Apoteoza ljubavi...
za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...
čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.
Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.
Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.
Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.
Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočeno u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?
Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.
Dijana Jelčić ... književni zbornik gornjogradskog festivala 2014.
Oznake: svi sveti, Apoteoza, ljubav, zbornik gornjogradskog festivala
|
