Teatar djeluje terapeutski...
Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", gledaoc.
On nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz,
piše o šestom činu, činu koji nije režiran,
o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike.
Tada uskrsavaju umrli i
klanjaju se rukom položenom na ranu od noža,
klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice.
Držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin.
Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju,
na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice,
šalje poruka obodom šešira,
nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova,
istinski uzvišeno je spuštanje zavjese,
trenutak tišine, a onda žamor,
mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život.
Oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaje koji su nas prožimali proteklih dva sata, ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, pročišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, doživjeli proljeće , spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja.
Još kao mala djevojčica sam često iza kulisa doživljavala čarobni svijet kazališne svakodnevice.
Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.
U teatru Gavella sam 1978 gledala predstavu Ivanov. Autor Čehov, režija Ivica Kunčević, scenografija Zlatko Kauzlarić, glumci Božidar Boban, Vlasta Knezović...
Glavni lik je 35-godišnji Nikolaj Ivanov je u depresivan. Njegova žena, Ana Petrovna, rođena kao Sara Abramson je Židovka koja se zbog udaje preobratila na pravoslavnu vjeru i izgubila miraz. Ana Petrovna umire od tuberkuloze.
Kroz cijelu dramu se provlači osjećaj tjeskobe, velikog ništavila, velikog ništa koje je teško osmisliti na sceni. Ivanov je u depresiji, njegovo stanje je zarazno. Širi se i umrtvulje sve koji su uz njega.
Tjeskoba, ravnodušnost, strah ni od čega zrcali to Veliko Ništa... Jedino igra svjetlosti i sjena... bljesak bjeline i suncobrani koji strše u prazninu dočaravaju gledaocu stanje ništavila koje nagriza dušu...
Gledajući osjetih prazninu u sebi... Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu osjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave naučila sam spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih.
Dijana Jelčić
|
