Campo del Fiori
Giordanu Brunu u čast, njemu čovjeku, njemu osmislitelju svjesne spoznaje, energije koju već stoljećima nazivamo Ljubav.
Bio je jutro 17. veljače 2000. Campo del Fiori se budio mirisom cvijeća i svježeg peciva. Stajali smo omamljeni svitanjem i iščekivanjem.
Sunce se tek pojavljivalo na horizontu i njegova je prva zraka obasjala kneza heretika koji je stajao na piedestalu i pozdravljao s nama ovo četristoljetno jutro njegovog pogubljena koje ga je učinilo besmrtnim.
Gledam u lice čovjeka koji još uvijek, na sebi svojstven način, sudjeluje u mom životu i pitam se što je u onom vremenu uistinu bilo tako opasno u njegovoj kozmologiji da je njegov život bio ugašen vatrom. On je postao sudac naše svjesti i savjesti pa iako se njegova metoda razlikuje od današnjih, njegova spoznaja je slična ovima koje mi danas pozdravljamo.
Onda su ljudi još vjerovali u odvojenost zemlje i neba.
Gore je vladao Bog i tajnovita svetost njegove moći, a dole je ostao čovjek sa svojim grijesima i svojom prolaznosti, čovjek najudaljeniji od savršenstva, ali u isto vrijeme u središtu Stvoriteljeve moći. To je bilo vrijeme kada su crkveni oci savršenim nebeskim tijelima, pored četiri dobro poznata Aristotelova elemenata, pribrojali i peti element, kvintesenciju, Boga koji je sve drugo i stvorio.
Giordano Bruno odbacuje to objašnjenje, postavlja čovjeka i univerzum njegova uma u središte zbivanja, a peti element, kvintesencija je za njega misao, osjećaj, ljubav, koja potvrđuje da je Božja snaga u čovjeku samom.
Nisu mu vjerovali, bojali su se Boga i njegove osvete. Zatvorili su ga u Anđeosku tvrđavu i sedam godina čekali da prizna pogrešku, da odustane od svojih misli i svoje spoznaje. Diana, boginja lova, personificirana ljubav u njemu je bila jača od crkvenih otaca, Bacchus, bog vina i opijenosti ga je snagom svoga duha hrabrio da izdrži sva mučenja, da ustraje u istini koja je bila tako blizu, ali u isto vrijeme i užasno daleko od vremena u kojem je živio. U zraci sunca naslutih san koji će nas odvesti u ono daleko stoljeće mraka. Diana i Bacchus se spustiše k nama. Dva goluba su šetala trgom i ja im dobacih mrvice peciva koje smo grickali.
Tamo gdje je stajala statua se odjednom pojavi lomača i drvo muke. Narod se skupljao. Golubovi prestadoše kljuckati mrvice i odletješe. Pjesnik me zagrlio.
"Ova predstava je smišljana četristo godina"
"Rim pere ruke prekasno"
"Pogledaj dolaze glumci"
S druge strane trga su dolazili crkveni oci i građani obučeni u renesansne kostime. Zauzeli su mjesta na drvenim tribinama. Mi smo sjedili na rubu trga pomješani s pukom koji je isto bio u odorama onog vremena. Složena brezovina je čekala vatru, a uzavrela masa događaj. Tek načeto novo stoljeće je mirisalo na smrt.
"Giordano je potcijenio moć crkve" šapnu pjesnik
"Oni su ga mučili, ali ne samo fizički. Odugovlačili su sam čin pogubljenja." prisjetih se nedavno pročitane knjige "Giordano Bruno ili zrcalo beskonačnosti"
Pjesnik je šutio promatrajući početak jednog tužnog kraja.
"Trebalo se dogoditi na novogodišnje jutro i on se već bio s tim pomirio, a onda su smaknuće odgađali iz dana u dan. Giordano je pisao dnevnik na paprima koje je nazvao Listovi u vjetru. Njegov dnevnik počinje 26. prosinca 1599 s rečenicom, čudesno je kako sam ja u ovoj prvoj noći pred smrt dobro spavao A onda je iz dana u dan zapisivao svoje osjećaje, pisao pjesme, opraštao se od LJUBAVI, i znao je da će je opet sresti jednoga dana i ona će u ruci držati knjigu "O herojskim zanosima"
Pjesnik se nasmješio i ja sam se nasmješila prisjećajući se susreta u vlaku koji nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja još uvijek traje.
Moj dječak očiju boje sna prekinu tu ljepotu riječima:
"Inkvizitori nisu govorili o ubistvu, nego o slučaju koji moraju privesti kraju. Činjenica da jedan čovjek umire kao da nije proizlazila iz određenih crkvenih formaliteta pa tako ni najsurovije pravno ubistvo povijesti nije opterećivalo crkvenu savijest, nego je prikazano kao dokaz borbe proitiv svjetskog nasilja."
Odjednom začusmo bubanj. Stražari dovedoše zavezanog, izmučenog čovjeka i zavezaše ga za stup muke.
U knjizi " O Herojskim zanosima" u trećem dialogu Giordano Bruno proživljava svoje smaknuće. I upravo kako je napisao krvnik zapali vatru, a u moći plemenitih uzica čovjek gori ljepotom osjećaja i guši se u dostojanstvu svoga bića. To je ipak samo vatra u kojoj on gori ali ne izgara. Užareni čvorovi postadoše zvijezde koje će, kao i čovjeka, svijet stoljećima slaviti.
Učinilo mi se da čujem njegov glas:
"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti."
Vatreni jezici su bivali sve veći, pucketala je brezovina, iskre su frcale uokolo.
" U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."
Utihnu glas i kao u mom davnom snu iz pepela poletješe golub i golubica i spustiše se pored nas i kao da se ništa nije dogodilo nastaviše kljuckati preostale mrvice peciva. Narod je pljeskao, predstava je bila gotova. Prišli smo statui. Potražih njegove oči i učini mi se kao da se nasmiješio. Odjednom osjetih treperenje zraka, lagani povjetarac mi dotaknu lice, a kamen prosu misli u naša osjetila.
"Oni koji su izgovarali presudu su se u tom trenu bojali više od mene."
"Čega su se bojali?"osjetih kako moja misao prelazi u treperenje zraka i sljubljuje se simfonijom vjetra.
"Bojali su se istine kao što su se bojali i Boga kojeg su samo koristili."
"Mi smo danas na vratima raja u koji još uvijek ne možemo ući"
"Još nije došlo vrijeme za novo zlatno doba"
"Kako to znate?"
"Mora proći još četristo godina, misao, osjećaj i ljubav još uvijek nisu dokazljivi."
Trg cvijeća se polako budio iz jutarnjeg sna. Žamor oko nas je postajao sve veći i misli utihnuše.
"Htjela sam ga upitati što se nalazi u crnim rupama." pomislih nezadovoljno
"Pitaj ga, on će te sigurno čuti." iznenada reče pjesnik
"Zar čitaš moje misli?"
"Osjećam ih."
Golub i golubica su nas promatrali.
"Nemam više mrvica." rekoh zanesena u misli o istini.
Kao da su me razumjeli golubovi poletješe u nebo, a mi krenusmo u šetnju Vječnim gradom. Kada smo se vratili u naš grad opet smo jedne večeri prošetali našim trgom cvijeća. Proljeće se osjećalo u mirisima i bojama tek otvorenih pupoljaka.
"Sutra ću te povesti u moje djetinjstvo"
"Sutra nemam vremena. Moram saznati od kuda dolazi ljepota" odgovorih šaleći se
"Odvest ću te na izvor. Voda dolazi iz zemlje. Samo na izvoru možeš sresti ljepotu koja dolazi s neba" grleći me reče moj bezimeni pjesnik.
|
