Alegorija trenutka
Slijedim poeziju misli koje se umnožavaju i postaju energija koja me je nosi dublje u san i poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Krenuh mislima u potragu za izgubljenim vremenom.
Tada su sve misaone slike vidljive i još uvijek žive, mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek nacrtani simbolima i svjedoče snagu moga uma. Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja.
Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo čvor u klupku vremena, čvor u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija trenutka koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom. Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem glas istine i slika trenutka postaje trenutak sam.
Tada se sjetim jezera istine i otoka sreće na vrhu planine i mojih zadnjih ferija s mladićem s trga cvijeća. Tamo smo vjerovali u ljubav i živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti. Iako je bila zima mi smo sanjali san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno. Trenutak je ostao samo lijepo sjećanje.
Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći ja stvaram trenutak. On uistinu postaje kristalna kugla u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam težinu moga tijela, moje vrijeme, prostor i tijek pokreta koji me nosi ka sljedećem trenutku.
Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija.
Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici i krećem se ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena. Naučivši gledati srcem, moje unutarnje oči usitnjavaju rijeku pokreta u blješteće točkice koje označuju moj osobni prostor i on sjaji svetom zvijezdom zatvorenom u kuglu harmonije mog prostor- vremena.
Četiri dobre vile mi otvaraju vrata nove spoznaje i ja napuštam ovaj mali svijet, u kojem se više ne osjećam ugodno.
"Imajte hrabrosti i vi u ovom trenu zajedno sa mnom zakoračiti u beskonačnost još nepoznatog svijeta istine o početku sna koji jednostavno zovemo život. On je širok i velik, pun neizgovorenih misli i još nenaslućenih osjećaja. Njegove granice su još uvijek zatvorene tišinom iza vremena i vi ih ne osjećate i ne spoznajete svjesno jer još niste izašli iz tišine vaših osjetila. Ostanete li stajati na vratima između ta dva svijeta, pristajete na osudu izgnanstva i ostajete lutalice tuđim svijetom u tuđem vremenu i prostoru, bez osobnog prostorvremena ne spoznavajući uistinu što je život." pozivam u mislima sve ljude s kojima dijelim život.
"Većina živi još uvijek u gluhoći svojih osjetila." odgovara mi glas istine.
Ja ne odustajem i pokušavam vođena dobrim vilama satkati materiju sna i pretvoriti je u svoju pisanu riječ.
"Budimo hrabri, prekoračimo prag u novu spoznaju, u svijet Svijesti svatko svoga uma na izvoru iz kojeg se, kao još jedna nečujna i nevidljiva vila izdiže u nama, dimenzija našeg stvaralaštva.
Prvi korak je najteži, ali i odlučujući za spoznaju i prihvaćanje svog uma kao stvaraoca novoga svijeta u kojem onda treba naučiti svjesno živjeti.Tako ćemo uistinu spoznati trenutak, ono još neobjašnjeno sada i u njemu doživjeti vječno trojstvo svakodnevice, zakoračiti mostom koji povezuje um, tijelo i život u kojem postojimo i koji svojim postojanjem stvaramo." pozivam svoje nove prijatelje pri zajedničkim večerama u katedralama kića koje smo izgradili vjerujući samo u čvrstinu materije.
Tišina koja ostaje poslije mojih pokušaja uspostave novog dijaloga s njima me ne obeshrabruje. Dok oni pokušavaju iskoristiti trenutke izvan sebe hrleći u nove avanture onoga što im netko izvan njih nudi, ja lutam velikim svijetom moje Svijesti i sjećajući se davno naučenog pokušavam osmisliti i njihove trenutke.
"Stoljećima se pitamo i tražimo odgovore dvojeći još uvijek između činjenice našeg kratkotrajnog vijeka na zemlji i nedohvatljive beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Pitanja koja se dotiču vremena, dotiču se, automatski, smisla našeg života. Tema vrijeme, uvijek u sebi sadrži i odnos čovjeka prema sebi samom, prema drugim ljudima i prema događajima u svijetu u kojem taj čovjek živi." govorim da bih privukla njihovu pažnju.
Oni gledaju na sat i ja osjećam u njihovim mislima dosadu koju izazivaju moje riječi. Tada odustajem od dijaloga i nastavljam sama lutati beskrajem svojih misli. Pišem im pisma koja ostaju bez odgovora.
"Dragi moji prijatelji,
Ulazeći u novi svijet, osjećam da je vrijeme moja protega u kojoj ja trajem sama i vi trajete svaki za sebe, ali je istodobno i dimenzija mog i vašeg, našeg međusobnog postojanja i svih događanja i događaja u kojima svjesno sudjelujemo. Priznajem, mi još uvijek vjerujemo u prolaznost i nepovratnost vremena i hrlimo u budućnost nepoznavajući trenutak u kojem se skupio cijeli naš život.
Ali, vrijeme se nije, oduvijek tako shvaćalo, nije oduvijek, ideja vremena proizlazila iz linearno usmjerene strelice njegovog tijeka. U pravremenu su se kulture i narodi orijentirali u vremenu kroz, uvijek, ponavljajuće prirodne mijene. Oni tada nisu osjećali prolaznost, ali ni nepovratnost vremena. Primitivan čovjek prastarih kultura je živio u kontinuitetu stalno ponavljajuće stvarnosti.
Čak i u kulturama, koje su već poznavale mjerenje vremena, ono je bilo, samo predstava stalnog ponavljanja u prirodi te tako čovjeku određivalo i spoznaju protoka vremena. Po poznatoj Platonovoj definiciji, vrijeme je bilo mjerljivo gibanjem nebeskih sfera, pokretna slika nepokretne vječnosti, mit o vječnom povratku onoga što je već prošlo. Platon je tu mjenu predstavio pokretima u kružnici, idealnom geometrijskom tijelu u kojem stoluje harmonija.
Pitagora je slušajući simfoniju nebeskih sfera vjerovao da se čovjekova podsvijest vraća uvijek na isto mjesto i da smo to uvijek mi iako neznamo da smo mi.
Moja alegorija trenutka proizlazi iz te definicije i ja tako prelazim prag, židovsko- kršćanskom religijom, nametnutu mi predstavu linearnog, nepovratnog vremena koje teče izvan mene. Po toj predstavi su Isusovo rođenje i njegovo raspinjanje bili jedinstveni neponovljivi događaji i tako odlučni za novo mjerenje vremena. Počeli smo živjeti u zabludi, vjerujući da su ti trenutci početak novog svijeta. Iz tog vjerovanja se kasnije u zapadnjačkoj kulturi rodila ideja po kojoj čovjek stalno gleda u budućnost, teži stalnom napredku i tajno se nada nekom boljem trenutku ne osjećajući trenutak u kojem živi.
Sat je postao simbol tog vremena koje se događa izvan nas. Satom mjerimo vrijeme i pomoću sata se u njemu i orjentiramo. Sat nam potvrđuje prolaznost vremena i tako je mjerenjem vrijeme prestalo biti subjektivni osjećaj promjena u prirodi, postalo je objektivno vrijeme, kojim se mogu mjeriti događaji i uspoređivati njihovo trajanje u isto tako mjerljivom prostoru. Vrijeme i prostor su postali pozornica našeg života.
Euklidova geometrija nam već stoljećima objašnjava strukturu prostora, obilježava ga, određuje i mjeri veličinu njegovih ravnih ploha i uglova. Mi i dalje vjerujemo da živimo u tako izračunatom prostoru, ali oni koji su se izdigli u poliperspektivnost i multidimenzionalnost uma, osjećaju prostor drugačije.
Vjerujte mi oni su ga već davno zakrivili ili zaoblili našim trajanjem, postojanjem i sudjelovanjem u njemu.
srdačno
Vaša prijateljica"
Ostajem sama u svom vjerovanju kao što sam ostala sama i poslije pokušaja osmišljavanja ljubavi i pokreta u vremenu revolucije cvijeća, tih najljepših poklona koji nam je priroda darovala.
"Vjerovatno je moja misao neuvjerljiva jer još premalo znam o onome o čemu sanjam." pomislih nakon dana provedenih u isčekivanju odgovora. Pokušah ponovo pročitati već pročitano, još jednom prolistati već davno napisano i sjediniti to s novim otkrićima. Tada se sjetih riječi moga nekadašnjeg šefa:
"Zaboravi definicije i formule koje samo zbunjuju jer njih sigurno nećeš osjetiti."
"Ali tek iz njih smo krenuli ka spoznaji vremena." rekoh nesigurna i onda iznenada shvatih da vrijeme nema formule ni zakona, ono uvijek iznova nastaje u meni, uvijek izrasta iz mojih novih mogućnosti i postaje moj trenutak.
Ja u ovom trenutku napuštam nametnutu mi stvarnost i zatvorena u kugli mog postojanja vidim sjedinjene sve moje prostor- vremenske dimenzije, vidim kako Bohr- Heisenberg.-ova slika svijeta, slika vala i slika čestice, prelaze u sliku kvantne geometrije u kojoj trepere najsitniji končići, malene, multidimenzionalne superstrune.
" Contraria sund complementa." šapuće mi Nils Bohr.
Simfonija koju čujem je glas istine o trenutku u kojem osjećam ubrzanje, ritam, tempo i dinamiku mog pokreta. Vrijeme živi u mojim mislima i određuje i stvara uvijek nove oblike.
Zaboravljam definicije i intelektualne dijaloge velikih umova i otvaram granice svoga uma.
Prostor i vrijeme se sjedinjuju energetskim poljima mog stvarnog postojanja i ja osjećam ubrzanje kojim pokret postaje most između mog vremena i prostora i postaje moja dimenzija prostor- vrijeme, moj trenutak.
|
