Imaginacija ikone...
Promatram reljef tvog lica,
igru sjena ozbiljnosti i osmijeha,
nepromjenjiv obris savršenstva,
bliskost svake udaljenosti,
a riječi, premosnice tišine,
uranjaju u sluh i
kao smisao, a ne svrha
grade bedeme oko stvarnosti.
Izdignuti u sfere poetičkog imperativa,
mi, dvoje slučajnih sudionika vremena,
pod Kantovim zvijezdanim nebom
živimo maksimu nutarnjeg zakona,
etiku estetike bivstvovanja.
Svjetlost, došla niotkuda,
odlazeći nikamo zaobljuje prostor,
ispisuje načela našeg vremena.
…Ćutim ritam anđeoskog svirala,
blagost tvojih cjelova,
kao berbu plodova sna,
kao miris rađajućeg cvijeća,
kao …
smisao tankoćutnog govora,
narušavanje zbilje,
bogoslužje na nestvarnom oltaru,
molitve božanstvu kojem se klanjamo,
Erato prividu,
imaginaciji Ikone na dlanu vječnosti,
iluziji naše životne istine.
Stihovnica zbilje,
bez rime i ritma,
utkana u osmijehe prolaznika,
u susrete na trgu cvijeća,
u prozu dnevnih vijesti,
u razgovore ni o čemu,
u htijenja ljudskosti,
u dimenziju prijateljstva.
Njena uzvišenost je
ushit blaženstva,
zrcaljenje kategoričkog imperativa,
preslika etike u lakoći življenja.
Jesmo li otuđeni od ostatka svijeta?
Dijana Jelčić
|
