznajom, put natrag je često pun poniženja, strahova i boli. Ariadna je kraljica labirinta, njena ljubav je trag koji svjetli ka izlazu. Tu ne završava mit o njoj i Tezeju, ali tu počinje studija misaonog labirinta u kojem se krije opasnost neotkrivanja istine. Izvor koji tražimo je negdje u središtu nas samih u najskrivenijoj točki iz koje treba krenuti ka izlazu iz neznanja. Ako tamo još sjedi skriveni Minotaur koji ubija sve želje, neka ljubav krene u taj skriveni dio duše. Moju misao nazivam Ariadna i kao što je Andre Gide opisao labirint kao Dedalovo djelo u kojem je prosuo narkotičene mirise u kojima se izgubi snaga uma, tako ja osjećam snenost i ponekad malaksalost u želji. Dedal je poklonio Ariadni neraskidivi končić koji je njenu ljubav izveo iz tame, a tako i ja pozivam Sofiju da mi osvjetli put do središta duše i učini od njega kultno mjesto moga života. I neka moj labirint postane teatar u kojem će Ariadna plesati ljubavni ples i stići sama do Minotaura kojeg će ubiti snom. Ljubav ta čudesna energija, ljubav kao izazov, ljubav kao uzrok, ljubav opjevana, opisana, nacrtana, ah ta ljubav vječni san nikada dosanjan. Iznenada začuh stihove božanske komedije i poželjeh sjedinjenje s Danteovim davnim snom. Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta prepoznaje ljubav u osmjehu žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti. "O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati." Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju. "Kad obadvoje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže." To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno. "Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka." Lebdimo kroz krugove isprepletene nitima naše spoznaje, spojeni duplom zlatnom spiralom genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez nas unosi u centar univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujemo šumove beskrajnog mora i nestajemo u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote. Napustili smo čvrstinu materije, oslobodili se okova nepostojanosti i krenuli u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju. S Parnasa do nas dopire pjesma Muza i budi u nama apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja. Muzika sfera kroz koje lebdimo, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, sve pretvara u svjetlost punu zlatnih niti koje nas spajaju u svetu spiralu univerzuma. Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi nestajemo u ljepoti osjećaja. Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo. Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije" . Ono što je on zamišljao anđelima sada dotiće naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav. Orionovo sazvježđe se pretvara u Jakobove ljestve koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu energiju, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja. "Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu pjesnik "Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijeza."odgovorih gledajući prema istočnom nebu. "Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani." "Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba." Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo. Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili smo se u prekrasan spoj znanosti i religije koja nas je odgajala, ali osiromašili za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas. Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla i pokreta, lutanje univerzumima na strunama svjesti, nas uvodi u svjetove o kojima smo sanjali ili možda samo čitali. "Na ovom putovanju nismo sreli orla u kojem se sve zrcali." reče pjesnik "Velika ptica u kojoj žive sve ptice je bila cilj ovog misaonog puta." sjetih se stiha "Veliki orao je Bog, u njegovom perju su skupljena sva pera svijeta, sve sudbine i svi životi." rekao je potvrđujući mi osamnaesto pjevanje Raja. "Slušaj tonove sna, osjetit ćeš istinu u bojama koje nas okružuju." U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavu spiralu koja se neosjetljivo omotavala oko nas. Osjećajući suptilnu simfoniju u sebi mi poletjesmo u visinu, u beskraj Danteovog sna. Kružili smo kao velika ptica nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi koje su nam pripisivali. "Mi trajemo snom jer smo obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama." šapnu mi pjesnik "Mi nosimo vječnosti u sebi. Ulazimo u vrijeme prije vremena u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer to je naše novo vrijeme." rekoh sretno jer je tama nametnutih nam grijeha ostajala sve dalje iza nas.

subota, 26.07.2008.

Campo del Fiori Giordanu Brunu u čast, njemu čovjeku, njemu osmislitelju svjesne spoznaje, energije koju već stoljećima nazivamo Ljubav. Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem. Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim. Gledam u lice čovjeka koji još uvijek, na sebi svojstven način, sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo. Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba. Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio. Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element, kvintesencija je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom. Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio. U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali. Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio. "Ova predstava je smišljana četristo godina" "Rim pere ruke prekasno" "Pogledaj dolaze glumci" S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, a uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt. "Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik "Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se nedavno pročitane knjige "Giordano Bruno ili zrcalo beskonačnosti" Pjesnik je šutio promatrajući početak jednog tužnog kraja. "Trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan. Giordano je pisao dnevnik na paprima koje je nazvao Listovi u vjetru. Njegov dnevnik počinje 26. prosinca 1599 s rečenicom, čudesno je kako sam ja u ovoj prvoj noći pred smrt dobro spavao A onda je iz dana u dan zapisivao svoje osjećaje, pisao pjesme, opraštao se od LJUBAVI, i znao je da će je opet sresti jednoga dana i ona će u ruci držati knjigu "O herojskim zanosima" Pjesnik se nasmješio i ja sam se nasmješila prisjećajući se susreta u vlaku koji nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja još uvijek traje. Moj dječak očiju boje sna prekinu tu ljepotu riječima: "Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz borbe proitiv svjetskog nasilja." Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke. U knjizi " O Herojskim zanosima" u trećem dialogu Giordano Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti. Učinilo mi se da čujem njegov glas: "Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti." Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo. " U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti." Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila. "Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene." "Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra. "Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili." "Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući" "Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba" "Kako to znate?" "Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi." Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše. "Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno "Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik "Zar čitaš moje misli?" "Osjećam ih." Golub i golubica su nas promatrali. "Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini. Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom. Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali našim trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka. "Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo" "Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se "Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.

petak, 25.07.2008.

Naše vrijeme Čekanje je kriva riječ nastala u vremenu kada vrijeme nismo osjećali kao protegu, kada je ono teklo izvan nas i bilo prolazno. Zar vječno čekanje na neki bolji trenutak nije gubljenje vremena, zar to onda nije stvarno samo mjerna jedinica onog najskupocijenijeg što posjedujemo? Često sam poželjela zaustaviti vrijeme i začuti obećanje vječnosti. Zamišljala sam ga rijeku nevraćanku u čijim kapima se zrcali univerzum. Uranjala sam u nutrinu iluzije, u viziju trenutka i u kaleidoskopu žudnji promatrala prelamanje svjetlosti u spektar duginih boja. Tišina je bila nemilosrdna, bezvremenost nema čujnost, ni čulnost. Konačnost me vraćala u stvarnost, u zagrljaj iščekivanja obećanja nečega čega nije bilo. Nebeski svod je titrao zvjzdanim prahom u kojem sam naslućivala titraj zlaćane spirale i dupli helix genoma ljubavi. Uistinu sam predugo čekala. Mi ne čekamo više, mi volimo susrete i ne volimo rastanke. Susret na peronu željezničke stanice je sivilo dana pretvorio u rapsodiju boja, u crvenilo užarenog osjećaja koji još uvijek traje, zamjenio je nečujnost tonova i nijansi protege osamljenosti u čulnost purpura biverzuma. U toj kugli našeg zajedničkog postojanja je nebo drugačije, mi živimo naš plavi san. Pogledah u nebo. Iznad nas se među oblacima ukaza slika Sikstinske kapele, dodir vrška prstiju Boga i Adama se pomiješa sa novom vizijom. Čin sam je ruka božja. Slika dobi ideokinetička svojstva. Uskovitlana energija probudi u meni osjećaj sudjelovanja u tom činu. "Tu se rađa život." reče mi pjesnik gledajući u nebo "Što je život?" "Rijeka bez izvora i ušća." "Moramo se vratiti na početak, zagrliti sunčani trak i ponovo se sjediniti s prirodom. Jedino nas ona može osloboditi od grijeha kojim smo žigosani." rekoh sjećajući se glasa sa početka priče. "Na koji grijeh misliš?" upita me smješeći se "Mislim na......" "Zabranili su nam spoznaju, zatvorili sve puteve ka znanju, cjepili nas protiv istine." on prekinu moju misao "I jednostavno to nazvali prvim grijehom." "Osudili su nas na lutanje oduzimajući nam izvor iz kojeg ističe istina." "Tko su oni?" "Krvnici Giordana Bruna." reče mi pjesnik još uvijek gledajući u nebo "Pogođen Dianinom strijelicom on umire od ljubavi za ljubav." rekoh mu sneno "Smrt je za njega bila spoznaja, smrt u kojoj je pronalašao ono što je tražio, osobnu mudrost i vjerovanje u nju. Diana je bila njegovo filozofsko "Ja", energija koja u njemu nastajala, širila se i spajala ga sa univerzumom." "Ti si moje emotivno "Ja", energija koju sam popila na izvoru vode koja dolazi iz zemlje." Kristalna kugla zasja novom istinom. Giordanove misli izgovorene glasom ljubavi postadoše opipljive i vidljive. "Pođimo na trg cijeća. Campo del Fiori još uvijek odiše Giordanovim mislima, a naš trg cijeća našom mladosti. Tamo smo često dočekivali zoru, ti u svom, a ja u svom životu. " pozva me dječak, filozof i pjesnik očiju boje sna. "Kako znaš da sam bila tamo?" "Osjećao sam tvoju blizinu, ali nisam znao tko si. Želio sam da se pojaviš u liku Diane sa lukom i strijelicama, da me pretvoriš u jelena i progoniš dok ne spoznam tko si." "Ti si za mene bio bezimeni pjesnik očiju boje sna u kojima se svako jutro u prolazu zrcalila moja slika. Željela sam snagu Boginje, snagu koja bi te pretvorila u jelena kojeg bih onda progonila do kristalnog dvorca u kojem sam naslućivala ljubav." Bila je opet jesen kada smo stigli na trga cvijeća. Boje su bile drugačije. Promatrali smo lastavice kako se skupljaju i spremaju za put ka južnom nebu i željeli poletjeti s njima, zadržati toplinu i sjaj istine koja se rađala u nama. "Osjećaš li miris jasmina i oleandera u zraku" zapita me iznenada Zatvorih oči i miris i boje proljeća i ljeta sazrijevahu u mojim osjećajima u ovom jesenjem sumraku. "Tvoje srce je kao zlatna vrata iza kojih se kriju tisuće nepoznatih snova " odgovorih ne otvarajući oči, " tu je beskrajno nebo sastavljeno od prostora i svjetla, nebo koje me ispunjava toplinom" On stavi ruke na moja ramena, toplina osjećaja se u meni pojačala. "Tvoja blizina je vječno ljeto ljubavi, ti si miris jasmina i boja oleandera u mojim snovima. S tobom želim dijeliti život, odživjeti svijet" šapnu mi u uho. Otvorih oči i u njegovima, kao u ogledalu, ugledah beskonaćnost. On nastavi šaptati, "pisat ću ti pjesme moja ljubljena Morgano, sve ono što ne budem znao reči stopiću u stih, staviti među zvjezde, da svi spoznaju da si ti moja jedina spoznaja" "Morgana je bila Giordanova zla sudbina." rekoh protestirajući "Ne kvari trenutak." "Želim ga popraviti." "Morgana je postojala, Diana je bila samo san." reče pjesnik zanesen trenutkom. "Onda mi dozvoli da ostanem san. Morgana mi se ne sviđa." rekoh mu prkosno "Dobro, dobro pobijedila si, budi moja ljubljena Diana." "To mi se više sviđa" Dva bijela goluba su gugučući sletjela na asfalt pored nas. Činilo mi sa kao da nas pozivaju u san. "Moramo otići u Vječni grad i dočekati zoru na Campo del Fiori" rekoh više za sebe "Neka to bude 17. veljače" začuh pjesnikov šapat

četvrtak, 24.07.2008.

Škola trenutka Bilo je to ono davno vrijeme kada sam nošena idejom "nemoguće učiniti mogućim" tek počela vjerovati u snagu trenutka. Tražila sam čudesnost postojanja u protegi sna koji sam budna sanjala, jedinstvo u višeprotežnosti koju sam tek naslućivala. Vrijeme, ta protega u kojoj sam do tada samo trajala se odjednom počela uvlačiti u moje pokrete otkucajima moga srca. Prestajala je biti količina, gubila je kvantitet i postajala je kvalitetom, ne mjerna jedinica nego vrijednost mog postojanja. Na tromeđi između znanosti, vjerovanja i ezoterike ja pokušah spoznati snagu svoga uma i osjetiti u sebi ono, znanstveno još ne dokazano, izvor iz kojeg istjeće moj život. Prisjetih anđela čuvara koji mi je pri porodu stavio prst na usta i šapnuo. "Zaboravi sve što si do sada čula, zaboravi tonove tvog nastajanja jer ćeš jedino tako moći živjeti." začuh ponovo anđeoski glas. "Danas znam da u meni još uvijek odzvanjaju početci života koji su zaboravom postali gluho kolo mojih ćelija. Dozvoli mi da ponovo čujem tonove života u meni." zamolih anđela. "To je ono što je Giordano Bruno nazvao kontemplativnim. Pokušaj misaonim fitnessom oživjeti glazbu početka u sebi." Ritam i dinamika su osnovni stvaraoci glazbe, a glazba je umjetnost kojom se izražava ono neizrecivo. Potražih je u harmoniji univerzuma i pokušah slušati njegove boje. Simfonija univerzuma je za mene još uvijek nečujno titranje superstruna, njihova dinamika i ritam, vrijeme, trenutak koji još uvijek ne spoznajem svjesno. To je ono još nespoznato suludo jedinstvo, cjelina koja je više od sume dijelova, onaj trenutak u kojem se rodio ritam. Glazba je ritam kojim se osjeća ono do sada neosjetno. Ritam je izraz života, kosmološka potvrda svijeta i tako temelj čovjekove duhovnosti i njegove harmonične uravnoteženosti. "Kako se razvio ritam u meni, koje li je to tonove slušalo moje srce kada je počelo otkucavati trenutke moga života?" misleći pitam anđela čuvara čije prisustvo osjećam iako ga poslije poroda nikada više nisam vidjela. "Vrati se još jednom na početak. Slijedi misli Giordana Bruna, popni se na svoj misaoni Olimp, pozdravi svoja božanstva, spoznaj alegoriju trenutka. No sada to više nesmije biti iluzija sna, sada ga doživi svjesno, u njegovoj punoj snazi, osjeti njegovo trajanje i oblikuj ga, proširi ga, zaobli ga u sferu svog bivstvovanja i u jednom treptaju oka se misaono odvoji od univerzuma. Usredotoči sjećanje na samu sebe. Sjedini Dianu i Bacchusa u sebi i postani sama majstor trenutka jer jedino tako možeš osjetiti umijeće vremena u sebi." iznenada mi ponovo odgovaraju strune tonovima svih ovih godinama nečujne glazbe. "Pozivaš me na evolucioni trening, na samosvjesno uranjanje u razvoj vrste i samopoimanje proteklih miliuna godina." upitah anđela. "Da, neka to bude ulazak u svijet iza zavjese iluzija u kojima živiš. Ovaj materijalni svijet je Danteovo čistilište za rođene na plavoj planeti, prolazno prebivalište tvojem istinskom postojanju. Zakorači misaono u sebe samu, pređi uistinu onu granicu između svijetova koju si dotakla u alegoriji trenutka. Uđi u školu trenutka." "Što je škola trenutka?" "To je tvoj istinski životni put. Trenutak do trenutka je život, a između je prazni prostor puteva kojima treba krenuti i stvarati trenutke. Neki odabiru put pokreta, drugi put osjećaja, treći put razmišljanja. Ti kreni četvrtim putem i sjedini u sebi sve puteve, umreži ih u kartama mozga i dozvoli mozgu da upravo taj put pamti." glas je još uvijek dolazi iz vana. "Broj četiri je u alkemiji bio znak za kamen mudrosti, sjedinjenje tijela, misli i osjećaja u protegu istinskog postojanja. Na početku prošlog stoljeća se vjerovalo da samo odabrani mogu sjediniti u sebi to trojstvo i vinuti se u novu dimenziju, protegu spoznaje potpune osobnosti, protegu vremena i tako otkriti i peti put, na čijem se kraju krije quintesencia, trenutak u kojem je uistinu skupljena vječnost. Kako mogu to ostvariti, gdje da počnem?" "Počni s formulom sa ploče Smaragdine Hermesa Trismegistosa, "Kako gore, tako i dole", formulom koja dokazuje jednakost univerzuma i atoma, formulom potvrđenom u današnjoj znanosti. To dokazuje da u svima vama vladaju isti zakoni, da su svima otvoreni isti putevi, samo ih trebate prepoznati. Zbog toga rečenica ispisana pred ulazom u proročište na Delfima,"Čovječe spoznaj samoga sebe", ima isto tako duboko značenje i neka ti bude vodilja na putu ka spoznaji trenutka." anđeoski glas je bivao sve jasniji i bliži. "Ali ja sam rođena poslije njih, moje misli su proizvod novoga znanja. Na ulazu na veleučilište stoji natpis, "Tu moraš vjerovati." Zar nemogu početi s epohom u kojoj živim?" "Sve je energija, šapuće ti tvoja epoha i ti si vjerujući u to, tražeći potvrdu čudesnosti te izreke usmjeravala svoju misaonu energiju, pretvarala je u osjećaje i spoznala svoje zvjezdano tijelo, čula oktavu svog ritma, povezala iz njega proizašle tonove linijama iz kojih su izrastali tvoji pokreti. Moj glas je potvrda da je ta teorija istinita. Ipak bez prošlosti nebi bilo niti trenutka u kojem živiš, znanost počiva na temeljima prohujalih epoha i u nemogućnosti konačne spoznaje vraća se uvijek početku, pokušava davnu mistiku pretvoriti u hipoteze, davna vjerovanja oblikovati u definicije iz kojih ti sada učiš. Magičnost brojeva, njihova snaga je oduvijek privlačila zanesenjake koji su onda njima oblikvali svoje misli. Sama si spomenula broj četiri, pa broj pet, no osnova svega je brojka tri, dvojstvo iz kojeg nastaje trojstvo. Trenutak je ono nešto u čemu se sjedinjuje tvoja duša, tvoje tijelo i svijet u kojem živiš." tonovi anđeoskog glasa su se počeli sjedinjavati s gluhim kolom mojih ćelija. "Kojim se osjetilima moram služiti da bih to uistinu spoznala?" zapitah još jednom anđeoski glas. "Za istinsku spoznaju trenutka ti netrebaju vanjska osjetila. Njima gledaš, slušaš, dodiruješ i mirišeš, ona ti služe za sjećanje i pamćenje ugode ili neugode. Jednim od njih spoznaješ i tvoje postojanje u tijelu, ali trenutak stvaraš svojim istinskim postojanjem u njemu." ovaj put osjetih nove tonove u gluhom kolu mojih ćelija. Moja misao dobija novi oblik. Da, ja sam već dugo nesvjesno bila u školi trenutka, otkrivala sam tajnovite puteve postojanja, ali još uvijek nisam svjesno spoznala trenutak u kojem to sve spoznajem.

srijeda, 23.07.2008.

Izlog vremena Ovo je bila noć u kojoj nisam uopće mogla zaspati, ali sam ipak sanjala. Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sophia, vladarica svjetla, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje. Njen pad iz vječnosti, trag vidljivog svjetla stvori ovaj svijet i nas u njemu. Odvojivši se od središta u kojem nema evolucije, u kojem se smjestio Aleph i dvadeset i četiri nevidljiva anđela, beskonačnost bez početka i kraja, ona usmjeri tijek našeg nastajanja. Ona je matriks iz kojeg nastajemo, tvorba u kojoj počiva sjeme naše svjesti. Oni koji ne prime njene sakramente vraćaju se u duboku tamu vječnog neznanja, u život bez svjesne spoznaje. Sophia, mudrost na izvoru, čuvateljica utjelovljenih umova, braniteljica druge strane čistog razuma, svojom snagom mi dariva, za druge nespoznatljivu, snagu mog postojanja. Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji sam do tada uvjek iznova zaboravljala. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni? Ljubav, kada se spusti s neba, preobražava onoga koga dotakne u čisti ljubavni čin. Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme moje nove svijesti i ona će se roditi iz Sophiinog djevičanskog poroda i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je moja misao manifestacija njenog postojanja u meni. "Ja sam svjetlost" koja je, proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja. Noćas sam vidjela ljepoticu sna u svom njenom sjaju. Vrijeme ima krila i leteći tako eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono gleda unazad i nemože zaobići ruševine svoje nezaustavljivosti. Kada se zaustavi u trenu, vjetrovi s Panteona uskovitlaju Kairosov pramen kose i on postaje ponovo tok, prolaznost izvan sebe samoga, vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti. Moje skriveno lice, moje egoistično "Ja" mi kazuje da je vrijeme ili ono što nazivamo vremenom, dio mene same. Emocija, koja je u meni te noći prešla u osjećaj, je početak i kraj trenutka, ona je beskonačnost u konačnosti moga tjela, ona je sjeme mog bezgrešnog začeća, Diana koja u meni bdije Sophinim očima. Oda života opjevana glasom koji u meni traje već desetljećima, dašak istine o porijeklu vode, postade bujica u oluji vremena u kojem je sve osim Kairosa prolazno. Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme. Svaki pravi osjećaj ima svoj kairos, svoj pravi trenutak. To je trenutak u tijeku vremena, on dijeli vrijeme, poklanja mu ritam, stvara harmoniju, ujedinjenje suprotnosti. Da bih shvatila sam početak, morala sam početi živjeti priču od njenog kraja, jer jedino tako postaje razumljiva. Iz ateljea sam noćas, ogrnuta glasom u kojem se istopila prošlost i sanjala budućnost, krenula na ovo daleko putovanje. Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive susrećem početak moje prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju. Moje vrijeme ima dva osnovna svojstva, količinu u pokretu i kakvoću u njegovoj spoznaji i trajanju, kairos u kronosu. Moja nova prostornost je puna uvijek novonastajuće energije, inducirane trenutkom, u kojem se vjetar lomi u udisaj, mjenja svoja svojstva. Antologija mog postojanja, zbirka trenutaka skupljenih u istinu koju nazivam svojim vremenom, postaje svjedočanstvo o nepostojanju materije. Diana me, putem istine dovela do Sophie i obdarila vječnim svjetlom ujedinivši u meni alkemijskim vjenčanjem Sola i Lunu, pretvorila u ono dupolo biće nastalo na gozbi bogova. Sjedinjujući u sebi treperavost njihova svijetla ja plešem svoje istinsko bivstvovanje, šetam eonima i susrećem kairosa Artemide i Diane, čije se istine ujedinjuju u moju tjelesnost, a one odlaze, svaka u svoj mit te napuštajući vrata vremena, kradu suncu svjetlo i poklanjaju ga zalutalim noćnim putnicima.

utorak, 22.07.2008.

Pronađoh izgubljeni raj "Ljudi robuju životu i zbog tog robovanja dani su im prepuni poniženja i stradanja, a noći su im sve u krvi i suzama" čitam pjesnikove misli o robovanju duše i osjećam snagu njegova uma. "Evo minu sedam tisuća godina od mog prvog rođenja i do sada ne vidjeh ništa osim potčinjenih, pozatvaranih i okovanih robova" piše veliki Libanonski pjesnik i poziva me na misaono putovanje tim beskrajem koje on naziva stratište i tražim u njemu mirisne plodove pjesnikovih snova. Kahlil Gibran je pjesnik, književnik, filozof i mistik, a za neke smutljivac i heretik. Vrhunac njegove temeljne filozofije nalazimo u njegovu zrelom djelu Prorok. U njemu je podsvjesno opisao vlastiti život: svoju mudrost dozrijevanja, primanja svega što postoji i ulazak u harmoniju stvaranja. Prorok govori o čovjekovu iskustvu između rođenja i smrti; o sokratovskoj temeljnoj samospoznaji u kojoj će se čovjek, prije ili poslije, naći usred neprekidnoga nastajanja i prolaznosti. Gibran o sebi razmišlja na tromeđi vjerskih tokova: židovstva, kršćanstva i islama. Na njegov rad je utjecala mudrost arapskih filozofa, osobito Averroesa, Avicene i al-Gazalija. Svijesna toga da živim u kršćanskoj civilizaciji ja, diveći se pjesnikovom stihu, sjedinjujem njegove misli sa mislima onih koji su tu našu civilizaciju svojim misaonim bogatstvom stvarali i još uvijek je stvaraju. Ulazim misaono u divlji svijet kvanta, najsitnijih djelića univerzuma i osjetila da u njemu vladaju zakoni koje je teško spoznati čistim razumom. Taj svijet je, za moj um, pun čudesnih iznenađenja, svijet u kojem se događaji odvijaju bez nekog objašnjivog razloga, svijet u kojem jedna čestica u isto vrijeme može biti na dva različita mjesta, ona može biti točkica, val i titrajuća struna. No taj je fascinantni svijet u isto vrijeme i moj svijet. Svaki djelić toga čudesnog svijeta postoji od samog početka univerzuma. Prije nego je postao cvijet u mom vrtu, on je možda bio u zubu nekog dinosaurusa, u plavoj kosi Marilyn Monroe ili je lebdio pješčanom olujom nas Saharom. Misaono smo otkrili paralelne univerzume, dokazali postojanje drugih galaksija, ali na tom misaonom putu još uvijek nismo otkrili mjesto gdje se krije davno izgubljeni raj, to već bezbroj puta opjevano, opisano, oslikano kraljevsvo nebesko. Priče nam govore da tamo nema vremena, tamo je skrivena vječnost, beskonačnost i besmrtnost. Ako je ovaj naš svijet i naš život njemu uistinu samo Božji san, dozvolimo mu da dalje sanja, ne budimo ga, ostavimo ga u miru njegovog vječnog postojanja. Raj se možda ipak sakrio u tišini iza vrata vremena, tamo gdje trenutak traje dulje od svih ovih naših prohujalih milijarda godina. Možda uistinu tamo izrasta drvo spoznaje i njegovi plodovi padaju kroz vrata vremena i postaju neuništiva energija našeg postojanja. Moderna znanost nam danas priča nešto drugačiju priču. Univerzum je beskrajan, on se sam iz sebe razvio, on sam sebe stvara i u tom beskraju vlada vječnost koju on stvara svojim trenutcima. "Što je univerzum?" pitam svoju svjesnu spoznaju otvarajući knjigu "Najkraća priča o vremenu". Rečenicama "Mi živimo u čudesnom i prekrasnom univerzumu." i "Da bi ga u njegovoj starosti, njegovoj veličini, u rastu njegove snage i njegove ljepote uistinu mogli cjeniti, potrebna nam je velika sposobnost predočavanja." počinje njeno prvo poglavlje knjige. Odmah zatim slijedi rečenica "Mjesto koje čovjek, u tom ogromnom kosmosu, zauzima djeluje skoro beznačajno, ali mi se moramo potruditi da otkrijemo i razumijemo ulogu koju je čovjek igrao u cijelom tom razvoju" Kasnije u tekstu prvog poglavlja se redaju i pitanja: "Što mi znamo o univerzumu i zašto mi to što znamo, znamo?" "Odakle je došao univerzum i u kojem smjeru se on razvija?" "Je li uistinu imao početak?" "Ako je tako, što se dogodilo prije?" "Što je vrijeme?" "Hoće li ono jednom završiti?" Poglavlje završava rečenicom "Samo budućnost, bez obzira kakva ona bude, će nam moći odgovoriti na ta pitanja ." Opet ta budućnost, a ni riječi o trenutku bez kojeg nebi bilo ni univerzuma ni vremena. Na početku modernog razmišljanja, na kraju renesanse je postojanje čovjeka, njegovog cjelovitog bića počeo uistinu interesirati znanost. To je bio početak razvoja antropologije, znanost o čovjeku, koja je upotpunila dotadašnju kosmologiju. Giordano Bruno je bio jedan od prvih antropologa. Njega je kosmos interesirao samo u toliko koliko je mogao definrati čovjekovu samosvjest u odnosu na njega. Spoznavajući postojanje u kosmosu čovjek postaje dio njegove beskonačnosti, jer se kosmos i svi prirodni zakoni zrcale upravo u čovjeku. Giordano Bruno nije filozofirao samo o čovjeku, nego i za čovjeka. Njegova knjiga "O herojskim zanosima" je djelo o poetici i etici napisano za čovjeka. Čovjekova svijest je osnovna energija koja pokret pretvara u kretanje. Dokaz dinamike misli ne leži u nastajanju linearne spoznaje, nego u spiralnim pokretima koje Bruno naziva metafizčkim pokretima. Zakretanja tih spiralnih pokreta se sužavaju, ali nikada ne dospiju do središnje točke vrtnje. Ta točka je samosvijest, točka iz koje prizlaze sve ostale spoznaje, pa kao osnovna i spoznaja prostora i vremena. Svjesna spoznaja sebe samoga i herojski zanos za istinom početka su put ka osmišljavanju pokreta kojim stvaramo svoj prostor i vrijeme. Samosvijest tada spoznaju pretvara u život. Slijedim Brunove misli i mislim vrijeme i osjećam njegovo titranje u sebi, utapljam se u beskrajnom prostoru mojih misli iz kojeg izranja moje tijelo u pokretu. U tom trenutku se spoznato vrijeme i prostor preobražava u čovjeka koji spoznaje, kaže Bruno i ja osjećam kako se moje misli preobražavaju u prostor- vrijeme u kojem trajem. Dinamika mojih misli me povezuje s univerzumom i ja se uspinjem Jakobovim stepenicama u vječnost postojanja. Moje egostično Ja, ono fenomenološko u meni, onaj dio mene koji sjedinjuje moje misli i moje osjećaje u univerzum umnoga i postaje energija postojanja, zaustavljeni u trenutku svjesne spoznaje postajemo most između znanosti i poezije i zajedno živimo priču o početku svijeta. To je trenutak konačnog buđenja i ja vidim ponovo titranje super struna i čujem simfoniju neba i pronalazim odgovor na pitanje, "Što je univerzum?" Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. U mom misaonom labirinu se krije Ariadnina nit koja me spaja sa zvijezdama i ja čujem misao o postanku i misao o nama, našem vremenu i prostoru. Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj umire za ideju.

ponedjeljak, 21.07.2008.

Sveti gral Volim zalaze sunca na obali mora, na vrhu planine, u maglovitoj dolini velike rijeke, volim sumrake i tamo gdje još nisam bila, volim ih na cijelom svijetu, jer mi se čini da se iz večeri u večer događa ista ljepota umiranja trenutka s nagovještajem da će se sutra roditi još ljepši mlađi dan. Sada sjedim za radnim stolom pored prozora okrenutog prema zapadnom nebu. Velika goruća kugla tone u magloviti oblak sunoćavanja. Njeni zraci blistaju zgusnuti u vertikalne linije, kao da osjećaju težinu prošloga dana, i žele je podijeliti sa horizontom s kojim se sljubljuju. To je simbol lomljivog trenutka u kojem osjećam ravnotežu između dana i noći između tame i svijetla između jave i sna. Čudnovata mješavina melanholije, tuge i radosti iščekivanja se širi mojim osjećajima i ja lagano tonem u stanje prividnog mira. Iza mene je ostao radni dan koji sada sa suncem tone u tamu, a iz duboke podsvjesti moje duše izranja znatiželja za otkrivanjem tajnovitih zakona noći. Priroda mi je za to odredila spavanje, potpunu nesvijest iz koje ću se onda u svitanje ponovo probuditi. No ja želim više, želim to tamno nepoznato bespuće svjesno spoznati. Promatram kako se pale oči neba ne paleći svijetlo u sobi i znam da se ta predstava ne odigrava sada, nego da je to prošlost zvijezda iz koje je svijetlost došla u ovaj moj trenutak. Sve što vidim, pa čak i svjetlost tek zapaljene ulične svjetiljke, je već prošlost. To u mom svakodnevnom životu neigra ulogu jer svijetlost se širi najvećom do sada izmjerenom brzinom. Promatram oči neba i pitam se prije koliko tisuća godina je njihova svijetlost krenula na svoje putovanje o ovaj moj trenutak. Cijeli univerzum je jedan veliki misaoni prostor koji ja svojom svjesnom spoznajom stvaram oslanjajući se na znanje o njemu, on je samo prošlost s druge strane vrata moga vremena, kraljevstvo nebesko u koje samo moja misao može prodrijeti. Ali i moje misli su čudesan svijet satkan od energije koju još uvijek ne poznajem i one su pri prelaženju rampe moje svijesne spoznaje već prošlost, postojale su prije mog trenutka u svom kraljevstvu u koje isto još nisam uspjela ući. Moj mikrouniverzum je nevidljivo djelujuća podloga svega onoga što ja svjesno osjećam i zapažam. Promatram kako svjetlucaju oči neba i osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u tom ogromnom carstvu i tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Poželjeh budna sanjati da bih u pojavnosti sna spoznala istinu o mom postojanju i o najsnažnijem osjećaju kojeg sam se jednom davno željela osloboditi, željela sam ga zaboraviti, pretvoriti u ravnodušnost, u neko veliko ništa o kojem više neću moći razmišljati. Ispred mene na stolu leži knjiga "Herojski zanosi" koju sam već po neznam koji puta pročitala. Svaki puta pri čitanju se u meni iznova probudio isti osjećaj, ljubav kao da nije htijela napustiti moj svijet. "Čovjek još uvijek nevjeruje da posjeduje snagu kojom može ući u svijet onoga što vjeruje da je nadnaravno" začuh glas koji je bio dalek i blizak u isto vrijeme. "Čovjek živi u tom uvjerenju jer si je prestao postavljati pitanja i tražiti odgovore o misterijama koje su ga dovele u stanje vječnog straha. Ja sam pokušao dokazati da nije bilo krvoprolića na Golgoti i da je sveti Gral srce svakoga od nas." Promatram lice pisca knjige koju ponovo otvaram. Njegove tamne oči me podjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga lica sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene. Odjednom vidjeh čovjeka u odjelu sa znakovima renesanse. "To moje unutarnje oči vide vrijeme nastajanja znanosti o svjesnoj spoznaji iz koje je kao prvo izrastao osjećaj ljubavi." pomislih glasno. Prostor oko mene uzburkan mojim mislima oživi. Čovjek siđe sa zida u moju sobu. Soba, u kojoj sam do prije par trenutaka mirno sjedila i razmišljala o vremenu, se počela širiti i prelaziti u kuglu punu simfonije sna koji se spuštao nad moju svijest. Zidovi, nepravilnih oblika su izrastali ka nebu, a na podu se oblikovaše pravougaonik, kvadrat i kružnica tri osnovna oblika geometrije. "To nije geometrija života." pomislih " to su idealna tijela u kojima vlada trenutak harmonije. Život je dinamika i ritam, vječno pretvaranje kaosa u skladnost sna." Kugla je titrala i mijenjala oblik svakom mojom novom misli. Čovjek i ja se nađosmo u katedrali spoznaje. Kroz prozor na vrhu je iznenada zasjalo podnevno sunce i obasjalo kamen u sredini kružnice, kamen koji je imao drugačiju boju od ostalih koji su činili pod. Vrijeme koje sam počela osjećati u sebi me je ponijelo u istinu, našla sam se u ljetnom solsticiju i iz kamena se uzdignu maglovita slika vječnosti. "Ovo je mjesto gdje je sakriven sveti gral" uskliknuh osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju. "Ne, ovo je mjesto sjedinjenja sna i jave, tu se susreću tvoje misli sa tvojim željama. S ovog mjesta možeš ući u carstvo tvoga uma." glas čovjeka se mješeo s mojim mislima. "Tu je skriven sveti gral, sveta posuda u kojoj je skrivena istina vječnosti?" rekoh više sebi nego čovjeku čija silueta je sjala pred mojim unutarnjim očima. "Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo." reče mi čovjek " to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog kamena koji je osvjetljen podnevnim suncem ljetnog ekvinocija, izvire sveta krv života." "Zašto smo se onda našli u ovoj katedrali?" upitah "Ona je kopija ljudskog srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima." odgovori mi čovjek i ja spoznah da se oblik građevine mjenja otkucajima moga srca. "Mislite li na mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica?" "Mislim na ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, na ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje. Srce hrani um, a čovjekov um je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila misao kao energija s najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, iz njega se širi ljubav, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučite slušati i gledati srcem osjeti ćete i snagu svoga uma i spoznati protegu trenutka u sebi." njegove misli su postajale kristalno jasne "To je zastrajelo mišljenje, sve to što ste rekli dolazi iz mozga, mozak je tvornica snova i ljubavi." pobunih se da bih obuzdala otkucaje srca. "Osjećaš li sada otkucaje mozga ili srca?" "Mozak ne osjeća, ja mozgom osjećam."odgovorih brzopleto. "Što osjećaš mozgom koji ne osjeća?" Glas čovjeka se stapao sa tonovima koji su iz neodređnog izvora punili prostor. Činilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara katedrale, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko. "Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih "Ali gdje započinje svijet ili je on ipak samo iluzija moga sna?" upitah čovjeka "Što bi, po tvom mišljenju, u ovom trenu sanjala tvoja, za tebe nespoznatljiva, budućnost?" zapita me čovjek "Sanjala bi da ja mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti Odiseja bez da proživim njegova stradanja, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu .........." "Tu se sjedinjuju san i svijet, u tvojoj misli je u ovom trenu skupljena cijela povijest univerzuma." prekine me čovjek "Oprosti, ali morao sam zaustaviti tu bujicu tvojih misli jer te ovaj trenutak poziva na spoznaju sna u kojem se nalaziš. Uđi u carstvo uma jer tek iz njega će beskonačnost i vječnost postati tvoj trenutak spoznaje." Sunce zaustavljeno u trenutku je još uvijek svojim tragom ležalo na kamenu, a maglovita slika do sada neviđenog se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore. "Ovo je početak svijeta."pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo. Pred mojim očima se na kamenu ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma. Kamen zasja kuglom koja se širila dok su u njoj prolazila stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova . Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni. "Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, jeli on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost.

nedjelja, 20.07.2008.

Vrijeme boja tonovi boja i sna Život i boje čine jedinstvo, isprepliću se nijansama sna i jave. Bijela i crna su neboje, one su svijeto i tama, lice i naličje, našega života, sreća i tuga, pozitivna i negativna energija moje duše. Pitam se kako bi u crno bijelim tonovima tih neboja uistinu izgledala priroda u proljeće i jesen, a kako zalazak sunca na obali Mediterana. Kohinor u našim očima već stoljećima prelama svijetlost i mi vidimo prirodu u svoj njenoj ljepoti. Očarani tom ljepotom mi smo počeli tu čudesnu igru svjetlosti i tame prepoznavati i davati joj imena, a onda i sami proizvoditi boje. Boja haljine kojom Sofija kiti sunčani dan je bijela kao vjenčanica satkana od pjene. Tek kada je promatram kroz staklenu prizmu primjećujem njen spektar, koji se prelama u plavu, crvenu, ljubičastu, zelenu, žutu i narandžastu nijansu. Pred mojim očima se zatvara kružnica u kojoj se smjenjuju nijanse i stvaraju same od sebe svoj redosljed. Spoznajem da boje ipak uistinu ne postoje, one su u konačnici proizvod moje treperave svjesti koju riše neko moje JA sjedinjujući titraje i valne duljine svjetlosne energije. Svijetlost i boje su nedjeljivi valovi različitih duljina pune sićušnih čestica. Upijam te treptaje i osjećam da ne samo moje oči, nego da svaka moja ćelija prihvaća taj ples valova koji se šire do mozga i postaju valovi moje svijesti o njima. Neke boje izazivaju ugodu, a neke neugodu u mom tijelu. One mi pričaju priče o svom postanku, odaju tajne svog nadopunjavanja u nove nijanse i nove boje. Čujem njihovo sljubljivanje u šumove mora, u titraje lišća, u purpur neba i crvenilo zrelih trešanja. To je glazba iz kojih proizlaze simfonije, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja. Spuštam kapke i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte, padaju ostavljajući za sobom srebrni trag. To je dokaz da sam ja u stanju iz duboke tame vidjeti svjetlost i stvarati moje boje, da su svijetlost i tama sjedinjene u moju svijest. Moje boje su lijepe i razlikuju se od duginog spektara, one stvaraju trenutak u kojem se mojim tijelom širi spoznaja. Tu nema crvene niti plave boje, nema tonova zelene niti ljubičaste, ja ne vidim narandžaste nijanse nego uistinu osjećam njihove titraje i čujem njihovo nastajanje. Moj trenutak postaje kugla slična zvjezdanom nebu. Svaka zvijezda je osmjeh jedne moje ćelije, iz njih me gledaju oči mojih praotaca, svaki njihov treptaj prelazi u novi obliki, vidljivi pokret mojih sveukupnih gena koji su se prenosili kao cjelina s praroditelja na potomstvo sve do mene. Boje postaju simfonija mog postojanja. Dupla spirala svojim titrajima odbrojava nanosekunde i ja u kugli trenutka vidim san. Gravitacija, ona najslabija od četiri osnovne sile, djeluje na svijetlost i zaobljuje prostor, mjenja mjesto zvijezda na velikom nebu. U kugli trenutka vidjeh kako iz mog genoma izlazi trag svijetla i obasjava moju spoznaju, vidjeh i kako treptaj jedne druge ćelije pomrači izvor i osjetih promjenu treperavih očiju mojih pređa. To je bio časak pomrčine mog unutarnjeg sunca, gravitoni u mojim strunama su unutar trenutka zablještali novim dimenzijama. Neki do tada nepoznati oblici zatitraše i ja vidjeh nijanse boja u tonovima i ritmu, to arkadijski kamenjar u mojoj svijesti odzvanja stupajem gole noge o tvrdo tle. Vrijeme boja me pozva na svjesnu spoznaju. Očuh tonove panove frule, vidjeh pastelne tonove Arkadije i osjetih ljubav. To mladi pastir svirkom na trstenici svoju mrtvu dragu doziva. Pastorala svijetla zablješta pred mojim unutarnjim očima. "Sva gora ječi od frule, moja me draga ne čuje." prepoznah melodiju i vidjeh suze na obrazu sna, začuh jecaj u smiraju vjetra. "Sva gora ječi od frule......." svira pastir i uspavljuje stado. Boje, prekrasni tonovi djetinjstva zatvoriše još jednom kuglu trenutka. Iz mojih struna zabruji glas, zlaćana spirala zatitra davno slušanom pjesmom: "Pastirče drago i milo, što si se tako snuždilo...............", a osmijeh iz jedne ćelije zaustavi trenutak. Ljubav, san, pripadanje plemenu, bezbrižnost, toplina i sreća se spojiše u novi spektar boja iz kojeg zatitra neopisivi doživljaj. "Uzmi frulu pa ga odsviraj" začuh ponovo isti glas u istom osmjehu iz prošlosti. Trstenica u mojoj ruci zatreperi tonovima sna. "Zvijezde nad tvojim čelom nemogu umrijeti Ljepotom neba okrunjena u tvom podnožju na kamenoj postelji rijeka se jutrom oblaći a ljubav bdije među zvijezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti i kamenom posteljom se prospe srebrena ljepota čuvarice naših snova" Boja spokoja, moja do tog trena bezimena boja zvukom trstenice zatvori trenutak u vječnost postojanja.

subota, 19.07.2008.

100 dana ljepote Ovo je moj jubilarni stoti tekst koji dijelim s vama dragi moj virtualni prijatelji. 100 dana ljepote je ostavilo neizbrisive tragove u mom srcu. Hvala vam dragi moji na sudjelovanju u mom misaono- osjećajnom svijetu, hvala na svakoj toploj riječi, na svakom komentaru. Danas jedna kratka ispovjest, u stih sliveni osjećaji iz nekoga davnog vremena. Tražila je sreću, vjerovala srcu i zaboravljala tijelo. Voljela je ljubav i svijet bogova ali tada još nije znala da ništa nije prljavije od čiste ljubavi, ljubavi koja tijelu ne dozvoljava sva ona djelovanja za koja je stvoreno. Sanjala je dječaka očiju boje sna, čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja u njenom još nedosanjanom snu, da osjeti na njegovim dlanovima ritam svog imena, a tijelo je umiralo, venulo za nedoživljenom željom. Sjećala se svojih snova olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan, beskrajnu prazninu. Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nije ju mogla zaustaviti. Žena stoji i osluškuje nerazumljive tonove prošlih dana, muzika izgubljenog vremena joj para uši, a on je željela čuti muziku suncem probuđenog dana, ali kaos je bivao sve gušći, sve teži, sve veči...... Bijela golubica poletje ka nebu! Ona pruži ruke i iznenada potpuno neočekivano na dlan joj sleti ptica čudesnih boja i velika tišina, čudesna tišina, čarobna tišina zaustavi tonove izgubljenog vremena. Žena zatvori oči i osjeti toplinu, bezglasnu, nepokretnu toplinu svitanja i ljepotu uzbuđenja. Iza spuštenih trepavica vidje rađanje sunca i treperenje života i kao u zrcalu vidje svoj lik u očima boje sna............

petak, 18.07.2008.

Ah ta ljubav U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili puta ka jednom novom, tek nastajućem, dvojstvu, osjetih da među zvjezdama nema mostova.............. Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli........ tišina u kojoj začuh treperenje davnih snova i tvoje misli..... zapljusnu me istina naših prošlih vremena. sve što šapćeš ženo to nije samo naše, netko je i prije pio iz iste čaše, mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu...... I ja shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila, ako mačka voli ljubav dobija kandže, ako dijete voli ljubav je puna stida............ U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Tebe osjetih nježnije u sebi, tebe kao kišu sreće, tebe kao rastopljeno sunce i cvjet jedan planu za svo ono cvijeće što je ostalo u tami......... za sve što nije cvalo i u jednoj ruži danas cvate mnoštvo prošlih ruža.

četvrtak, 17.07.2008.

Moje KOPLE Kople od tri ili četiri stiha su španjolske narodne pjesme. Izrastale su u 16- om stoljeću. To su male pjesme, pjevane uz gitaru, vjerovatno najprije pri različitim svetkovinama, vjenčanjima, žetvenim slavljima, dionizijskom krštenju vina...........a kasnije pri svakom veselju diljem Andaluzije i Kastilje. Kroz stih je narod izražavao svoje osjećaje, britko i jasno. Kople su slične našim dvostisima iz Slavonije i Banata.......takozvanom bećarcu. Moj je uzdah otišao, otići će i tvoj s tugom, ako se sretnu, što će reći jedan drugom? Ja ne pjevam, ne sviram gitaru, ali sinestezijom mojih osjetila gledajući beskraj ovog ljetnog neba čujem simfoniju mora nad meni najdražim gradom na svijetu. Osluškujem zvuk orgulja i krik galeba i šumove snenih vala, dok lice voljenog grada miluje ruka nježnog maestrala. Grad mojih praotaca vječnu ljubav treba u ljepoti sunca i treperavim očima neba. Vidim te dragi grade u simfoniji mora u bljesku svake zvijezde u snu dok budi me zora. a onda se sjetih školskih dana i šetnji Kalelargom, Novom rivom, lutanja kroz Fošu do Četiri kantuna i prvih ljubavnih boli. Tko bi znao što se zbiva u smetenom srcu mom, govorim si, ne volim te, a luda sam za tobom. Moji jadi bijahu vali morski vali što se nižu: netom jedni odu drugi jadi eto stižu. Završit će ljubav moja završit će i moj vaj, završit će jadi moji svemu će doći kraj. Ja nisam više ona što jučer stihove plave i pjesme profane stvaraše, u čijim noćima slavuji prebivaše, a cvrkut ševe zoru najavljivaše. Postadoh gospodaricom vrta mojih snova, vrta u kojem žar mladosti moje se mirisom bijelih ruža, mirisom sjete i tihog nespokoja danonoćno širi. Da, doista odrastoh do djeteta.

srijeda, 16.07.2008.

Ljubav prve žene Ponavljam već objavljenu pjesmu, ali jučerašnju i današnju sam jednom davno napisala u paru. Nekako su kao blizanke jedna bez druge su malo osakačene............nadam se se oni koji su pjesmu već pročitali neće dosađivati. Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti ne znaš s kojeg prozora pozdravljam, u noći, tvoju zvijezdu i tvoj put k meni. Ti nisi shvatio da je ljubav bila uvijek tu, da je pružala svoje nevidljive, nježne ruke i izgradila dvorac od pjeska i pjene, hram u kojem smo je nerazumjevanjem nemilosrdno bićevali, često je se odricali, i na koncu na žrtveniku sna kao nedužno janje žrtvovali....... za šta? za neki drugi život? za neku veću sreću? za neki novi san? A ona se uzdigla iz pepela sna, i kao ptica Fenix poletjela, za našim rastavljenim koracima, da brani srca od prevara. Ti nisi shvatio da je ljubav uvijek bila i ostala tu u nama. Ljubav, bićevana, zaboravljana, žrtvovana, oplakivana, ljubav je obukla novu haljinu i ljepša nego prije gleda nas drugim očima, miluje drugim rukama, ljubi drugim usnama, ali ljubav, ljepotica života, kraljica srca, braniteljica sna je ostala tu u nama. I ja šapćem Ljubavi Promjenio si se ljubavi moja. i ja volim tvoje promjene! i ja od tebe ne tražim ništa, jer tvojim postojanjem imam sve, imam osjećaj, sreću na izvoru, ljubav na licu, ljubav u pogledu, ljubav tu vječnu ljepoticu sna. Mogu je dodirnuti, nositi, u njoj se skrivati, na njenom ramenu zaspati. Ljubav je sunce, kiša, vjetar, jezero u kojem se kupam, haljina koju oblačim, postelja na kojoj spavam. Promjenio si se ljubavi moja, i ja volim svaku tvoju promjenu, jer jednostavno volim Ljubav

utorak, 15.07.2008.

Ljubav druge žene Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka. Luis Borhes Ljubav je poput otoka sreće, beskraj ljepote i snova. Lubav ta čudesna droga kojom smo opijani prije rođenja, neuništiva energija, nesalomljiva snaga našeg postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutna kao zimski vjetar. Ti si samo druga žena, oprosti, ali ti ne znaš zašto je vuk pojeo Crvenkapicu i kako se lisica smije. Ti si došla kasnije i ne možeš znati koliko se ljepote krije u slavlju petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog, osamnaestog rođendana niti koliko nježnosti daruju dlanovi u kinu za vrijeme dosadna filma. Ti si srela muškarca i ne možeš znati koliko se ljepote krije u zabranjenim zagrljajima u poljupcima u mraku pred vratima roditeljskog stana. Ti si samo druga žena oprosti ali ti ne znaš da on voli Preverta, Lorku, Jesenjina, da je želio prihvatiti manire velegrada, da je uživao u teatru iz pozornice, da je volio jutra na trgu cvijeća, miris svježeg peciva i tek ubranog cvijeća. Ti si tek druga žena i ne možeš znati koliko je nježnosti i nevinosti skrivalo njegovo mlado srce, u sretnim trenutcima između djetinjstva, mladosti i zrelosti, između mature i diplome između anatomije i biologije fizike i kemije između sna i jave. Ti si strpljiva, ti si dobra ti si mu poklonila vjernost do groba, ali ti si tek druga žena i nisi mogla osjetiti što znači rastanak na par dana, na par mjeseci ili onaj zauvjek, a ljubav je bila još tu skrivena duboko u nama. Ti se žrtvuješ, ti si samozatajna, ti si žena, ti si majka njegovoj djeci, ali mu nisi ljubavnica, ti si tek druga žena i nisi osjetila da njegovo srce treperi strunama violine, da voli ples u oblacima, i kule od pjeska u mislima. Ti si ga zavoljela, a nisi osjetila da on treba ljubav, a ne navike, ti ne vidiš sebe u njegovim očima jer nisi naučila gledati srcem, osjećati sluhom, slušati očima. Ti si tek druga žena ponizna, brižna, poštena ali tek druga žena jer ne znaš obrisati tugu s njegova lica, ne znaš osmjehom skinuti brige s njegova čela, ne znaš ga šapatom uspavati, poljubcem probuditi Ti si tek druga žena, ljubomorna na njegovu mladost ti sebi i njemu kradeš trenutke, jer nisi osjetila da se LJUBAV tiha, nezvana i sama jednoga dana skrila duboko u vama. Ti ćeš ostati tek druga žena ako ne čuješ ljubav u njegovom pogledu, ne prepoznaš svoj lik u njegovim očima ne dozvoliš mu da se ogleda u tvojima. Bit ćeš vječno druga žena ako ne spoznaš da je ljubav kao Itaka daleka, sva od zelene vječnosti, a ne od čudesa, oaza u koju se samo sretni uvijek vraćaju.

ponedjeljak, 14.07.2008.

Dedalus u liku mladog umjetnika Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples stringsa, superstruna mog najdubljeg osjećaja. Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje. Svjetsko znanje je proširilo svoj zagrljaj, Giordanova svjesna spoznaja, koju je odjenuo haljom ljubavi i nazvao imenom boginje Diana, je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit, djete u meni, uvijek nasmiješenu ludu koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja. Postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu. Iznenada vidjeh modernog Dedalusa u portretu mladog umjetnika. "Vi tražite ljepotu trenutka?" upita me Dedalus "Ljepotu kao pojavu, njenu fenomenologiju " odgovorih "Oduvjek su postojala tri uvjeta za njen stvarni doživljaj, integritet, simetrija i izraz. Kao prvo, svjesnom spoznajom izdvajamo nešto što osjećamo kao hipotetički lijepo od ostatka univerzuma, a onda to integriramo u osobnost i osjećamo da li je to dio našeg doživljaja ili spoznajemo da je to tek nešto izvan nas. Ljepota je uvijek dio nas, jer jedino tako možemo osjetiti ravnotežu i simetriju njenih djelova u nama. Konačni izraz ljepote ostvarujemo svjesnom spoznajom odnosa među njenim djelovima." Joyce- ovski zaključi Dedalus. "Kakav mora biti taj odnos" upitah nesigurna "Savršen, jer sve što je lijepo ima dušu koju moramo osjetiti, dušu u kojoj su sjedinjeni svi njeni djelovi. Duša i mudrost ljepote je izraz koji nas obasjava svjetlošću estetske spoznaje." "Dakle sjaj i tajna umjetnosti življenja i svjesnog postojanja leži u odnosu izraza i stvarnosti naše spoznaje ljepote." prođe iznenada nova misao mojom svjesti. Osjetih ples Fauna, svoje svjesno postojanje u univerzumu utjelovljenog uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako konačno vraćam tijelu pravo postojanja. Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti energije mojih osjećaja. Smisao života dobija ljepši oblik kroz moju stvarnu životnost, koju ostvarujem otvarajući vrata života mom utjelovljenom umu. Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Giordanova svjesna spoznaja, udisaj koji hrani i širi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni, postaje snaga mog postojanja i pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u veliki široki svijet istinskog postojanja.

nedjelja, 13.07.2008.

Vjenčanje nije bilo odgođeno!!!!!!!! Ovo je priča o ljubavi koja je trebala biti okrunjena vjenčanjem, ali joj njih dvoje nisu dozvolili da postane navika. Trebali su izgovoriti ono presudno "DA" jednog sunčanog majskog dana u šest sati popodne. Sve je bilo spremno, u zraku se osjećalo proljeće, s neba je kapalo zlato, povjetarac je donosio mirise mora u skupim kičem okićenu dvoranu, najskupljeg hotela u uvali njihovog djetinjstva. Mladoženji su stavili bijelu ružu na rever crnog kaputa. Njegov kum je držao u ruci jastučić od plavog satena sa dva zlatna kruga okovana biserima. Mladenka je, s bijelim orhidejama u kosi i vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža, čekala trenutak. Njenih šest pratilja s bjelim ružama u kosi i lepršavim haljinama od plavićastog satena su pridržavale njen veo satkan od skoro nevidljivih niti bijele svile. Za taj trenutak izgrađen oltar je blještao ranjenim Isusovim srcem i baroknim aneđelima. Svečenik u odori od zlata, sa velikom knjigom sudbine u rukama, je pogledavao na sat. Ponosni roditelji diplomiranog pravnika i diplomirane lječnice, sa smješkom pobjede na licima, su bili spremni. Okupljeni svatovi u najskupljim odorama su bili spremni. Renesansni stol kupljen za taj trenutak je bio krcat poklonima. Tišina, ogromna tišna u kičastoj dvorani je negovještala trenutak. Veliki zidni sat, kupljen za ovaj trenutak, u najskupljem butiku starina, razbi tišinu. Šest udaraca pozlaćenog zvona konačno najavi trenutak. Orkestar u uglu kristalne dvorane je počeo svirati vjenčani marš. A onda odjednom, iznenada, za sve prisutne neočekivano, sve je bilo prekinuto, vjenčanje nije bilo odgođeno, vjenčanje je bilo zauvijek otkazano. Priča koju vam pričam je duga priča, teško ju je ukratko objasniti, ne smije se polovično ispričati jer onda priča ne bi imala smisla. Priču se nesmije ni šaptati jer to je istinita priča o ljubavi. Svi prisutni su se pitali zašto je vjenčanje otkazano, a jedino su njih dvoje znali da je tako bolje. Mladić i djevojka su držeći se za ruke rekli svečeniku da ode, oni su kumovima i pratiljama rekli da vjenčanja neće biti, oni su prisutne zamolili da odu. Sunce se spuštalo ka zapadu kada su ostali sami pred oltarom u kičastoj dvorani, sa orkestrom koji je svirao tonovima argentinskg tanga, najlješu baladu o ljubavi. Mladić je zagrlio djevojku u vjenčanici od pjene, satkanoj od latica bijelih ruža. Plesali su svoj prvi tango, onaj koji ih je na maturalnoj zabavi uveo u carstvo ljubavi. Orhideje u njenoj kosi su ga potsjećale na veče njihovog prvog zagrljaja. bježeći iz kičaste dvorane plesali su svoju slobodu do velike terase nad morem koje se u tom trenu umirilo. Na pjesku se, kao u njihovom davnom snu, otvori velika Jakobova školjka. Boginja ljubavi ih primi u svoj zagrljaj. Ljubav se kao dašak maestrala polako vraćala u njihova srca, ljubav odbjegla od navika, od obećanja, od uvjeta, od moralnih predika, od tuđih očekivanja, od odabira prostora za slavlje, od nadmetanja čije će vjenčanje biti veličanstvenije i skuplje, ta ista ljubav ogrnuta plaštom sazrijevanja srca se u tom sutonu ponovo vratila i ostala zauvjek u njihovim srcima. Nećemo se vjenčati ni danas, ni sutra, nikada se nećemo vjenčati, mi ćemo se samo voljeti, govorili su vjetru koji je njihov glas sjedinjavao s pjesmom o ljubavi i tonovima simfonije njihova zajedničkog sna.

subota, 12.07.2008.

Volim te Jutros sam među suzama boginje svitanja pronašla ljubičice osjetih miris ljubavi i zaboravih zaustaviti snove..... Ljubičasti tepih u predvorju dana i tisuće zrcala u mozaiku moje duše. Volim te, rečenica sa zakrpama, otrcanost mašte??? ali je te volim, kličem svitanju. u ime čega??????? u ime prošlosti??????? ne ja te osjećam kao svježinu u zagađenosti zraka kao lijek protiv svih bolesti koje nagrizaju ljepotu trenutka Volim te........ zbog sjedinjenja uzbuđenja i tišine Volim te....... i to je knjiga o iskrenosti bez korekture, bez svilenog uveza. Brevijar ispisan kišama, milovan vjetrovima, skriven od prolaznosti u alejama želja u krošnjama stoljetnih kestena. Volim te...... to je knjiga ne procjenjiva, ispisana s najvrijednim slovima, pisana suzama, knjiga iskrenosti i želja, bez završne riječi, bez mjesta u bibliotekama. Volim te....... u ovom ludom svijetu pohlepe, svijetu nevjere, svijetu zlih misli. Volim te............ i nedozvoljavam paucima da ispletu mreže oko snova, da prašina oduzme ljepoti trenutka sjaj i snagu Volim te......... da zaustavim umiranje nedužnih jer jedan kontinent umire zbog epidemije požude. Volim te......... da dodiri ne postanu opasni da puljubce ne obuzme strah. Volim te.... jer ti si san iz kojeg se ne želim probuditi dok u meni postoji žena i bukti vatra početka. Stojim na ljubičastom tepihu u predvorju dana i pozdravljam treperavu zvijezdu. Venera izlazi iz pjene moga pogleda i smješi mi se. Šapućem suncu koje ubija svitanje kličem danu koji se budi kličem u vjetar i moj glas postaje eho širi se beskrajem odlazi u vječnost da se ponovo vrati k meni u sumrak kada na nebu zasja večernjica. kličem sretna, kličem tebi...... Volim te LJUBAVI MOJA !!!!!!!!

petak, 11.07.2008.

Oči božje Postoji duboko u meni jedno mjesto, do kojeg stižem slijedeći spiralu zlatnog reza, u čijoj su se zadnjoj točki smjestile božje oči, oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto je točka mog prividnog mira, u središtu duše i tijela, točka koja me definira kao svjesno biće i omogućuje mi da vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju u treptajima fine energije, nastale velikim praskom koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka "stvoritelja" zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe. Kada pronađem to mjesto tada prestajem biti marioneta u teatru života, tada postajem sudionik i svjesno spoznajem trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Tada više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više, jer tek tada spoznajem da mi svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči krade 60 trenutaka svijetla, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova koji me hrane ljepotom postojanja. U tom komadiću života spoznajem i ljubav i tada svu mržnju i sva nesretna stanja crtam na komadiću leda i čekam izlazak sunca. Uspinjem se ka vrhu planine i spoznajem da sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim i tada govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i "oči božje" u meni mi dozvoljavaju da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi. Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi da bi ih slušala u beskraju trenutka kada se otaplja leda mojih tuga i nesreća. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postojii i da ni jučer više nije važno. Trenutak je jedina istina, jer sljedeći je samo moja misaona varka, a sutra možda nikada neće doći. Dugo to nisam znala i čekala sam neki pogodniji trenutak. Danas spoznajem istinu i ako je ne prihvatim , onda ću sigurno žaliti što u ovom trenutku spoznaje nisam rekla da volim, što nisam pružila usne na poljubac, tijelo u zagrljaj, ruku za pomirbu. Gledam Očima božjim i osjećam da je ovo što vidim ono najintimnije i najiskrenije u meni, gledam sebe i u ovom trenutku u sebi spoznajem tajne univerzuma, u trenutku koji postaje vječnost. Sada znam da me se nitko neće sjećati po mojim tajnama i neizgovorenim mislima. Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi.

četvrtak, 10.07.2008.

Od kuda dolazi ljepota? Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trćim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života. Noćas je vjetar odsvirao requiem, ugasio zadnji lumin na oltaru davnih želja i prosuo pepeo nedosanjanih snova. Noćas sahranih vjernost u vrtu tek naslućenih cvjetova, a na horizontu vrisnu zora slaveći fenixov let. U zrcalu ljubavi, u dubini očiju boje sna prepoznah svoj lik, vidjeh odraslu ženu s osmjehom djeteta. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu na srebrenom sagu mjesećine zaplesasmo svoj prvi tango. Muzika njegovih riječi je dodirivala srce....... Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će tada postati vječnost. Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla Tvoje usne su dio mene, a naše ruke u klupku neznanja sjedinjuju stvarnost u vir snova I pričinilo mi se da je vrijeme doista stalo, postalo trentak koji još uvijek traje. Kao ljetna kiša kapala su milovanja širio se ozon sreće. Nebom je klizila ponoć šireći miriš navlažene svile i jecaj tek ostavljenog djetinjstva Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

srijeda, 09.07.2008.

Osamnaest crvenih ruža Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu....... Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje, oživjeti vjetar s planine pojačati sjaj sunca........ A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne. Želio si sreću, a prostor u kojem smo snivali je bivao sve manji. Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika. Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža, tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav. Pokloni mi još jednom osamnaest crvenih ruža. Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, grlila sam malog plišanog medu koji mi je šaputao "Volim te malena moja", tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana otišla tražeći izvor i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav. Sreli smo se jednoga dana na putu ka zrelosti i ja spoznah zabludu. Ti više nisi dječak iz Šenoine tvoje tadašnje slabosti su postale tvoje snage ubio si dječaka u sebi, nažalost ti si danas samo čovjek. A tvoja ljubav? Izgubila se u neprospavanim noćima, zadimljenim krčmama, u mnogim ženskim tjelima. Ti živiš na rubu univerzuma ogorčen protjeran iz sebe samoga ostavljen od sebe samoga mučen od sebe samoga. Postao si mjesečeva skitnica umorni jahač među zvjezdama neumorni gubitnik snova koje smo nekada tkali najsuptilnijim strunama mladosti. A moja ljubav? Ostala je netknuta u onom djelu mene kao sjećanje, kao dobra vila, kao svježina jutra u kojem volim dan, i sunce i život. Ja neznam da li sam i koliko ranjiva jer me nisu ranjavali ljubav je uvijek pobjedila strahove. Ja neznam da li mogu plakati zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna jer ljubav je stvarala moje vrijeme branila sne živjela život. Ti više nisi dječak iz Šenoine, ubio si dječaka u sebi....... a u meni u meni još uvijek živi djevojčica i sjećanja na nedeljna jutra u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe da bi naše igre u pjesku vječno trajale. Ti si ubio ljubav ubijajući sebe u sebi a ja sam joj dala tvoje ime i ona je lijepa ona je jutro u kojem se budim i volim dan, ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu, ona je suton u kojem se pale oči neba............. S njom u sebi ja pozdravljam skitnicu mjeseca i sjećanja na jutra u kojima sam voljela tebe u sebi. Danas imam samo ljubav. I sretna sam. A onda sam jednoga dana u vlaku koji me je nosio ka jugu, srela oči boje sna, oči dječaka sa prašnjavog perona željezničke stanice čijeg se imena više nisam sjećala........ oči koje sam sretala u snovima i osjetih treptaje koje do tada nisam poznavala. Tada spoznah da je izvor ljubavi bio cijelo vrijeme u meni.

utorak, 08.07.2008.

Kao Babilon su bila moja sjećanja Na delti snova, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja Ruke mjesećine raspletoše kose anđeoskog sjaja........ Neptun napušten i sam osluškuje pjev sirena Kao Babilon su bila moja sjećanja, izrešetana košmarom ljepota prošlih i nemogućnosti spoznaje budućih dana. Kao Babilon bez izlaza su bili moj snovi, vrtlog pomućenih stanja, tunel na čijem izlazu je stajalo zamućeno ogledalo, u kojem prepoznah trag tvog postojanja u meni..... Beskrajno more želja, pućina bez tragova spasenja smješeći se jedna velika riba izroni u moj san doplovih na delfinu spasenja u deltu u zagrljaj velike rijeke i mora. U Neptunovom hramu Salicia dotaknu gitaru i prosu plimu sreće. I zbog naših davnih istina, ja odgonetnuh u sebi tajnu, koju sam nosila kao spomen na davna vremena. Odgonetnuh nerješivu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama. Ljubav je bila zatvorena u labirintu prošlih godina, bez propusnice, izgubljena u kaosu života. Osluškujemo, zvukovi nebeske gitare pjevaju ljubav. More i rijeka se grle ljepotom našeg sna. Dva goluba poletješe u nebo krila punih starih i novih snova a na pjesku u obliku dva spojena kruga ostade trag našeg sjedinjenja........

ponedjeljak, 07.07.2008.

Samo ljubav Produljila sam djetinjstvo do zrelosti i iz sobe pune plišanih igračaka jurnula u život noseći pepeo djevojaštva skrivenog u buketu bijelog cvijeća. Gazeći po snijegu u lakiranim cipelama željeli smo sreći odrediti pravac, pobijediti hladnoću........ Skidao si cvijeće iz moje kose, a dah nam se mješao s mirisom vjetra i pahuljica koje su nam kao kristali pokazivale put. stavio si ruke na moja leđa, ah kako sam voljela miris tvoje kože i sudbinu i zimsku noć i vjerovala sam......... i mi smo plivajući uz rijeku pobijedili prolaznost. Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice, razbi tamu zaborava i čista ljepota naših zadnjih susreta spusti se noćas prozirnim stepenicama neba i dotaknu moj prozor zamagljeno staklo zasja očima sreće probuđena milovanjem svjetla osjetih uspomene tragovi tvog tijela oživješe na ružičastom satenu pored mene Na terasu preko usnulog cvijeća u svom ljubićastom ogrtaču penjala se zora. Zatvorila je snove u sunčanu kutiju i prosula svježinu na umor naših zagrljaja.........

nedjelja, 06.07.2008.

Ljubav i moj plavi san Stojim na vrhu planine i promatram kako sunce tone u more.Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta čini mi se kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam. Pobožan čovjek tamo iza oblaka traži rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje čudesnu snagu svog postojanja. Tvoje oči......... prozori tvog unutarnjeg sunca moja sloboda je u vjetru tvoga osmjeha moja tuga taži žeđ na izvorima tvoje sreće krsti me imenom tvoje ljubavi Pružam ruke i one postaju krila koja me nose u plave daljine istine, na izvor početka. Iz oblaka mi se smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, anđeo ljubavi. "Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove. "Ja nisam Odisej." šapnuh "Kreni sa mnom u avanturu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati." "Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." "Čovjek vjeruje u čuda kojima se klanja i u isto vrijeme ih se boji." Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje. Anđeo ljubavi, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem. Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, nego ljubav skupljena u actus purus, primum mobile, ljubav, prvi pokretač koji me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu. Budimo drugačiji od drugih jer mi nismo tek neki ne dozvolimo monotoniji ne dozvolimo kolotečini ne dozvolimo strahovima da nas zaraze. Rastimo u slobodi iza ograda i zidova u kojima je život prevara a vrijeme rob ! Nađoh se na otoku sreće i vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju. Taj veliki otok, godinama skriven u najdubljem dijelu moje svijesti, zasja ljepotom istinskog postojanja u okrutnoj zbilji života. To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u beskrajnom moru životnih promjenjljivosti. Osjetih da su me misli, dotaknute anđeoskom snagom, uvele u onaj još nedokazani dio atoma koji je stvarno nedjeljiv i još uvijek samo srcem vidljiv, onaj dio koji svojim titrajima stvara simfoniju ljubavi koju tek srcem čujem. "Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet sna. Otkrit ću ti istinu početka." začuh još jednom glas ljubavi. Prepustih se i ona me povede na najljepše putovanje moga života. Mi danas djelimo tajne kao nekada ručak u studenskoj menzi Jesi li gladna? Ne volim te? Jedino tamo gdje riječi prestaju, gdje su misli nepotrebne, tamo gdje stvarnost sama od sebe u nama raste, tamo, samo tamo na obali rijeke sreće, tamo možemo posaditi plavo cvijeće !!!!!!!!! Na livadi ispred mojih prozora se prosulo plavo more........Nezaboravak mi se u svakom svitanju nasmiješi.

subota, 05.07.2008.

Ljubav i suze Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao svjetlucavu pućinu. Prišla mu je djevojčica i upitala ga: Reci, zašto su ti suze bijele? Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa. A zašto su suze ponekad zelene? Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč. Reci mi a zašto su suze ponekad crne? Kada više nema suza tada plaču oči crne. Čovjek je gledao prema horizontu, njegove bjele suze su se kao biseri kotrljale niz obraze. Djevojčica je odskakutala niz plažu, a on je šaputao vjetru. Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina. Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama. Ona se otrgla i rekla: Do sutra! Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obečanje. Nasmiješila se i rekla: Ja sam kći Sunca, Tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj. Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze. Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš? Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka. Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je iz kreveta, obukla haljinu i otišla. Čovjek je sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica. U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je, tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja. Prošlost na granici sna i jave, okus izmješanjih previranja duše, mirisi sreće........... Golubica ga je promatrala svojim sivim očima i on vidje suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik. Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni. Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova. Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol. Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće, a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe. Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan. Danas na rubu mladosti, na krhotinama neostvarenih želja, dajmo ljubavi još jednu šansu. Sunce obasjava još uvijek dvorište naše ljubavi, u predvečerje kad zalazi. Obasjava dva mala prozora iza kojih nema više ljubavi ali zrak je još uvijek pun naših snova. Spustimo se u jednom predvečerju u naše dvorište, zagrli me u vlažnoj sobi naše prve bračne noći. Volimo se bez prošlosti bez budućnosti, volimo se u trenutku za trenutak. Jedan je čovjek sjedio na hridi i promatrao kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, su se kotrljale do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih je skupljala i slagala ih u dijadem u svojoj bijeloj kosi.

petak, 04.07.2008.

Zrcaljenje zrcalnih neurona “…zrcalni neuroni će napraviti za psihologiju, što je DNA napravila za biologiju: pružit će zajednički okvir, i pomoći će u objašnjavanju čitavog niza umnih sposobnosti, koje su do sada ostale tajanstvene i nedostupne pokusima. Oni su veliki korak naprijed u evoluciji mozga primata.” V.S. Ramachandran Starogrčki filozof Demokrit je smatrao da iza čovjekove spoznate "stvarnosti", iza onoga što možemo vidjeti, čuti, omirisati ili opipati, iza onoga čije nam postojanje tako jasno i neporecivo svjedoče naša vanjska osjetila, postoji još jedna istinska stvarnost. U onom vremenu o tom "stvarnom svijetu" nije bilo nikakvih svjedočanstva izvan Demokritova uma koji je naslućivao da se u našem mozgu događa puno više od samog preslikavanja svijeta u kojem živimo. On je već onda smatrao da vanjska osjetila omogućavaju samo mračnu spoznaju, kako je on nazvao osjetilnost, a istinska spoznaja, osjećajnost nastaje tek razmišljanjem o osjetilnom. Tisućljeća kasnije je neurofiziolog Antonio Damasio u svojoj knjizi "U potrazi za Spinozom" potvrdio istinitost tog razmišljanja, objašnjavajući razliku između osjeta i osjećaja. Damasio naziva misao materijalizirani osjećaj. Dianoetika, umjeće razmišljanja je sposobnost kojom osjećaje možemo oblikovati u ideokinetičke, misaone slike, nazvati ih imenom, i pohranjivati u zrcalnoj galeriji našeg pamćenja. Misaonim mimohodom svaki zapamćeni osjećaj će nam se smješiti iz jednog ogledala i prisjećati nas na trenutak u kojem smo ga spoznali. "Odraz je strujanje likova, slika, idola s objektivnih predmeta u osjetila. Riječ kojom označavamo predmet ili neki čin je njihova sjena." tvrdio je Demokrit i tako prvi govorio o teoriji odraza, zrcalnoj teoriji. Demokritova predodžba o zrcalnoj teoriji stvarnosti je danas dokazana neuroznanstvena činjenica. Priroda našim sluhom sluša, njuhom miriše, očima, u nama samima, gleda samu sebe. Mi nebi bili u stanju osjetiti vanjski podražaj, doživjeti ugođaj da se u našim zrcalnim neuronima oni ne odražavaju kao naše misaone slike i ne potiču naše misli na stvaranje simbola o njima koje posredstvom središt za govor pretvaramo u izgovorene riječi. U mozgu su pronađeni neuroni u kojima se doista zrcali stvarnost. Dok mi gledamo, slušamo, mirišemo ili osjećamo kožom u središtu za vid u mozgu nastaju odrazi tog viđenog čuvenog, mirisanog. Kao u svijetu zrcala to viđeno, čuveno i misano se ogledava i u središtu za govor. Posrednik tog zrcaljenja je naša misao koja, u mozak pristigle, osjete pretvara u istinsku, racionalnu i smišljenu spoznaju. Zrcaljenje je proces s kojim se susrećemo svakodnevno u životu. Već ujutro, kada upalimo svijetlo u kupaoni mi se ugledamo u ogledalu, pri danjem svijetlu se naš lik ogledava u izlozima radnji pored kojih prolazimo. Kada stojimo na obali jezera mi primjećujemo zrcaljenje prirode na njegovoj površini, vidimo svoj lik u sunčanim naočalama osobe s kojom razgovaramo, u stanju smo prepoznati lik drugoga ozrcaljenog u ogledalu. Uzrok tom fenomenu je refleksija svjetlosti od nas, drugih osoba, prirode i predmeta u staklo ili vodu. Zrcaljenje u našim glavama se događa refleksijom naših misli, dakle naša misao izaziva titranje neurona u mozgu i postaje naše unutarnje svijetlo. Kada pišem o središtu za govor, tada mislim na titranje neurona u njemu koje, izazvano našom misli, odaje svoju djelotvornost i u vremenu kada mi šutimo. U tom središtu se zrcali viđeno, slušano i mirisano u obliku imena, a izgovorena riječ o osjetima postaje sjenom predmeta, zvuka ili mirisa, subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Bez naše misli o događanjima i događajima oko nas oni za nas nebi niti postojali. Ta misao je ponekad za nas i nespoznatljiva. Svakodnevica nam to dokazuje. Dogodi se prije nego smo toga postali svjesni, da mi odgovaramo na osmjeh osmjehom, zijevnemo kada netko drugi zijevne ili spontano otvaramo usta dok žličicom hranimo maleno dijete. Prema tome u našem mozgu se događa puno više od same svjesti o situaciji u kojoj smo se našli, u njemu dolazi uistinu do zrcaljenja tih situacija i naš mozak nas titrajima svojih neurona, potiče da činimo upravo ono što je netko drugi pored nas učinio. U našoj glavi se javljaju isti titraji kao i u glavi onih s kojima razgovaramo ili koje promatramo. To svojstvo našega mozga često nesvjesno koristimo u svakodnevnom životu imitirajući pokrete ljudi koji nam se dopadaju, oponašajući njihove geste, prihvaćajući njihovo držanje tijela. Često, nesvjesno, projiciramo u sebe i neke štetne ili bar nekorisne spoznaje. Misaona slika koju smo nesvjesno arhivirali u svojim unutarnjim zrcalima nam često odmaže pri svakodnevnim pokretima. Kada sam bila mala djevojčica u našoj dnevnoj sobi je bilo veliko kristalno ogledalo uokvireno ramom od crnog izrezbarenog drva. Stojeći pred njim ja sam tada pokušavala zamisliti što je Alica otkrila iza zrcala, otkriti u kakav je svijet ušla? Igrajući se Alice ja sam srela zanovijet i zaprepastila se da biljka zna govoriti. Odjednom je svo cvijeće progovorilo. Mislila sam bezglasno u sebi i sve su zamišljene biljke i životinje oko mene, na moje veliko iznenađene, pomislile u zboru. Dole u vrtu ispred kuće svi kukci imaju imena, ali se ne odazivaju kad ih zovem, pomislih prisjećajući se priče, a moj zrcalni komarac se pita "što im vrijede imena, ako se na njih ne odazivaju". Začuh doista glas komarca i vidjeh ga svojim unutarnjim očima. Tada sam u svom svijetu iza zrcala nesvjesno vodila dijalog sa prirodom, prozivala ptice, životinje, razgovarala s lutkama i uistinu dobijala odgovore. Napustivši djetinjstvo i svijet igre sam prestala voditi unutarnje dijaloge, ali oni su dokaz da bezglasno, misaono imenovanje bića i predmeta pobuđuje naše središte za govor, mi tada svojim unutarnjim ušima čujemo kako trava raste, kako pupaju ruže i ponekad uistinu osluškujemo tišinu. Sada se iz izvedenih pokusa zna da se predmeti odazivaju na naše pozive, pogotovo na imenovanje njihove uporabe. Promatrajuće akcije vidnog polja u kori velikog mozga i reakcije na to djelovanje u govornom polju, znanstvenici su zaključili da svi viđeni predmeti, radnje, biljke i životinje komuniciraju s nama, davajući nam bezglasni ali za naš um čujni odgovor u samom mozgu. Čitajući novo spoznate istine o djelovanju našega mozga, one mi potvrđuju moje djetinje istine i danas, razmišljajući o postojanju zrcalnih neurona u mome mozgu, meni postaje jasno nastajanje misaonih slika u mojoj svijesti. Dok promatram u proljeće kako se drvo ispred mog prozora zeleni, jasno mi je da se njegova slika zrcali u mome mozgu, a u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni titraju superstrune i stvaraju simfoniju o buđenju prirode, moj um čuje moju misao o njemu. Kada mislim na mog crnobjelog mačka onda se on uistinu javlja u mom umu, odgovara svojom slikom na moj misaoni poziv. Zrcalne ćelije mi odaju i osjećaje drugih i omogućuju mi suosjećanje s njima, ali isto tako odaju drugima moje osjećaje. Jedan srdačan osmjeh govori više od tisuću riječi, prolivena suza na tuđem obrazu izaziva osjećaj tuge u meni samoj. Misaonim opetovanjem doživljaja susreta s dragim prijateljem, uključuju se uvijek i nova zrelija iskustva i razmišljanja, pa tako moja samoosjećajnost izrasta u samorazumjevanje i dodatno dobiva kontekstualnost. Ja iznenada u sebi osjetim drugačije titraje i izgovaram ono što osjećam: "Razumijem te iz svog vlastitog iskustva, gledajući i slušajući tebe, vidim i doživljavam samoga sebe kao da sam ti." Da bi uistinu spoznali postojanje zrcalnih neurona u našem mozgu, pođimo u teatar i promatrajmo glumca. Glumac je prvi stupanj u aktiviranju zrcalnih neurona, on ih pobuđuje podatcima iz teksta i ostvaruje maštom, stvara u sebi lik koji glumi i zahvaljujući zrcalnim neuronima on uistinu u tom djeliću vremena i postaje taj lik. Pročitano se zrcali u njegovoj duši pa on izvodi i, u tekstu opisane pokrete u vidljivu sliku. Dokazivanje postojanja zrcalnih neurona je jednostavno objašnjeno primjerom sa probe scene branja breskve na pozornici: "Podignut ću ruku i upitati sebe samoga: Kad bih ja stajao ovako a iznad mene visjela breskva, kako bih trebao postupiti i što učiniti da je uberem? Treba povjerovati u tu zamisao, vidjeti breskvino drvo puno plodova, poželjeti breskvu, pružiti ruku prema njoj i vi će te ubrati breskvu, mrtva poza će se preobraziti u živu, istinsku radnju. Osjetite samo istinu u toj radnji i odmah će vam sama priroda doći u pomoć. Samo priroda zna potpuno upravljati našim mišićima, pravilno ih naprezati i opuštati." pisao je za glumce Stanislavski u svojim knjigama "Rad glumca na sebi" Kao što sam kao djevojčica ulazila u svijet zrcala i postajala Alica, ja danas sjedeći u gledalištu teatra doživljavam lik, glumeći u sebi glumca. U tom komunikacijskom lancu od autora preko glumca do mene, glumac predstavlja zamišljenu sliku djelovanja sustava mojih zrcalnih neurona. On postaje kristalna prizma u kojoj se prelama svijetlo pišćeve ideje i postaje za mene vidljivi spektar. Moji zrcalni neuroni su zapravo glumac u meni. Preko tog, svog, glumca ja vidim, čujem i razumijem autorovu misao. Pokret je osnova svake umne djelatnosti, pokret, pa bio to samo pokret naših moždanih ćelija, treptaj naših očiju, titraji zraka u našim ušima ili misao o nečemu lijepom. Promatranje izaziva isto pokret u mojim moždanim ćelijama, pa promatrajući svijet oko sebe ja još uvijek učim, jer on sudjeluje i sudjelovat će vječno, u ponašanju svakog od nas. Pukim promatranjem tog svijeta, u našim glavama nastaju njegove slike i mi, naizgled ne čineći ništa, razvijamo i mišljenje o njemu. No to još uvijek ne znači da ja razmišljući preslikavam elemente iz stvarnosti. U mojim se mislima ta stvarnost uistinu odražava u svoj svojoj dinamici i živi svoj ritam poput moga tijela ozrcaljenog u velikom kristalnom zrcalu. Mozak ne reproducira stvarnost, nego uvijek iznova stvara novu pokretnu sliku stvarnosti. Vjerujte mi, zrcalni neuroni postoje u našim glavama, uđimo misaono u taj kristalni labirint i pokušajmo u njemu vidjeti, čuti i osjetiti sebe samoga. Krenimo zajedno, kao što je to davno učinila Alica na putovanje vašom zemljom čudesa, uđimo u svijet iza vaših zrcala. Sjetimo se ponovo prvog tanga. U vašim zrcalnim neuronima uistinu vidite salu u kojoj se jedan nasmješeni dječak pred vama naklonio i pozvao vas na ples, a i vi nekadašnji dječaci sigurno pamtite oči djevojčice koju ste izabrali za svoj prvi tango. I tadašnji osjećaj se sigurno zrcali u vama. Zatvorite oči, ona davna muzika se isto tako budi u vama i isti ritam vas nosi ponovo zamišljenim parketom. Dva koraka lijevo, jedan desno i vi ponovo treperite tadašnjim žarom. Osjećate pokret u sebi i naslućujete pokret partnera. Plesati može onaj koji je u sebi osjetio ritam, svoj ritam koji se onda lako sjedinjuje s tuđim. Oni koji to ne osjete spotiću se, gaze tuđe cipele, gube korak, neprestano broje u sebi i neosjećaju ni svoj ni tuđi ritam i pri tome tvrde da ne vole plesati. Stareći mi smo prestali odlaziti na ples zbog susreta, upoznavanja i ljubavi, prestali smo plesom izražavati osjećaj jer mi danas obično plešemo tek toliko da bi plesali. Mnogi odlaze na tečajeve plesa da bi se pokretali ne osjećajući uistinu izvor tog pokreta u sebi. Ponekad, pri zajedničkim feštama, promatram prijatelje pri plesu. Korektno uvježbani koraci, na licima osmjesi bez odraza osjećaja u njima, pogledi koji ne traže uzbuđenje u tuđem pogledu. Tango je ples u kojem oči, uši, nos i dlanovi neprestano stvaraju osjete u nama. Pokušajmo, kao nekada davno, te osjete ponovo pretvarati u osjećaj koji ćemo pamtit. Tango bi trebali uvijek doživjeti kao tri minute ljubavi, tri minute koje nas vrate u vrijeme sazrijevanja, tri minute koje obnove vatru ljubavi u nama, vatru koja je s vremenom počela jenjavati. Pokret tada uistinu izvire iz dubine tijela i širi se kao plamen, uzburkava krv, osvježuje mozak, hrani ga novom svjesnom spoznajom istinskog postojanja. Tada korak nije važan, dva lijevo, jedan desno izviru iza trenutka i uistinu postaju trenutak u kojem trajemo. Umijeće pokreta se tada zrcali u našim neuronima, postaje dio nas prelazeći u lakoću našeg svakodnevnog pokreta. Bilo koji oblik plesa je medij kojim osjete pretvaramo u osjećaje, a osjećaji tada našim pokretom postaju spoznatljivi i vidljivi. Vječni motiv na plakatima za najavu pretstavljanja Argentinskog Tanga, su žena i muškarac u pokretu koji ponekad znači tugu, nesreću, nezadovoljstvo, a ponekad ljubav, blizinu i zagrljaj. Slike žene i muškarca u pokretu Flamenca samo nagovješćuju želju za blizinom bez zagrljaja koji to odaje. No i jedan i drugi ples su u isto vrijeme izraz osobnosti. Tango izražava sklad i lepršavost, a Flamenco postojanost i čvrstinu pokreta. Pokretom se žena i muškarac približavaju i udaljavaju i pričaju nam tužnu ili sretnu priču. Pokušajmo probuđenim osjećajem pri zamišljenom plesanju Flamenca spoznati držanje tijela. Flamenco je ples koji izrasta iz čvrstine tijela i dozvoljava rukama ljepotu pokreta, a nogama čvrstinu koraka. Stabilizirana zdjelica i rameni pojas oslobađaju kralježnicu za okrete u njenoj spiralnoj dinamici, a glava lebdi kao balon iznad tijela i slijedi osjećaje koji se taktovima gitare rađaju u plesačima. Stanite pred ogledalo i prisjetite se držanja tijela Flamenco plesačice i plesača, ili jednostavno izrežite jednu fotografiju i stavite je pored ogledala. Uđite misaono u svijet iza zrcala. Pokušajte svoj uspravni stav u zrcalu usprediti sa slikom plesačice. Zrcaljenje vašeg tijela u ogledalu izaziva u vašim mislima nesigurnost. U prvi tren vam se čini da je nemoguće ostvariti perfektno držanje plesačice, čak vam se čini da je njeno držanje neprirodno, nekako ukočeno. Nemojte zaboraviti da je to što vidite na zidu samo nepokretna fotografija na kojoj ne spoznajete ritam i ne vidite pokret tijela. Zatvorite oči i pokušajte u svojim zrcalnim neuronima vidjeti sebe u slici plesačice. To je trenutak u kojem možete osjetiti sve nepravilnosti u vašem držanju. Udahnite i pri tome opustite sve mišiće, dozvolite vašoj prsnoj kosti da se podiže i da tim pokretom pomiče vaša ramena natrag i spušta lopatice niz rebra. Vi tako izvedenim udahom rastežete trbušni mišić i vraćate mu snagu da se pri izdahu uvlači u trbušnu šupljinu i stabilizira struk. Pokušajte nekoliko trenutaka zatvorenih očiju osjećati vaše tijelo pri svjesnom disanju. Pri uzdahu se vaša rebra podižu, pri izdahu se spuštaju. Kralježnica se cijelom svojom dužinom isteže prema stropu, glava lebdi iznad Atlasa. Udahnite još jednom polagano i dugo i pri tom nedozvolite vašim ramenima da se podižu, ona moraju ostati nepokretna u stabilnom ramenom pojasu. Izdišući polako i jednako dugo vi uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu ne dozvoljavate prsnom košu da se spusti prema zdjelici. U vašim zrcalnim neuronima se polako mjenja slika vašeg tijela, vi osjećate svoj pravilnim disanjem probuđeni ritam, spoznajete dinamiku vašeg uspravnog stava, lakoću u vašim rukama, čvrstinu u stopalima i uistinu postajete plesač ili plesačica Flamenca. Promatrajući se u zrcalu pokretom mijenjajte stav i uspoređujte svoje svakodnevno držanje sa slikom koja vam se ukazuje pred zatvorenim očima. Nemojte me krivo shvatiti, ovdje se neradi o prisiljavanju tijela, ovdje se radi o umijeću pokreta kojim možete odteretiti preopterećene dijelove vaše kralježnice i aktivirati potrebne mišiće za održanje njene čvrstine i valnospiralne dinamike. Cilj ovoga što vam predlažem nije da po svaku cijenu želite ostvariti držanje kao plesačica na gornjoj slici, nego da promatrajući se u zrcalu otkrijete slabe točke iz kojih onda izrastaju nepotrebne napetosti mišića i bolovi. Spoznavši disanjem pokretljivost vašeg prsnog koša i čvrstinu vašeg struka vi se možete posvetiti položaju i pokretima vaše zdjelice i glave. Ruke neka za sada jednostavno budu opuštene u neka se lagano pokreću iz ramenog zgloba, tek toliko da osjetite titranje u njihovim mišićima. Stopala sa svoje tri uporišne točke sigurno održavaju vaše tijelo u uspravnom položaju u omogućuju vam održanje ravnoteže. Zapamtite osjećaj i čvrstinu koja se pri tom u ovom trenutku nametnutom vam držanju u vama javlja. Opustite mišiće i vratite se u svoj "normalni" položaj i promatrajte što se događa sa vašim tijelom. Pretpostavljam da će se vaš prsni koš suziti i pasti prema zdjelici smanjujući razmak između nje i rebara. Vaš struk će se proširiti, a trbušni mišić skratiti gubeći čvrstinu. Leđa će se zaobliti, a glava će pasti među ramena koja su se uvila naprijed. Prsni mišići će se skratiti. Nemojte pokušati povlačiti ramena natrag jer time izazivate napetost u mišićima vrata i leđa, a ne postižete željenu promjenu. Udahnite ponovo duboko i polako opuštajući sve mišiće. Prsni koš će se proširiti i podignuti, a ramena će se sama od sebe vratiti natrag i neutralni položaj. Držanje tijela je ovisno o vašim pokretima, a ne o prisiljavanju na mirovanje njegovih dijelova. Umijeće pokreta, izrasta iz vaših misli i spoznatih osjećaja koji se pri željenim promjenama u vama rađaju. Dok se promatrate u ogledalu u vašem mozgu se zrcale slike tih vaših pokušaja, ono malo čudovište u vašoj glavi dobija nove poticaje i pamti ih. Homunkulus dobija kralježnicu i počinje treperiti njenim malim mišićima. Ponavljanjem pokreta pred ogledalom vi u svojoj glavi stvarate galeriju novih senzomotoričkih slika. S tim bogatsvom u sebi bit će vam lakše u svakodnevnim situacijama spoznati od kuda dolazi napetost vaših mišića i iznenadni bolovi, te koji putevi vode do oslobađanja od njih. Kažem putevi jer je i opuštanje mišića pokret, opet vaše umijeće.

četvrtak, 03.07.2008.

Svijest o tijelu iliti mudrost tijela Sve što u našem životu ostvarimo proizlazi iz našeg znanja o nečemu i večinu onoga što posjedujemo smo postigli znanjem. Ovo je jednostavna i suhoparna misao proizašala iz moga uma i napisana bez imalo osjećaja i poetičnosti. Opčenito prihvaćeno mišljenje je da je znanje konkretno, određeno formulama, zakonima i definicijama o nečemu. Krenuvši u školu u kojoj nam je znanje bilo nuđeno, mi smo učili napamet i pamtili misli i rečenice, arhivirali ih nesvjesno u središtu za pamćenje, ponavljali naučeno i zapamćeno i tako iz godine u godinu, sve do kraja školovanja. S diplomom u ruci mi smo krenuli u život i to naučeno počeli i praktično primjenjivati, a sve novo što je dolazilo u vidu informacija, preko novina, knjiga, priručnika mi smo dalje usvajali i pamtili. Druga polovina prošlog stoljeća je za nas nekako prošla u znaku napretka i uvijek novih dostignuća, dokaza i definicija o nečemu što je kratko vrijeme bilo novo i nepoznato, a onda dokazano i definirano jednostavno je prihvaćeno i korišteno. Godinama nadograđujemo znanje, slijedimo nove trendove u muzici, čitamo najnovije bestselere, pratimo događanja u svjetskoj politici, uživamo u dobrobitma proizašlim iz besprijekornog rada ljudskh umova, divimo se dobitnicima Nobelove nagrade na području fizike, kemije i medicine, živeći u uvjerenju da su njihovi mozgovi genijalniji od našega. Pišući ove retke u meni se budi moj emotivni um, onaj dio mene koji sam, prolagođavajući se zakonima zajednice u kojoj sam rođena, godinama pripitomljavala u sebi. Na poslu, a onda i u privatnom životu sam, poučena iskustvima svojim i tuđim, počela sakrivati suze, obuzdavati smijeh, bjes, ljutnju. Postala sam ponašanjem i manirama slična drugima, ne više svoja. Mi, generacija druge polovine prošlog stoljeća, smo se upustili u avanturu života vjerujući da nam je sve dostupno i jasno, a da nam znanost i tehnologija određuju put koji trebamo slijediti. Jedno ipak nismo primjetili, pripitomljavajući emotivni um u nama, mi nismo osjetili da je umjesto Sofije, majke mudrosti nad nama zavladao Mercur, otac trgovine i počeo usmjeravati naše puteve. To je bilo vrijeme kada se nije imalo o čemu filozofirati, gotove činjenice proizašle iz brojki i slova su određivali naše postojanje. Mi, nekadašnji učenici, djeca puna čuđenja i znatiželje u sebi, smo postajali liječnici, stomatolozi, inžinjeri, arhitekti, ekonomisti, mikrobiolozi, fizičari, psihijatri, profesori književnosti, zemljopisa ili povijesti, kineziolozi i kineziterapeuti. Svoje nekadašnje zainteresiranosti smo pretvorili u profesije kojima smo počeli izgrađivati svoje egzistencije u velikom širokom svijetu. Godine su se redale, mi smo se budili, odlazili u kupaonu, pili prvu jutarnju kavu, odlazili na posao, riješavali probleme i postavljene nam zadatke, vraćali se kući, ručavali i večeravali, gledali najnovije vijesti na TV, odlazili u teatar, kino ili otvaranje izložbi poznatih slikara, promocije novih knjiga. Život je postajao upravo ono što smo željeli, naša novčana sigurnost nam je omogućavala da slijedimo Mercura i kupujemo stanove, automobile, odjeću i obuću, da odlazimo na putovanja. Naš mozak je bez puno uloženog truda djelovao svojim ustaljenim ritmom, mi smo i dalji pamtili i sjećali se, nadograđivali znanje, širili obrazovanje da bi obstali u poslu kojim se bavimo. Naša tijela su funkcionirala onoliko koliko je bilo potrebno da možemo ustati iz kreveta, otići u kupaonu, popiti prvu jutarnju kavu, otići na posao............ Mi se godinama nismo upitali kako je moguće da to naše tijelo, bez imalo uloženog truda, jednostavno obavlja sve postavljene mu zadatke. A onda iznenada, za mnoge neočekivano, se počelo ponovo filozofirati jer su se i veliki umovi našli pred nerješivim zagonetkama i tajnama o nastajanju ljudske svijesti i spoznaje, ulazeći sve dublje u svojstva materije postajalo je jasno da je i veliki dio prirodnih zakona za nas nepoznanica. Mudrost kao da je ponovo ušla u modu i ona danas dotiće naše misli i naša osjetila. Tako tvrde istraživači javnog mnijenja. Dvadeset i prvo stoljeće je pored ostalog ponovo naznačilo, već pomalo zaboravljene, puteve u znanosti. Fenomenologija ljudskog uma je disciplina filozofije koja proučava pojavnosti u našem tijelu proizašle iz djelovanja naše svijesti o njemu. Dali smo mi uopće spremni za ponovno mudrovanje, koje smo godinama omalovažavali, smatrali staromodnim i davno prevaziđenim oblikom razmišljanja? Mudrost izvire iz svih mogućih izvora, koje vođeni stečenim znanjem, razmišljajući i osjećajući možemo u sebi samom i otkrivati. Josip Sirijac je 190. prije Krista napisao :" Vino i muzika raduju naša srca, ali još više ih raduje ljubav prema mudrosti." O mudrosti tijela se u zadnje vrijeme sve više piše, filozofija tijela nam dolazi servirana u mislima dalekih istočnjačkih filozofa. Možemo li, bez obzira na mišljenje istraživača javnog mišljenja, ne mudrujući sami, prihvatiti mudrost nekih dalekih naroda i živjeti je kao svoju? Da li nam je to potrebno? Konzumirati tuđu mudrost je puno jednostavnije, nego vjerovati u svoju, a ona je tu, u nama je jedan od njenih bezbrojnih izvora. Puno je lakše otići na tečajeve Yoge ili Taichy-a i prepustiti se tuđim mislima, nego početi misliti i tako osjetiti mudrost vlastitog tijela. Da to učinimo počeli bi živjeti i svoju mudrost, jer mudrost istoka tako i tako ovdje u ovom našem svijetu nemožemo živjeti. Mudrovanje nije talent i nije obdarenost samo nekih, to je sposobnost svakog od nas. Nažalost sama riječ mudrovanje, u našem jeziku zvuči omalovažavajuće. Onaj tko dobije nadimak mudrac ili onaj koji mudruje u društvu nije ozbiljno shvaćen. To je zbog toga jer kolektivno izmjenjivanje misli, kao što se to nekada radilo u takozvanim cirklima /kružocima/, više nije u modi. Ja sam se, potaknuta promjenom obrazaca u znanosti, počela ponovo čuditi i pitati kako je moguće da igrajući tenis pogodim lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema meni, a ja pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiram na njen dolazak. Kako je moguće da razgovarajući dok vozim automobil, reagiram na kočenje automobila ispred mene ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke mogu s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako mogu rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona. Čudeći se ja sam osjetila da je moje tijelo čudesna mašina kojoj sam godinama posvećivala premalo svjesne pažnje. Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu našeg uma. To su tvrdanje iz kojih zaključujem, da je moj um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije mojih misaonih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama. Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje i nju bi trebali slijediti. Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti? Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima našega mozga. Mozak to sam ja zatvorena u svijetu svojih istina, mozak to si Ti, to ste svi Vi svatko u svome svijetu. Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni. Osjećam sukob mog misaonog i emotivnog uma, ali izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi. Da to je istina, ali bez titraja u ćelijama našega mozga mi to nikada nebi spoznali, bez električnih titraja naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi nebi stajali objema nogama na zemlji i nebi bili usidreni u do nedavno vjerovanu čvrstu materiju naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja i svijest mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava. Svako drugo objašnjenje našeg postojanja na ovoj planeti i u ovom vremenu graniči sa ezoterikom i religijom. Bez djelovanja nekih ljudskih mozgova nebi bilo ni ezoterike ni religije, čiji predstavnici nas uvlače u ovisnost i pripadanje nekim njihovim smjerovima, obuzdavajući u nama svijest o tijelu i pokretu. Čvrste živuće materije nema, tvrde danas veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama. Rat svjetova se nastavlja. Sofija majka mudrosti i Merkur otac trgovine se sukobljavaju na bojnom polju naše svijesti. Vlast Boga Merkura se širi, njegovi podanici proizvode aparate koji umjesto našega mozga usmjeravaju naše pokrete, a mi za rad tih aparata plačamo. Niću katedrale u kojima se širi nova religija. Fitness po svaku cijenu je parola koju slušamo kroz medije, tehnologija se razvija i svaki čas izlaze novi aparati na tržište. Uklješteni u te moderne prodavaće magle, robote koji programirani tuđim umovima, određuju obim naših pokreta, njihovu brzinu i ritam, mi provodimo sate u oazama tuđeg profita. Svijest o tijelu, izraz naše ljubavi prema njemu je Sofijin poziv našoj svjesnoj spoznaji, poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju. Taj put je ostvariv, kada spoznamo svoje misaone mogućnosti. Vjerujte mi nama netrebaju aparati da bi osjetili tijelo i razvili njegovu snagu. Tijelo koje smo, uz pomoć djelovanja našega mozga, naučili osjećati, postaje mudrac na vratima svijeta, mudrac pokreta, a pokret nastao iz mudrih misli pravilno oblikuje tijelo, a mi postajemo stvaraoci umijeća svakodnevnog pokreta.

srijeda, 02.07.2008.

Nova medicina za emocije Čitajući vaše tople riječi o mom jučerašnjem tekstu zatreperih srećom, zahvalnošću i čuđenjem. Hvala vam dragi moji prijatelji. Ovom slikom vam svima poklanjam osmjeh, to je jedino što vam ovako ushićena mogu dati. Ponekad se u mojim zrcalnim neuronima smiješe moja različita lica, ali ja na njima ne prepoznajem osjećaje ugode i užitka. A onda vidim i tuđa lica. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života. Kako prepoznati iskrenost u tuđem osmjehu? Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću spoznati ugodu, a tko će na koncu ubiti kralja? Tada odjednom u jednom zrcalu vidim svoje lice bez osmjeha i spoznajem da se krivac tom stanju krije u meni samoj. Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreiber "Die Neue Medizin der Emocionen". Autor je uspio tom knjigom, povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i tako je ta knjiga, za mene, postala lijek protiv negativnih osjećaja koji se ponekad u meni kao magla nagomilavaju i mute zrcaljenje ljepote u mojoj glavi, spriječavaju širenje osjećaja ugode u mojm tijelu. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima. "Oh, kada bi bila lijepa kao Marilyin Monroe ili da barem imam talent Marguerite Duras. Sigurno onda nebih imala ovih problema s kojima se danas bakćem." Istina je, nebih imala iste probleme, imala bi njihove probleme. Tada bih svoju ljepotu i svoj talent utapljala u alkoholu i vjerovatno zavidila prodavačici na trgu cvijeća. "U glavi je mozak, a u mozgu još jedan mozak, emocionalni mozak koji često svjesno neiskorišten regulira rad hormona, određuje otkucaje srca i podiže ili spušta pritisak krvi, usmjerava brzinu probave i upravlja imunim sustavom." "To nema nikakve veze s emocijama." bio je moj prvi zaključak čitajući tu tvrdnju u knjizi. Probuđena znatiželja u meni me tjerala u avanturu čitanja i tako sam došla do zaključka da smo osuđeni da živimo s još jednim mozgom u unutrašnjosti mozga kojeg priznajemo. Čini mi se kao da smo prokleti posjedovanjem tog često svjesno nespoznatljivog prastarog dijela mozga, djela koji je stariji od naših misli, djela iz kojeg proizlazi ugoda i neugoda naših stanja. Skriven u dubini naše lubanje on nas čuva i brani od opasnosti, iz njega proizlaze instikti, ali u njemu su pohranjene i naše nespoznate emocije, neobjašnjeni strahovi u njemu nastaju naše fobije. To arhaično gnjezdo u našoj glavi posjeduju i sve životinje. Sjetih se oca hedonizma, Epikura i njegove "radosne poruke". Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Vratih se ponovo čitanju knjige o novoj medicini za emocije. "Životinje koje na sreću ne posjeduju misaoni dio mozga su najbolji predstavnici hedonizma, one žive ugodu nesposobne da na nju djeluju, nesposobne da je kupe ili pozajme na sajmu taština." pomislih sada vjerujući autoru te male knjižice. Počela sam razmišljati o razlikama između čovjeka i životinje i o hedonizmu. Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, ugodan osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila. Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umočenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao. Vrh planine, jezero sreće i zenit ljetnog solsticija protjeraše panteru u zaborav. Zrelost je puna izmješanih osjećaja, tu prepoznajem sreću, ljubav, zanos, prijateljstvo, tugu, ugodu i neugodu. Vidim se u pustinji osjećajne šutnje, radim, funkcioniam u svakodnevici, odgovaram na pitanja, a pitanja koja samoj sebi postavljam često ostaju bez odgovora, u mojim zrcalnim neuronima prepoznajem osmjehe i vjerujem u njihovu iskrenost, a onda ponovo šutnja u maglovitom oblaku moje podsvjesti. "Nažalost je teško, u tom velikom izboru osjećaja, prepoznati pravi osjećaj i pretvoriti ga u momentano stanje, u misao o tom stanju. Teško se je odlučiti za istinu, a onda imati hrabrosti o toj istini i progovoriti. Što učiniti s probuđenim osjećajem? Prihvati ga ili odbiti? Sama odluka je najsvjesniji osjećaj koji bi trebali posjedovati. Spoznati osjećaj, a tada biti u mogućnosti taj osjećaj i opisati, dati mu logiku i smisao, protumačiti ga samom sebi osobnim simbolima, a onda ga znati podijeliti s drugima." čitajući knjigu u mom utjelovljenom umu su se stvarale nove misaone slike. "Trebali bi se znati obraniti od odluke kojom oblikujemo svoj misaoni um u vladara našim životom. Istina je da on ima jake mišiće, ali nema osobnost. On nesmije vladati, on nam smije samo služiti." izjavio je jedan od najsnažnijih umova prošlog stoljeća i ja vidim nasmiješeno lice oca teorije relavititeta. "Život bez spoznatih osjećaja je besmisleno životarenje." Svaki novo spoznati osjećaj ugode poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja. Smisao i sposobnost osjetiti u sebi ugodu i razlikovati je od neugode danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim te osjećaje djelimo s drugima suosjećajnost. "Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio osjećaj ugode okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri promatranju nečega lijepog." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao. "Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju." razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Nova medicina za emocije" u svoj osjećaj. U mojim zrcalnim neuronima vidim Zadarsku rivu i čujem simfoniju mora. Tonovi morskih orgulja me uvode u misao o meni samoj. "Ja sam djelić orkestra univerzuma i sudjelujem u nastajanju njegove simfonije." počela sam glasno misliti da bih čula svoj glas. "Tvoje tijelo je izgrađeno od superstruna koje neprestano titraju. Zamisli tvoje tijelo kao Stradivarijevu violinu, čijim strunama ćeš oblikovati suptilne tonove svog postojanja." odgovori mi glas iza mojih misli. "Iako misliš da nisi, ti si ipak moderni Homo hedonikus, koji često zaboravlja Epikurovu poruku, pa traži smisao života izvan sebe. Postala si konzument tuđih ideja pa lutaš životom tražeći istinu izvan sebe, ti pasivno promatraš život ne sudjelujući u njemu. Slična si onima koji se nikada nisu svjesno upitali za smisao života, a pokušavaju ipak živjeti taj smisao od prvog do zadnjeg trenutka svoje egzistencije." glas je uzburkavao u meni nove tonove i ja osjetih kako je moje tijelo uistinu sastavljeno od sitnih struna koje trepere. "Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža , ljepote i ugode i dovoljno graška, da graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima." treperi u mojim mislima To je najljepša "radosna poruka hedonizma". Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto "kruha i biča" za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche. Tada uistinu osjetih da je moje tijelo biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode, užitka i zanosa. Tko to uistinu isproba neće moći tome više odoljeti?

utorak, 01.07.2008.

Slavlje osjetila Na portalu Magicus je bio ispisan natječaj na temu mjeseca " Moje tijelo i ja". Jutros sam saznala da sam ovim tekstom osvojila jednu od nagrada. Sretna sam i danas poklanjam vama taj tekst. Kodeksi dobrog ponašanja su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja. "Dođi i sjedni za naš stol dragi goste" je poziv kojim otvaramo vrata našega stana, ali i našega srca prijateljima. Prihvaćajući koreografirane kodekse dobrog ponašanja u društvu mi to prihvaćanje očekujemo i od onih koji dolaze u naš dom. No ti kodeksi su nastajali u vremenu kada se još nije dovoljno poznavalo djelovanje ljudskog tijela, a još manje djelovanje mozga i utjelovljenog uma. Nekada mi se čini da su raskalašene antičke gozbe bile više primjerene ljudskom tijelu i njegovoj djelotvornosti nego kasnije uobičajena salonska druženja. Saloni za ručavanje, počevši od renesanse u trajanju do sredine prošlog stoljeća, su bili zrcalo etikete, a iz njih izrasli zakoni o dobrom ponašanju za stolom odišu ukočenosti i neprirodnim pokretima. Ispod elegantnih haljina i odjela su se u onom, nama davnom, vremenu sakrivali korzeti koji nisu dozvoljavali nepravilno sjedenje, ustajanje, stajanje i hod. Prisjećajući se fotografija i filmova napravljenih po stilu tih vremena, čini mi se da su se svi ljudi isto držali i nisu imali potrebu, ali ni mogućnosti, osjetiti svoj istinski ritam i svoju dinamiku. Moda odijevanja se kroz stoljeća mijenjala, mjenjali su se ambijenti življenja, a kodeksi dobrog ponašanja i iz njih proizašli pokreti su ostali, u periodu od zadnjih tri-četiri stoljeća, isti. Danas u vrijeme ležernog oblačenja i kulta kreativnog kuhanja, kada manje više manje svatko slijedi modu, a u svom domu želi isprobati novi val gostoprimstva, za sobom povlači i kreativnost odabiranja posuđa, čaša i pribora za jelo, ukrašavanje stola, oblikovanje i količinu ponuđenih porcija, trebali bi se pozabaviti i sa novim koreografskim kodeksima ponašanja za stolom. Novo gurmanstvo nas poziva na istinsko uživanje u jelu, što za sobom povlači i buđenje novog ritma pri sjedenju, upotrebi noža i vilice, pri uzimanju jela, pri kušanju pića. Koreografija držanja i ponašanja za stolom bi trebala proizaći iz tog novog ritma i dozvoliti tijelu da se uistinu slobodno, ali korektno pokreće. Poštovanje kodeksa dobrog odgoja obilježava, isto tako već stoljećima, kostimografiju oblačenja i koreografiju pripremanja za odlazak u goste, zatim koreografiju dolaska u kuću domaćina, kao npr. vrijeme dolaska, odlaganje kaputa, predaje poklona ili sitnih pažnji, te domaćinovih gesta dobrodošlice, ritual i ponuda aperitiva s maštovitim snackom, razmještaja gostiju u prostor i oko stola, serviranja jela, odabir lagane muzike, osvjetljenja, tema razgovora i sl. Upravo ti ritulali koji se odvijaju uvijek na sličan način dokazuju našu želju, ali i našu nevjerovatnu sposobnost da sebi i drugima uljepšamo trenutke života. Iako često nesvjesno mi u tim trenucima postajemo umjetnici svakodnevice, a naši pokreti izvođači tog umijeća. Već pri samom pripremanju novih delicija nastaju nove misaone slike u našoj svijesti, misaone slike iz kojih u konačnici izrastaju i novi pokreti, a njihovo umijeće pretvara čvrstu materiju živežnih namjernica u umjetničke slike i skulpture koje se redaju na stolu. Zadovoljni rezultatom svoga rada mi ubrzo zaboravljamo napor našeg tijela utrošen pri pokretima koji su stvarali ta naša djela. Tu se opet susrećemo sa zaboravom svjesnog bića koji je uvjetovao naš spori razvoj kroz evoluciju civilizacije. Usvajanje i poimanje pokreta kao osnove svake koreografije, u svakodnevici ne bi smjela ni u jednom momentu osiromašiti idejama i varijantama. Svijesnim sudjelovanjem u pokretu mi ga usvajamo i pamtimo i tako obogaćujemo repertoar osobne koreografije i ostvarujemo umijeće kretanja. Zaustavimo se na trenutak misaono u skupim restoranima i promatrajmo kojom elegancijom pokreta konobari serviraju naručena jela. Na njihovim dlanovima tanjuri lebde, na čašama ni u jednom trenutku ne ostaju otisci prstiju, a kada skupljaju upotrebljeni pribor nečuje se udaranje žlice i vilice o podlogu, nema zvukova lupanja, struganja, udaranja. To su izvježbani pokreti iz njihovih školskih dana, oni su postali njihove navike, njihovo umijeće stvaranja ugode u atmosferi restorana u kojem su zaposleni. Vratimo se ponovo u naš dom i zavirimo u plan onoga dana kada očekujemo goste na večeri. Ugodan osjećaj dolazećeg druženja nam daje krila i mi lebdimo kroz stan, pregledavamo uglove u kojima bi se mogli pronaći zalutali ostatci prašine, glancamo ogledala, poliramo namještaj usisavamo tepihe, slažemo cvijeće u vaze, odlučujemo se za boje stolnjaka, salveta i svijeća koja će odgovarati bojama jela koje ćemo servirati. To lepršanje traje sat, dva i mi odjednom osjećamo umor, bol u leđima i ramenima, glava puca, a jelo još nismo ni počeli pripremati. Stol i stolice od Le Corbisiera blješte, kauč i fotelje od De Sede smo upravo iznjegovali sredstvom za kožu, tanjuri od Rosenthala, čaše od Vilou und Bosch, posuđe od Zeptera poslagano čeka spremno za uptrebu. Jela na koja smo se za tu večer odlučili još nitko nikada nije servirao. Unosimo svoje umijeće u spremanje jela birajući začine, kombinirajući priloge, oblikujući porcije i desert. Sjećajući se večera u našem domu i promatrajući večere kod prijatelja zaključujem da svaki čovjek u sebi nosi bezbroj potencijala stvaralaštva i želju za njihovim pokazivanjem. Iz godine u godinu su se u našem društvu ambijenti i ponuda jela mjenjali, naše odjevanje smo prilagođavali trenutačnoj modi ali je držanje tijela ostajalo isto ili čak postajalo lošije. Pokret naš svagdašnji kao da ne spada u umijeće gostoprimstva. Zgrbljeni, sve više, mi nudimo uvijek nove delicije, kuhanje traje sve kraće, a mi smo sve umorniji jer nismo u repertoar svojih mogućnosti uključili svijest o pokretu i njegovom izvođenju. Umorni od neekonomičnih pokreta mi se, okićeni sportskom elegancijom odjeće, bez elegancije i lakoće pokreta valjamo između kuhinje i blagovaonice. Trudimo se da donošenje i odnošenje tanjura bude uvijek izvedeno s prave strane, da pogled pri dizanju čaša ne luta prostorom, a pri tome grčimo nepotrebno dlanove, a ruke i vrat sve više i više bole. Sjedeći za stolom sa najdražim prijateljima jedva čekamo da večer prođe jer leđa umorna od krivih pokreta jednostavno više ne mogu izdržati. Koreografija svakodnevnog pokreta je umijeće koje se stiče vježbanjem, ali to nije onaj mukotpan trening tijela do iznemoglosti, to nije trening za postizanje sve veće izdržljivosti, nije trening za ostvarivanje prekomjerne snage u mišićima, nije sport, nego vježbanje svjesti o pokretu i sticanje novih iskustava u njihovom izvođenju. Uporedimo osjećaj za pokret sa osjećajem koji u nama ostavljaju mirisi i okusi ponuđenih ili osobno pripremljenih uvijek novih delicija pri svečanim večerama. Opuštenost atmosfere i ljepota ambijenta pojačavaju u nama pozitivnu energiju i sva naša osjetila upijaju i šire ugodu tijelom. Mi to sve prvo vidimo, a onda osjećamo mirise, čujemo tonove daleke tihe muzike, osjećamo naklonost u stisku ruke, prisnost u pogledima, sreću u osmjesima. Naša osjetila u tim trenucima rade punom parom i u našim tijelima se sam od sebe umnožava ugodan osjećaj. Pri pripremanju jela mi isto tako sudjelujemo sa svim svojim osjetilima. Očima biramo namirnice i već kod slaganja menua pokušavamo složiti boje jela. Ovisno o stilu i namještaju naše blagovaone mi biramo oblik i boju tanjura, stolnjaka, cvijeća, svijeća i salveta. Jela koja pripremamo slijede boju tanjura, a na tanjurima slažemo jela u paleti njihovih nijansi. Uživanje u jelu uistinu prvo počinje kroz oči. Dok kuhamo mi odabiremo začine, kušamo i mirišemo, naša osjetila okusa i njuha nas vode kroz tajnoviti svijet gurmanstva i slijedeći njegove zakone mi pokušavamo uskladiti mirise i okuse izbjegavajući one koji se nepodnose. Sjedeći za svečano postavljenim stolom mi uživamo, zahvaljujući našim osjetilima, u ukusu skuhanog ili smo sretni jer drugi uživaju u našem umijeću. Tako naša osjetila potaknuta novim izazovima pamte okuse i mirise, obogaćuju svoj repertoar sjećanja i mi bogatiji osjetilnim iskustvima pamtimo takve večeri. No cijelo to vrijeme je naše tijelo, iako oboružano pozitivnom energijom ugode i ljepote, bilo pasivni sudionik u tom slavlju osjetila. Istuširano i namirisano, obučeno u najnoviji krik mode, tijelo nama za ljubav podnosi naše neznanje o njemu i zapostavljanje njegovih unutarnjih osjetila. Bez poticaja mali senzori u njegovim mišićima i zglobovima tonu u san i svaki put probuđeni nekim pogrešnim pokretom spremaju osvetu u obliku napetosti i grčenja mišića, ili bolova u zglobovima. Ruke i dlanovi se koče, ramena bole, u vratu pri svakom pokretu nas bodu oštrice noža, a u glavi sijeva i na koncu je i podizanje čaše za oproštajno piće mukotrpono. Drugo jutro se budimo s glavoboljom i uvjereni smo da je vino krivac za to, a vino je bilo najbolje koje je domaćin imao u svom podrumu. Umrtvljeno tijelo potsjeća na dugo sjedenje za stolom, svaki pokret izaziva bolove i mi jednostavno zaključujemo da starimo i da nas napušta elan vital, a ne pomišljamo da nas tijelo upozorava na zaborav svjesnog bića, da nas molećivo poziva na slavlje svojih unutarnjih osjetila iz kojih proizlaze naši pokreti i spoznaja našeg postojanja tijelom. O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje. Osluškujem do sada nespoznato nijemo kolo tvojih ćelija i tek sada začuh tvoj zov, prepoznah uzdah tvojih struna, osjetih tvoj i moj pokret u treperenju zvjezda tvoga neba. Jedna za drugom se smjenjuju misli, iskre Platonove ideje u mojoj svijesti i ja vidim tvoju bol. Da, obukla sam moderne uske hlače nespoznavajući opasnost gubitka pokreta zdjelice u njima. Zbog njih sjedim na trtici umjesto na sjednim kostima, a nježna trtica se lomi pod težinom moga nestabiliziranog trupa. Kralježnica se uvija pod težinom prsnog koša, njeni mišići se koče i zaustavljaju mi dah. Gubim osjećaj okusa predivno pripremljenog jela, ugodu mirisa i okus skupog vina. O moje tijelo iz dubine tebe iz tvojih dubokih osjetila izvire moj pokret i ljepota mog života. Ako za vrijeme svečanih večera ne učinimo ništa za buđenje naših unutarnjih osjetila smještenih u mišićima i zglobovima, pokušajmo barem prije lijeganja u krevet rastegnuti mišiće. Stojeći u kupaoni pred ogledalom dok peremo zube mi možemo istegnuti kralježnicu, trbušne, prsne i leđne mišiće udišući duboko i polako izdišući uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu. Odlazeći prema spavaćoj sobi malo duljim polaganim koracima rastežemo i mišiće nogu, a prije nego što legnemo možemo podižući ruke ka stropu zijevnuti i još jednom rastegnuti cijelo tijelo. Rastežući se mi budimo u tijelu njegovu duboku osjetilnost i kao što smo ga vanjskom higijenom pripremili za spavanje tako mu i unutarnjom higijenom omogućavamo ugodan san. Buđenje će onda biti bezbolno, a sjećanje na prošlu večeru ugodno.