Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, grlila sam malog plišanog medu koji mi je šaputao "Volim te malena moja", tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana otišla tražeći izvor i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav. Sreli smo se jednoga dana na putu ka zrelosti i ja spoznah zabludu.
Ti više nisi dječak iz Šenoine
tvoje tadašnje slabosti
su postale tvoje snage
ubio si dječaka u sebi,
nažalost
ti si danas samo čovjek.
A tvoja ljubav?
Izgubila se u neprospavanim noćima,
zadimljenim krčmama,
u mnogim ženskim tjelima.
Ti živiš na rubu univerzuma
ogorčen
protjeran iz sebe samoga
ostavljen od sebe samoga
mučen od sebe samoga.
Postao si mjesečeva skitnica
umorni jahač među zvjezdama
neumorni gubitnik snova
koje smo nekada
tkali najsuptilnijim strunama mladosti.
A moja ljubav?
Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.
Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.
Ti više nisi dječak iz Šenoine,
ubio si dječaka u sebi.......
a u meni
u meni još uvijek živi djevojčica
i sjećanja na nedeljna jutra
u kojima smo željeli da nedelja nikada ne prođe
da bi naše igre u pjesku vječno trajale.
Ti si ubio ljubav
ubijajući sebe u sebi
a ja sam joj dala tvoje ime
i ona je lijepa
ona je jutro u kojem se budim i volim dan,
ona je podne u kojem pozdravljam sunce u zenitu,
ona je suton u kojem se pale oči neba.............
S njom u sebi
ja pozdravljam skitnicu mjeseca
i sjećanja na jutra
u kojima sam voljela tebe u sebi.
Danas imam samo ljubav.
I sretna sam.
A onda sam jednoga dana u vlaku koji me je nosio ka jugu, srela oči boje sna, oči dječaka sa prašnjavog perona željezničke stanice čijeg se imena više nisam sjećala........ oči koje sam sretala u snovima i osjetih treptaje koje do tada nisam poznavala. Tada spoznah da je izvor ljubavi bio cijelo vrijeme u meni.
Post je objavljen 09.07.2008. u 05:46 sati.