Jutrenje...
Budna na obodu sna, ucrtana u bridove neba, umrtvljena u srcu dana, nijema kao leptir, koračah licem zemlje.
Zaustavih se na rubu ponora, balansirah na niti sudbine, među obalama ponositosti i oholosti. Osjetih moć zbrojenih godina, snagu aleje kamenih spomenika, začuh glas praotaca i tvoj smijeh nad bezdanom strahova.
Među našim pogledima je titralo zlato, orgon postojanja, poveznica izronjena iz škrinje koju pronađosmo na vratima vremena. Zastali smo, izbrisali naslage gorkih uspomena i na stjenkama sjećanja iscrtali znakove dolazećeg proljeća, ikone tek nastajuće priče.
Odveo si me do zelene rijeke. Dodirnuh rub vode, okupah se u kapima spokoja, obnavih vid na tragu sunca, sluh u romoru vjetra. U delti mira vidjeh nestajanje prohujalih snjegova i maglovitog pamćenja.
Na obzoru svijesti zasja jutrenje, svitanje bez prije i poslije, bez kajanja i oprosta, bez jučer i sutra, utjelovljenje sudbine, neumiruću prvu i posljednju tajnu vremena.
Iz kaleža vječnosti je izranjala zlatna hostija. Dogodio se spomen- čin, euharistija potpunog predanja ljubavi.
Dijana Jelčić… zbirka eseja „Umijeće vremena“
|
