Jedan od naših davnih dijaloga...
Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.
Luis Borhes.
Često se pitam kako žive današnje Penelope, kako osjećaju ljubav, kakva je njihova mjera vremena?
Je li to tišina s kojom razgovaraju, tišina koju čuju kao simfoniju čekanja, romansa tišine koja se događa u njima?
Davno, u vremenu prvih susreta se osjećah kao ona. Odiseja našeg života je trajala. Bio si daleko, bio si Odisej, plovio si pučinom zbilje, zaustavljao se u zatonima snova, odlazio i dolazio na Itaku žudnji. Prepoznavala sam te u postelji od maslinova drveta, sanjala tvoj dolazak, osjećala tvoju bliskost. Iščekivala sam objavu znamena koje nosih u sjećanju, dubinu tvog pogleda iza misli u zrcalima osjećanja. Bio si u sferama nedohvatnih daljina tu u mojim sanjama. Bijah zatočenica vjernosti, robinja ljubavi, optočena ćilibarskim zlatom tvoga pogleda…
Zbog tebe postadoh moreplovac drevnim oceanima, zaronih u dubine prastarih sanjarija, s čunjićima u sjaju pogleda, u vrtloženju ovoga ovdje i ovoga sada, odrastoh do djeteta....
Izgubljena u dubini tvoga pogleda bivam val u mreškanju mora snovida, igračka u menanžeriji staklenih istina, titraj svjetlosti u vremenu čekanja. Čekanje je ružna riječ, ali kao metafora vjernost sebi samom ona postaje odraz ljepote u ogledalu iza misaonosti, postaje moćnica u carstvu sebstva, osjećajno- osjetilna cesarica u svijetu vjerovanja, neumorna vrtložnica osjećanja vjernosti. te misaone pretpostavke filozofije ljubavi... hipoteze njenog postojanja u vrtlogu vretenice bitka...
Pretoči hipotezu u tezu, smješiš se mojim mudrolijama.
U noćima punog mjeseca, mi zaljubljenici u ljubav drugujemo sa Arahnom koja za nas, u svoje paučinate mreže, lovi snove i daruje nam ih kao premosnicu između prvog i posljednjeg poljupca, kao prvu i posljednju istinu, kao rasponicu među pretpostavkama i potvrdama.
Zar je važno hoće li naslućivano dobiti mjesto u znanosti. Vjerovao sam u sebstvo i ostao vjeran sebi, osjećao sam da postojiš.
Znala sam da ćemo homerovsko vrijeme pretočiti u naše.
Osjećao sam da se moram vratiti na Itaku daleku i smjernu.
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno poetskih tekstova1987- 2007.
slike... Mark Chagall... serija odisej
Oznake: Penelopa, Odisej, Homer, chagall
|
