dinajina sjećanja

subota, 17.02.2018.

Apoteoza ljubavi...





"Da sam plugom orao polja, stado vodio na pašu, njegovao voćnjak ili krojio halje, danas nitko ne bi znao da sam postojao. No ja sam prirodi razotkrivao tajne da bih hranio ljudsku dušu, da bi je uzdigao na pijedestal vječnosti, ja sam njegovao svoju i tuđe svijesti, podržavao umjetnike u talentu, filozofe u razmišljanju, ja sam mislio i vjerovao u snagu ljudskog uma, ja sam otvorio vrata znanosti koju su neki poslije mene odbacili, zanemarili, potčinili."
Giordano Bruno, Herojski zanosi




Knjiga "Giordano Bruno ili Herojski zanosi", je godinama bila moj brevijar. Njegova vizija ljubavi je bila zvijezda vodilja prozno poetskim tekstovima Umijeće vremena.
Giordano Bruno je uzdizao čovjeka na pijedestal vremena... Bog je u nama, tvrdio je... Sjećam se njegovih riječi...

Tako mi bio milostiv Moj bog, tako mi i zvijezde sjale, takovo sjeme na polje i takovo polje sjemenu,
da svijetu bude koristan plod mog rada, budeći duh i otkrivajući ljubav onima koji su lišeni
svjetlosti.


Osjetih tog njegovog Boga u sebi, tu božansku iskru koju je on već onda osjećao...

17. veljače 1600. godine Giordano Bruno je živ spaljen na lomači zajedno sa svojim knjigama.
Na Campo di Fiori, rimskom Cvjetnom trgu, na kojemu je Giordano bio spaljen, 1889. podignut je spomenik s natpisom

"Vrline su oblici koje stvara prosvijetljeni um:
kroz njih on pokazuje svoje postojanje"





Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak, a spokojstvo beskraja se šulja ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titraj spomena, naše godine utkane u sjaj svijeće.
U brazdi sjećanja odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama, dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti piše pjesmu o ljubavi.
Bruje strune misaone gitare, glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti, krv se još uvijek slijeva zaliscima želja.

U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježavali epohe prepoznah oči boje sna.
Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java.

Kroz zavjesu kiše nazirem kuću na uglu naše ulice, privid stoljetnog svjećnjaka,
jučer pretočeno u trenutak, u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma, u apoteozi ljubavi,
u uzdizanju čovjeka na Olimp, u alegoriji sreće,
u onom zrnu srca u kojem titra božanska iskra.

Dijana Jelčić



Oznake: Giordano Bruno. herojski zanosi, Apoteoza
- 08:48 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 24.03.2017.

Apoteoza pjesništva...



I ova godina je otpočela poezijom... Valentinovo, svjetski dan poezije u Varaždinu i Dubravi... slijede pjesnčki susreti u Osijeku "Slavonija na dlanu", u Zadru "More na dlanu"...
Poezijom se oduvjek kazuje ono inače neizrecivo... svaki susret, svaka večer poezije je novi dragulj u niski pjesništva...
Riječi oslobođene iz krletke srca, ulovljene u mrežu sunca,
prosute u trajanje huje alejom osjećanja, zaustavljaju se u krošnji misli,
izlijeću kao ptice rugalice i slijeću u prazninu svijeta.
i potvrđuju Šimićev stih...

pjesnici su čuđenje u svijetu... Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.

Šimić je imao pravo...
pjesnici otkrivaju tajne Svemira,
žive život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.





Apoteoza pjesništva...

Davna Goranova proljeća, vrijeme u kojem je poezija titrala u zraku, je u nama ostavilo trag. Lukovdol i Zagreb, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Sjećam se, igrali smo se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, natjecali se međusobno. Pisali smo pjesme.
Sjećajući se Ilijade iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...


Pokušavali smo utkati dugi i kratki slog, pronači smisao za arzu i tezu, izgovorom iskukičati homersku ljepotu. Bezuspješno.

Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih. Nismo odustajali.

Vernisažem osjećajnih slika smo promovirali ljubav. Razbijali smo govor svakodnevice, oslobađali se ustaljene strukture razgovora, slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Poetikom uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti. u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije, pokreta i kruga.

Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječnna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Dočekali smo svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić




slika...Jean Auguste Dominique Ingres, Homerova apoteoza, 1827.Louvre, Pariz.

fotografija... pjesnici u Varaždinu... pozdrav proljeću i svjetskom danu poezije

Oznake: Homer, Ilijada, Apoteoza, uzdizanje
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 01.11.2016.

Apoteoza ljubavi...




za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...

U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...

čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.







Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.

U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.

Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.

Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočeno u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.

Dijana Jelčić ... književni zbornik gornjogradskog festivala 2014.




Oznake: svi sveti, Apoteoza, ljubav, zbornik gornjogradskog festivala
- 07:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.10.2015.

Apoteoza ljubavi...



Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.

Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.

Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.

U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.

Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.

Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.

Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočen u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.

Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?

Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.

Dijana Jelčić ...




Promocija zbornika Gornjogradski književni Festival, Zagreb, 2014.

Oznake: Apoteoza, gornjogradski estival
- 09:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>