Proljetni ekvinocio, proljeće i poezija...
Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.
Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću
Apoteoza pjesništva...
Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.
Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.
Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.
...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...
Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.
Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...
Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.
Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.
Dijana Jelčić ... tekst iz arhive
Oznake: svjetski dan poezije
|
