Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...
Ispod mosta Mirabo teče Sena.
I ljubav naša
zar je sve uspomena
Patnja uvek radošću beše ispraćena
Sve nose dani osim mene
Nek sat izbija i noć krene...
Guillaume Apollinaire, Le Pont Mirabeau
Privid trajanja,
iskra u kutku pamćenja,
sjećanja,
mostovi pod kojima se budi.
Netko pokuca na prozor!
Je li to sumnja?
Ona sklopi oči, osluškuje tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji život,
tako jednostavan i lijep
da mu se ne usudi približiti.
Bilo je to u vremenu poezije i oluje ruža, u vremenu kada je vjerovala da je život zatvorio krug i pustio je da luta noćima bez snova.
Počela je pisati pjesme...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca.
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
rekli su da dočekuješ zoru
u parkovima ili pod mostovima.
Noćas sam te tražila pod mostovima.
Klošari su skrivali lica
i pružali ruke.
Osjetih miris istrošene ljubavi
i dotaknuh jedne usnule oči
gorčina je prelazila u bol.
Sretoh tvoj pogled bez osmjeha
a suze su mirisale tugom.
U tvojim rukama neka nepoznata kosa,
osjetih hladnoću na dlanovima
i prazninu iza mene.
Rekli su mi da slaviš Bacchusa
kada je vrijeme za snove,
a na stolu leže krhotine čaše
iz koje smo ispijali ljubav
i ruke iz nedovršenog zagrljaja
s dlanovima još punim
nedavnih dodira...
Netko pokuca na okno njenog srca.
Ona otvori oči.
život tako jednostavan i lijep pruži dlanove.
on joj šapnu... zavoli dan u kojem se budiš
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše...
Udahnula je život i ljubav...
Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža, Zagreb 1986 i „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb. 1987…
Oznake: sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim
|
