Proljeće uranja u odkucaje zime... proljetni ekvinocij... istost dana i noći... sna i zbilje...
Alegorija proljeća, Botticellieva slika prikazuje voćnjak u kojemu su stabla raspoređena u polukrug koji čini okvir za niz figura. S desne strane vidimo Zefira, boga vjetra, koji drži Klori, koju svojim dahom oplođuje i preoblikuje u floru cvjetova i boginju proljeća. U sredini je lik Venere koja prizoru daje stabilnost, dok je iznad nje njezin sin Kupid koji baca strijelice. S lijeve strane tri Gracije (Harite) u skupini izvode lagani ples, a odmah do njih je Merkur koji mačem u ruci tjera oblake.
Alegorija proljeća Sandro Botticelli, oko 1482.
tempera na dasci 203 × 314 cm
Uffizi, Firenca
U zjeni svitanja rasap bjele svjetlosti, u oku tek naziruće sunce.
Na obrubu jutra riječi usnama razbuđene oslikavaju idilu rasanjivanja.
Proljeće uranja u odkucaje zime, ubrizgani u pregršt uspomena živimo san.
Snovitost omamljuje, opija tkivom krvi, ritmom aorte otkucava ljubav.
U disonancama kaosa suglasje budnosti.
Na nebu iza bijele zavjese alegorija proljeća, božanstva Botticellieva kista, nevinost vječnosti i objava novih iluzija. Misaona Proustiana, okus Madeleine i čaja, u izmaglici sjećanja Combrey i privid spavača.
Ponekada se u jutrima poslije sna osjećam se kao Proustov spavač. Ne snalazim se u vrtlogu prostor- vremena. U jednom jedinom treptaju oka se događa slijed slika svih osobnosti kojima darovah dušu. Upitam se gdje se nalazi moja budnost, a vjeđe još uvijek grle slike u kojima sam do tog trena živjela. Ti si uvijek tu, uokviren u nevidljivo tkivo koje me grlilo cijelu noć. Ti si vjetar koji je ušao kroz otvoren prozor i ugasio svijeću kojom sam pozdravljala suton i utapanje u baršunasto more beskraja. Ti si svićarica koja me odnosi na pučinu noći bez Mjeseca i vraća u jutrenje sa ulovom sreće. Razumijem Prousta, tvrdio je, snom održavamo vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova.
Zrcalo istine,
mozaik duše,
kolaž svijesti,
slika života…
Nutarnji spavač se budi, uranja u izmaštanu geometriju prisnosti sa ljepotom,
u odmaku od konačnosti osjeća mjeru vremena,
prohujala je oluja ruža,
u trenutku ćuti izmišljaj pripadanja.
Magnolija u cvatu,
miris bjelog gloga,
ljubav i zagrljaj
zbilje i sna…
Dijana Jelčić
|
