dinajina sjećanja

četvrtak, 21.03.2019.

Proljetni ekvinocio, proljeće i poezija...






Sve su knjige opasne. Posebno knjige poezije.
Poezija uništava vlast.
Poezija uništava niskost.
Moja žena također piše poeziju. Upoznala me je s pjesnicima. Preko nje sam upoznao, dakle, najljepši, najbolji i najzdraviji dio hrvatskog stanovništva.
Tisuće Hrvata piše poeziju. To je cijeli podzemni, protudržavni pokret. Političari ih oštećuju, muče, smišljaju nove načine mučenja, a oni pišu o ljubavi. Najčešće o ljubavi, o ljepoti i ljepoti ljubavi.Zahvaljujući njoj upoznao sam pjesnički pokret, diverziju koja se širi. Teror pjesništva – terorizam...jedino što može spasiti Hrvatsku – uistinu spasiti.
Dok je poezije bit će i ponosa i otpora.
Oduzmi narodu pjesnike i on je roblje bezumnika u politici.

Zdenko Jelčić, MOLITVA SUPROTIVA PJESNIKOM... naslov stiliziran po Marku Maruliću






Apoteoza pjesništva...

Ekvinocij, ravnodnevica, istost dana i noći, prvi dan proljeća, objava izrastanja svjetlosti, Goranovo proljeće, novorađajući pjesnici i zrak oplemenjen poezijom.
Sjećam se Lukovdola, davne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća. Apoteoza pjesništva, uzdizanje stiha u božanske sfere.

Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme.

Pitali se kako ostvariti geometriju i ritam pjesme, iskušavali se u heksametru.

...Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja Peleju sina...


Kako ostvariti dugi i kratki slog, kako pronaći smisao za arzu i tezu, iskukičati homersku ljepotu.
Lomili smo jezik izgovarajući napisano, ritam srca se gubio u ritmu strofa. Nismo uspjeli stvoriti herojski stih.

Nismo odustajali. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, ali treba se osloboditi utega koji sputavalu slobodan let u dolazeće. Krenuti u nepoznato je hrabrost, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri...

Čitali smo Krugovaše, neki su sudjelovali u pisanju Poleta. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Pjesmama uramljivali naše vrijeme u igru s nemogućim, u spajanje nespojivog, u novonastajuću naraciju svijesti, u življenje etike i estetike, egzistencije i esencije.
Filozofiju melankolije smo preobražavali u mudrost radosti. Rušili smo stara obličja, stvarali nova. Izranjajuća arhitektura misli je postajala preslika sanja, vječna dvostruka poruka istosti, istoznačni zov različitosti. Negaciju jednoumlja i nametnute konvencije smo pretakali u simbole permanentnog dvojstva.

Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama. Shvatili smo, one su tu, u nama, u riječima kojima darujemo smisao, u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena, u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom, u osmijesima prijatelja, u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav.

Dijana Jelčić ... tekst iz arhive





Oznake: svjetski dan poezije

- 07:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Poezija uspomena daruje snovitost zbilji...

  • Kada odlutam u sjećanja, kada zaustavim prohujali komadić sna i vratim ga u ovo ovdje i ovo sada tada znam da je misao jedina energija kojom možemo dvosmjerno putovati, odlaziti i vraćati se u trenutke zabilježene srcem, orošene dušom, zatvorene čahurom u kojoj spava uspomena sretna ili nesretna, tužna ili sjetna.

    "Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."

    A. Camus





Rođendan ovog bloga... 02. 04. 2008.

  • djelić mog prvog teksta objavljenog na blogu.

    Na rodnou sudbine iznenada bljesne putokaz ka snu… davno zaboravljenom, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja… tada utihnu zli proroci… čuje se samo zov vjesnika ljubavi… smijemo li zakoraknuti putem bez znakova… bez ucrtanih ciljeva… bez dokazanih istina?...

Dobro došli u moje vrijeme...