Kćeri ljubavi
Žena utkana u bitak vremena, u srž života, u fokus svemira, žena ratnica svjetlosti, pobjednica tmine, sa krijesom ljepote u očima i Nikinim stijegom u rukama…
Uvijek lijepa u svojoj nagosti, snena u tkivu življenja, hrabra na bojišnici materinjstva, spremna umirati za sreću djeteta, ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka, blaga u željama i snažna u odlukama…
Žena pjesnikinja tuge, poetesa sreće, autorica antologije vječnosti, nit koja povezuje eone vjerovanja, epohe nadanja, tisućljeća rodoslovlja…
Ponekad samotna u žudnjama, cesarica trenutaka, svećenica svetišta, čuvarica oltara života, stražarica na vratima snova, lađarica na pučini oceana.
Uzvišena u darivanju, ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, razigrana u strasti, nježna u zagrljaju, patetična u alkemijskom činu, prekaljena u gubicima, vječna u osjećanjima, utjelovljena u sutonima i svitanjima.
Žena u svakoj ženi, jednostavno ljubav…
Iz sedefa umiruće školjke izranja Venera i šapuće:
Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razori mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje nutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi smo kćeri Ljubavi, nosimo u sebi Afroditine gene. "Osuđene" smo da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti. Zagrlimo sunčani neka nas uzdigne na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe. Budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo...
Kćeri ljubavi, žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća u našim srcima koja nikada ne stare.
Dijana Jelčić
|
