Velika bijela ptica, očiju boje svitanja, uđe kroz otvoren prozor u njegovu sobu. Dječak se smješio u snu i ptica dobi dobi oblik njegova sna. Na stolu su ležali razbacani papiri. Anđeli, koje je jučer pokušao nacrtati, su se smješili kao i dječak.
"Koliko još stoljeća moram lutati snovima odabranih?" pomisli Zora, vila svitanja stojeći pored dječakovog uzglavlja."Koliko ću ih još oplakivati dok jednom ne pređem iz sna u javu i dobijem svoje vječno mjesto u srcu puka?"
"Strpi se još malo, dječak mora izrasti u mladića." šapnu joj vjetar sa vrha planine.
Mlada žena pogleda usnulog dječaka i prozirna kao svila očiju boje svitanja, kose boje jesenjskog pejsaža uđe u njegov san.
Na hridi pored mora zasja jutrenje. Dječak pruži ruku i ona sleti na njegov dlan. To je bio dodir istinskog buđenja. Mladić očiju punih dobrote zagrli djevojku i oni pozdraviše izlazak sunca.
"Čekam te već stoljećima" reče mu ona tiho
"Morao sam položiti ispit zrelosti, završiti studij da bih stvarno spoznao tko si ti."
"Dugo te nije bilo na ovoj hridi."
"Bio sam daleko od mora, ali srcem uvijek tu."
"Zbog toga sam te i čekala."
Iznad vrha planine se podignu oblak. Vjetar donese miris kiše.
"Danas će biti oluja."
"Moramo se skloniti, ovdje bi moglo biti opasno."
Vjetar uzburka i nebo i more. Grmljavina i bljesak munje se sjediniše u simfoniju neke davne priče.
"To Perun kreće na putovanje." mladić zagrli djevojku čvršće.
"Kamo je krenuo?"
"U povijest Mediterana."
Suze neba dotaknuše njihova lica i oni tek sada primjetiše da se sunce skrilo.
"Dole u luci čeka na vas brod. Krenite prema pučini i budite strpljivi." začuše glas vjetra.
"Što će se dogoditi?" upita mladić
"Sjeti se lekcije iz vjeronauka."
"Ali oni su imali djecu i veliki brod i poveli su životinje sa sobom."
"To je priča koju su izmislili ljudi. Kreni ka luci." glas je bivao sve bliži.
Zagrljeni, djevojka i mladić se poćeše spuštati ka moru. Strma hrid se pretvarala u blagu padinu. Njihovi koraci su sličili letu leptira, a oblak koji ih pratio je bio pun energije koju do tada još nisu osjetili.
"Jesmo li stvarno ovo mi?" mladić je čuo djevojkin glas, osjećao njenu blizinu ali je više nije vidio.
"Znam da sam ja doista ja i da si ti doista ti, ali neznam što se događa s nama." reče u vjetar očekujući odgovor neba.
Tonovi koji su na početku bili poznata grmljavina postadoše nepoznata muzika kojom su njihovi koraci dobivali novi ritam. Dok su ulazili na brod oblak ih je potpuno zagrlio i sakrio horizont na kojem su se smjenjivali dan i noć.
S neba su kapali kristali, neka čudna mješavina muzike i sna. Mladić se sjeti knjige koju je nedavno pročitao.
"Jeli ovo materija od koje je stvoren svijet?" pomisli glasno
"To je materija tvoga sna." vjetar se udaljavao i oblak s njim.
"Znam da si tu pored mene, ali te nevidim očima kojima sam do danas gledao." reće mladić milujući joj obraze koji su bili nježni kao svila košulje koju mu je sašila majka za diplomski ispit.
"Vidiš me srcem." djevojkin glas je bio blizu daleko u isto vrijeme
"To je priča o "Malom princu", ali srcem se ne gleda."
"Čime me onda vidiš?"
"Mislima."
"Što još vidiš osim mene?"
"Vidim bezbroj kristala koji mjenjaju oblike i postaju životinjice, biljke i lijepi cvjetovi. Vidim polja puna pšenice i makova, vidim šume i čujem cvrkut ptica."
"Mi smo daleko na pučini. More nas nosi u neki novi san. Okreni se, tamo gdje je bila luka i hrid i planina, tamo su samo oblaci."
"Iza oblaka je ostala prošlost i starac sijede brade. On nas prati na ovom putovanju u nepoznato. Mi smo ovdje da bi njegov san postao java." uzbuđeno će mladić.
"Kako smo stigli ovako daleko, što se dogodilo s našim očima" upita djevojka osjećajući toplinu njegovih dlanova na svojim ramenima.
"Postali smo misao o sreći, postali smo ljubav za kojom mnogi čeznu, energija iz koje je sve nastalo." mladićeve misli su postajale izgovorene riječi bez da je on otvarao usta.
"Što se događa tamo odakle smo krenuli?" djevojkin glas je bio najsuptilnija simfonija koju je do tog trena čuo.
"Ti to bolje vidiš od mene, ti si sunce na istoku i ljepota zapadnog neba, zbog tebe smo i krenuli na ovaj put u nepoznato." reče joj sjetno mladić.
"Jeli ti žao?" činilo mu se da čuje pjev slavuja.
"Tek kada se vratimo na hrid, kada ponovo zasja sunce, kada se nebo vrati iznad vrha planine, znat ću jesi li ti doista san koji traje već stoljećima." mladićev glas je treperio nemirom srca.
"Slušaj pjesmu vila koje nas prate."
"To su ladarice koje dolaze uvijek u Ivanjskoj noći da ljubav pronađe put ka pravim srcima."
"Ovo je noć našeg sjedinjenja." slavujev pjev je bivao sve bliži.
"Kako znaš da je noć?" upita je zaljubljeno mladić.
"Osjećam ljubav. Vidim vatru iznad koje se sjedinjuju naša srca."
"Ivanjska noć je na početku ljeta, a mi smo bili na hridi u proljeće." nepovjerljivo reće mladić.
"Četrdeset dana je padala kiša na zemlju s neba." glas djevojke je dolazio s pramca.
Mladić odjednom vidje kako se njena duga kosa boje jesenjskog pejsaža prelijeva u boje zalazećeg sunca. Na horizontu zasja duga.
Velika bjela ptica sletje na jarbol.
"Ti si sada stvarnost." šapnu mladić grleći je ponovo."Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Vjetar donese miris lavande u cvatu. Duga pokrenu svoje boje i napravi most između broda i vrha planine.
"Ovo je znamen sjedinjenja između nas i vas." šapnu im vjetar "Dugu stvaljam u oblak da bude zalog za moje postojanje u vama."
"To je svjetlo koje nas poziva u svoj kristalni dvorac, daje nam znak da ponovo izgradimo državu sunca u kojoj će jedini gospodar biti bjela golubica." šapnu djevojka i mladiću se prićini da čuje cvrkut ševe.
"Ona je onaj anđeo kojeg sam kao dječak želio nacrtati."
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovori mu djevojka glasom zaljubljene žene.
Post je objavljen 28.07.2008. u 04:22 sati.