Apoteoza pjesništva...
I ova godina je otpočela poezijom... Valentinovo, svjetski dan poezije u Varaždinu i Dubravi... slijede pjesnčki susreti u Osijeku "Slavonija na dlanu", u Zadru "More na dlanu"...
Poezijom se oduvjek kazuje ono inače neizrecivo... svaki susret, svaka večer poezije je novi dragulj u niski pjesništva...
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
i potvrđuju Šimićev stih...
pjesnici su čuđenje u svijetu... Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.
Šimić je imao pravo...
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.
Apoteoza pjesništva...
Davna Goranova proljeća, vrijeme u kojem je poezija titrala u zraku, je u nama ostavilo trag. Lukovdol i Zagreb, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.
Sjećam se, igrali smo se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, natjecali se međusobno. Pisali smo pjesme.
Sjećajući se Ilijade iskušavali se u heksametru.
...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
Pokušavali smo utkati dugi i kratki slog, pronači smisao za arzu i tezu, izgovorom iskukičati homersku ljepotu. Bezuspješno.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih. Nismo odustajali.
Vernisažem osjećajnih slika smo promovirali ljubav. Razbijali smo govor svakodnevice, oslobađali se ustaljene strukture razgovora, slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Poetikom uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti. u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije, pokreta i kruga.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječnna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.
Dočekali smo svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.
Dijana Jelčić
slika...Jean Auguste Dominique Ingres, Homerova apoteoza, 1827.Louvre, Pariz.
fotografija... pjesnici u Varaždinu... pozdrav proljeću i svjetskom danu poezijeOznake: Homer, Ilijada, Apoteoza, uzdizanje
|
