Dolazeći ekvinocio...
Nismo li onaki kakvi jesmo jer ne znamo drugačije?... odgajana samodopadnost… brižnost ostajanja u samoslici… a kada verbaliziramo svoje nedostatke ustvari žudimo za negacijom, narcis simplex, patologija samoljublja…
Rado filozofiramo o znanju i neznanju... zaboravljajući da se pod znanjem podrazumjevaju i oblici ponašanja bez predhodnog razmišljanja… obličje spontanost izranja iz temelja kućnog odgoja… lapsus linea… znati, a ne moći… empirijski slutimo svoje nedostatke zaobilazeći formule koje ih definiraju… iako nam se čini da živimo u polusnu… budni smo na svako proturječje ustaljenom modusu življenja…
Matematička etika olakšava život… organizira ga u njegovoj svrsishodnosti… a od takvog samorganizirajućeg smiraja rastu gljive, prekrije nas plijesan… postaje antibiotik upalnim procesima, epidemijama promjena u odmaku vremena… empirij nas spašava… u njemu pronalazimo smisao… formule su čista dorečenost postavki koje zrcale nepovratnu izrecivost… priznanje mana koje odbacujemo u kontenere spoznaje…
Često sa sobom samom dolazim u konflikt… spoznajem… ona i ja smo lice i naličje istine… anđeo i demon osobnosti… ona živi asketskim životom drevnih istina… ja, sudionik novog vremena, izmišljam neofraze u patini drevnog izričaja… panta rei… oplemenjuje me Heraklitova istina… ne mogu dva puta zakoračiti u istu rijeku… nevraćanka protiće koritom spoznaje…
„Ona“ ostaje u talogu kušanog nektara…“Ja“ izranja iznad površine u kojoj se zrcali Narcisova duša… iznad sindroma suvišnosti promjena…
Promjene se događaju u nutrini… contraria sund complementa… povjeravam se sama sebi… učim… spoznajem nedostatke netalasanja… osjećam pukotine u željenoj sveukupnosti… težim bivstvovanju u zagrljaju mene i mene… jednakosti koju odbijah ne želeći vjekovati na ognjištu rodoslovlja… odbacivah konkuretnost izrastajuće mene… vratih se Platonu… njegovoj mudrosti… osjetih da je rodna pripadnost graničje rastu…
Uronih u različite pripadnosti… naučih osjećati sva obličja ljubavi… roditeljsko- dječji… ljubavnički… ljubljeni… poslovni… životni…
Najvažniji je zaborav etiketiranja… neuranjanje u nestvarnu ikonografiju osjećanja Ljubav… u tom kolopletu osjetih sklad... susretoh cjelovitu sebe…
Sebe u vrtlogu tkiva samospoznaje… sebe između plusa i minusa metematičke etike… na meridijanu između sjevernog i južnog neba… sebe na ekavatoru trajanja…u ravnodnevici vremena… u ekvinociju postojanja…
Dijana Jelčić
Oznake: vječni ekvinocij
|
